Papa Franjo
Postoji neka stalna napetost između punine i ograničenosti. Punina evocira našu želju za potpunim posjedovanjem, a ograničenost je zid koji se tome prepriječio. »Vrijeme«, shvaćeno u širem smislu, povezano je s puninom kao izraz obzora koji se neprestano otvara pred nama, dok je svaki trenutak izraz ograđenosti u nekom ograničenom prostoru. Građani žive u napetosti između svakoga pojedinog trenutka i većeg, svjetlijeg obzora utopijske budućnosti kao posljednjeg uzroka koji nas privlači sebi. Tu uočavamo prvo načelo za napredovanje u izgrađivanju nekog naroda: vrijeme je važnije od prostora.
To načelo omogućuje da radimo polako i »na duge staze« i da pritom ne budemo jako zaokupljeni izravnim rezultatima. To nam pomaže strpljivo podnositi teške situacije i protivštine ili promjene planova koje nalaže dinamična stvarnost. Poziv je to da prihvatimo napetost između punine i ograničenosti i da dadnemo prioritet vremenu. Jedan od grijeha koji povremeno uočavamo u društveno-političkom djelovanju jest da se prostoru moći daje prednost pred vremenom i procesima. Davanje prvenstvene važnosti prostoru dovodi do toga da manično pokušavamo sve riješiti u sadašnjem trenutku, pokušavajući posjedovati sve prostore moći i samopotvrđivanja. To znači kristalizirati procese i pokušati ih zaustaviti. Dati prednost vremenu pak znači biti više zaokupljen započinjanjem procesa no posjedovanjem prostora. Vrijeme uređuje prostore, prosvjetluje ih i preobražava u karike nekog lanca koji se neprestano povećava, bez mogućnosti povratka. Potrebno je dati prednost djelovanjima koja uzrokuju nove procese u društvu i uključuju druge osobe i skupine koji će ih nastaviti sve dok ne donesu svoje plodove u važnim povijesnim događajima. Bez tjeskobe, već s jasnim uvjerenjima i ustrajnošću.
Katkada se pitam postoje li u današnjem svijetu ljudi koji se stvarno brinu da pokrenu procese koji izgrađuju neki narod, za razliku od ljudi koji teže postizanju neposrednih rezultata koji omogućuju lak, brz i prolazan politički probitak, ali ne služe izgrađivanju ljudske punine. Povijest će možda ove potonje suditi onim mjerilom koje je izrekao Romano Guardini: »Jedino mjerilo za uspješno ocjenjivanje neke epohe jest pitati u kojoj se mjeri u njoj razvijalo i dostiglo puni i istinski smisao punine ljudskog života, u skladu s osebujnim karakterom i mogućnostima iste te epohe.« [Das Ende der Neuzeit, Würzburg, 1965., 30-31.]
To je mjerilo vrlo prikladno i za evangelizaciju, koja od nas zahtijeva da imamo pred očima šire vidike, da se otvorimo odgovarajućim procesima i posvetimo brigu dugoročnom planiranju. Sam je Gospodin u svojemu ovozemaljskom životu stavio do znanja svojim učenicima da postoje stvari koje još uvijek ne mogu razumjeti i da trebaju čekati Duha Svetoga (usp. Iv 16, 12-13). Prispodoba o žitu i kukolju (usp. Mt 13, 24-30) slikovito opisuje važan aspekt evangelizacije: neprijatelj može upasti u Kraljevstvo i napraviti štetu kukoljem, ali biva na kraju pobijeđen dobrotom žita koje se s vremenom pokaže (EG 222-225; fratellanza.net).