Tekst evanđelja XXVI. nedjelje kroz godinu (Mt 21,28-32) i komentar kojeg je pripremio Luciano Manicardi (Monatereo di Bose).
Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje.
U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«
Tekst Evanđelja sastoji se od prispodobe u pravom smislu riječi (rr. 28-30) i primjene (rr. 31-32). Svaki dio započinje pitanjem: “Što vam se čini?“ (r. 28); „Tko od te dvojice izvrši volju očevu?“ (r. 31). Postavljanje pitanja – često u Isusovu načinu govora – djeluje kao poziv i ponuda. Poziv i ponuda istine, uključenosti, autentičnog odnosa. U središtu, između pitanja, nalazi se prispodoba: prvo pitanje zahtjeva pozornost, a drugo zauzimanje stava. Tako se sama prispodoba čini poput trećeg pitanja koje djeluje između Isusa i njegovih sugovornika i nastoji ih dovesti do istine na nježan način, pun poštovanja. Prispodoba postaje naracija koja govori o Ivanu Krstitelju („Doista, Ivan dođe k vama…“), kako u odnosu na carinike i bludnice koji su mu povjerovali (“carinici i bludnice…“), tako i u odnosu na sugovornike koji mu nisu povjerovali („a vi…“). Obrat opisan u prispodobi, prema kojem se onaj koji na očev upit odgovara sa „da“ pokazuje neposlušnim, dok se onaj koji odgovara s „ne“ na kraju pokazuje poslušnim, postaje ogledalo egzistencijalne situacije marginaliziranih i javnih grešnika koji preskakuju, „pretiču“ u Kraljevstvo one koji su naizgled poslušni i vjerni: one koji su, prema svim pokazateljima, odgovorili „da“ volji Boga Oca.
Prispodoba se tiče dvojice sinova od kojih otac traži da odu raditi u vinograd. Jedan kaže da neće, ali zatim, pokajavši se, ide; drugi kaže da hoće, ali ne ide. Obojica su u proturječju sa sobom. Zanimljivo je ponašanje onoga koji kaže da hoće. Odgovara ocu nazivajućiga „gospodine“ (kyrie): obraća li se ocu ili gospodaru? Odgovara li u slobodi ili u zarobljujućoj logici dužnosti? Misli da će ocu goditi što ga naziva gospodaru, gospodine? Na riječima se pokazuje „kako treba“, ali njegovo djelovanje će se pokazati dalekim od njegova govora. Postoji – i Matejev ga Isus snažno kritizira – zazivanje „Gospodine, Gospodine“ poreknuto praksom koja ne čini Božju volju (Mt 7,21). Činjenje, praksa, kriterij su istinitosti. Postoji naime, govor proturječan praksi i ponašanju, koji, poput dimne zavjese, iskrivljuje stvarnost i služi zavaravanju sebe i drugih. Često miješamo govor o nečemu s iskustvom nečega, no još je gore ponašanje onoga koji ne živi od stvarnosti, već od vlastitih riječi o stvarnosti, od vlastite reinterpretacije stvarnosti i njezina oblikovanja prema vlastitom nahođenju. „Da“ koje sin odgovara ocu riskira postati stvarnost u koju sin vjeruje. Onaj koji kaže „da“, a potom ne čini, iscrpljuje vlastitu poslušnost Bogu u riječima: naizgled je sve u redu, reputacija je spašena, ali srce je daleko od Boga.
Koja je razlika s drugim sinom koji kaže ne, a potom ide? On kaže ono što osjeća, možda nesvjesno, ali iskreno, govoreći ono što mu je na umu i to ga dovodi u kontrast s ocem. Upravo to: izlaže se sukobu s ocem, osobi koja mu stoji nasuprot, te ga to potiče posvijestiti unutarnji sukob i promjeniti mišljenje. To se ne događa s onim koji je rekao „da“, koji ugađa drugome, prilagođava mu se, ne izlaže se sukobu i tako izbjegava vidjeti napast neposlušnosti koja i u njemu stanuje. Za Mateja je očito da su oni koji žive u „da“ religiozne osobe (svećenici i narodne starješine: Mt 23,23) koje ponekad osjećaju kao da njima nije potrebno obraćenje jer su već „na mjestu“, za razliku od onih koji žive u „ne“, kao carinici i bludnice, koji se mogu otvoriti Evanđelju i ući u kraljevstvo. To je moguće, bilježi Matej, putem obraćenja.
Prvi sin, onaj koji impulzivno odgovara „ne“, poslije „se kaje“ (Mt 21,29); s druge strane, svećenicima i starješinama Isus veli „niste se niti pokajali“ (Mt 21,32) i povjerovali Ivanu. Pokajanje potvrđuje da vjerovati uključuje promjenu mišljenja. Poslušnost Božjoj riječi i volji događa se i preko poricanja vlastitih riječi i vlastite volje. Vjera, naime, ne traži od nas da ne činimo pogreške i ne griješimo, već da priznamo pogreške i ispovijedimo grijeh. U tom „predomišljanju“ odvija se unutarnji dijalog, posvješćivanje stvarnosti, hrabrost da se suočimo sa samima sobom, da se istinski vidimo, što je temeljni preduvjet za odgovorno djelovanje. Zaključno, u tome je početak kretanja prema odgovornosti, početak odluke da se od neodgovornosti prijeđe ka odgovornosti. U tom smislu, kajanje nije znak slabosti, već hrabrosti i snage. Koliko god bila rijetka i nepopularna, pa i u crkvi, gesta onoga koji priznaje pogrešku, priznaje da je zauzeo pozicije koje nisu u skladu s Evanđeljem i mijenja vlastiti stav nastojeći biti vjerniji Evanđelju, znak je ljudske i duhovne veličine. Kajanje je također potvrda slobode: slobode u odnosu na nas same i na moćnu tiraniju narcisoidnog „ja“ te slobode u smislu odbacivanja svakog determinizma. Kajanje poručuje da se i zao čovjek može promijeniti: grijeh nije neka metafizička snaga koja čovjeka pritišće i ima zadnju riječ. U kajanju svako ljudsko biće pronalazi pravi put i „vraća se“ istovremeno samome sebi i Bogu. Čin slobode, kajanje je također čin oslobođenja. Zlikovac koji mijenja vlastito ponašanje, „živjet će“, da upotrijebimo riječi proroka Ezekiela (Ez 18,27), vraća život u vlastito postojanje, pokazujući da nije rob prijašnjeg ponašanja. Valja priznati da je, u kršćanstvu, kajanje najbolji put do Božje volje.
Prijevod: Fratellanza umana (27.09.2020.)
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?