U Katoličkoj crkvi važno je da takva rasprava ne bude previše razdražljiva, nego mirna i trezvena, zagovara štajerski biskup Wilhelm Krautwaschl.
“Mislim da ima mjesta i za jedno i za drugo – i za celibat i za brak”, rekao je biskup Graz-Seckau-a za Kronenzeitung (nedjeljno izdanje/Styria). Katolička crkva rimskog obreda govori o celibatu kao preduvjetu za svećeničku službu, a o tome se raspravlja desetljećima, “jer nema jedinstvenog mišljenja među onima koji su u pitanju, tj. među svećenicima”.
Ima primjera i u Katoličkoj crkvi, u njenoj istočnocrkvenoj tradiciji, “da se zaređena služba i brak može živjeti” zajedno, podsjetio je biskup.
Istodobno, Krautwaschl je u svom doprinosu istaknuo visoku vrijednost celibata: “Ako je Bog doista Onaj u koga vjerujemo, onda je još više vrijedno sve staviti na ovu kartu – na Njega. I ostaviti sebe po strani i jasno, u zavjetu celibata, kazati: Toliko si mi važan da puno ovozemaljskih stvari koje su navodno važne stavljam u zadnji plan. Pa i ako ne proživim sve ono što obično pripada ljudskom životu, život ipak može biti ispunjen”. Mnogi redovnici i svećenici svaki dan pokazuju da je takav život ispunjen.
Međutim, mnogi također prigovaraju životu u celibatu “jer u nepromišljenim pričama miješaju ljubav s proživljenom seksualnošću i tako odbacuju celibat kao ‘nehuman'”. Također se mora priznati da poput celibata, ni brak – “kao znak da je Bog vjeran i da nikada neće uskratiti svoju ljubav prema nama” – više nije univerzalno prihvaćen u društvu.
“Trećina ne uspijeva, trećina se bori, trećina se dobro snalazi – to je pokazalo naše istraživanje među svećenicima 2000. godine”.
Za Ericha Linhardta, generalnog vikara Biskupije Graz-Seckau, riječ je o nepodijeljenoj predanosti “Bogu i ljudima”. Celibat je “znak da je Bog toliko važan da se čovjek odriče zemaljskih stvari i vjeruje da u njemu očekuje sjajnu ljubavnu priču”.
Bečki pastoralni teolog profesor Paul Zulehner također je citiran u Kronenzeitungu o celibatu: “Trećini ne uspijeva, trećina se bori, trećina se dobro nosi – to je bio rezultat našeg istraživanja svećenika 2000. godine. I potom uspoređuje: “Upravo takav odnos imamo u braku. Postoje dva visokorizična stila života: oženjeni i ljudi u celibatu”. Za Crkvu bi to značilo “da ne bi imala manje, nego drugačije probleme kada bi dopuštala oženjene svećenike” (vatican news; fratellanza.net).