Za pastira bratstva Teissiera kršćanstvo nije bilo identitet, nego poziv

Dana 8. prosinca 2020. godine, kovčeg s tijelom Henria Teissiera (1929.-2020.) bio je izložen u bazilici Gospe od Afrike u Alžiru, prekriven alžirskom zastavom. “Njegovo tijelo kao i njegov život pripada alžirskoj zemlji i narodu“, rekao je Paul Desfarges, sadašnji nadbiskup Alžira. Gospo od Afrike, moli za nas i za muslimane.

Christian Delorm, francuski svećenik koji se zalaže za islamsko-kršćanski dijalog o pokojnom nadbiskupu Henri Teissieru, kaže: “Alžir je zatražio povratak svoga sina. Tek što je vijest o smrti Henri Teissiera bila objavljena, vlasti Republike Alžira odmah su započele s pripremama za ukop njegovog tijela u glavnom gradu Alžira. Ima li većeg dokaza o dubokoj povezanosti našeg oca Henria sa zemljom u kojoj je živio 65 godina od ukupno 91 godine svojeg života? Ima li većeg dokaza o savezu alžirskog naroda i Henri Teissiera? Vaša prisutnost danas  ovdje u Lyonu, gospodine veleposlaniče, dodatno potvrđuje ovu istinu i zato smo Vam svi zahvalni. Zajedno s nama i mnogim drugim Alžircima oplakujete brata. Zajedno s nama zahvaljujete za njegov darovani život”.

Na društvenim mrežama osobe različitih vjeroispovijesti opraštale su se od čovjeka kojega su prepoznale kao pastira bratstva, naglašavajući njegovu ljubav prema Alžiru za kojeg je jednom rekao: “Alžir je moja nada. To je mjesto u kojem mogu dati moj skromni doprinos pomirenju i sveopćem bratstvu. To je dio čovječanstva koje mi je darovano da mu služim i da ga ljubim”.

Boumedin Bouzid, jedan od novinara koji inače kritizira Crkvu kao suučesnicu francuskog kolonijalizma, 3. prosinca 2020. godine, u novinama El Khabar piše: “Teissier je uspio obnoviti i pročistiti kršćansku povijest Sjeverne Afrike. U svojim istraživanjima pozivao se na Emira Abdelkadera i na taj način dao vjernički primjer međureligijskoga dijaloga”.

Henri Teissier naslijedio je kao nadbiskup kardinala Léona-Étiennea Duvala 1988. godine, u vrijeme kada je već počelo širenje nasilja islamskih ektremista koje će obilježiti godine njegova episkopata i koje će u istom kriku boli ujediniti kršćane i muslimane. Za vrijeme tog mračnog desetljeća (1992.-2002.) živote je izgubilo oko 200.000 ljudi, među kojima veliki broj građana, civila.

Sedam trapističkih monaha iz Tibhirina bili su među prvim žrtvama kršćanima, nakon njih ubijen je oranski biskup Pierre Claverie (dominikanac) zajedno sa svojim vozačem Muhammedom Bouchikhijem. Ukupno 19 svećenika, redovnika i redovnica životom je platilo svoju vjernost alžirskom narodu zbog kojega su ostali u zemlji unatoč svim prijetnjama.  

Pišući o beatifikaciji ovih devetnaest blaženika u Oranu, 8. prosinca 2018. godine, novinarka časopisa La Croix nazvala je Teissiera “dvadesetim blaženikom”, njega čiji je život bio “tako jednostavan i istovremeno tako izvanredan”. 

Henri je bio vrsni poznavatelj islama, alžirske povijesti i kulture, stručnjak za spise svetog Augustina i Emira Abdelkadera kojem je posvetio svoju posljednju knjigu, odličan govornik arapskog jezika, a služio se i kabilskim. Ovdje valja završiti niz, više zbog prostora, nikako zbog “materijala” kojega ima u izobilju.

Za biskupa Henria kršćanstvo nije bilo identitet, nego poziv. Teško su ga pogađale krutosti i isključivosti na koje je nailazio s obje strane Mediterana. Nije volio da ga oslovljavaju s “monsinjor”. Glede načina života Crkve u Alžiru, nije uvijek, najblaže rečeno, nailazio na razumijevanje katoličke strane. Tako je prije par godina kazao: “Pripremao sam nekoliko katekumena za krštenje i to mi je bila velika radost. No zar mi nemamo ništa zajedničkog s onima koji ostaju muslimani? Kraljevstvo Božje ne gradi se samo ondje gdje ima krštenja, nego ondje gdje se radi za čovjeka”.

Na pogrebnoj misi, 8. prosinca 2020. godine u Alžiru, biskup Orana Jean Paul Vesco je između ostaloga rekao: “Poput Marije podno križa, Henrijevo srce bilo je probodeno mačem 19 puta. I kao što je Marija ostala u molitvi s apostolima, i on je usred nevolje ustrajao u nadi protiv svake nade. Pastir, ranjen do dna duše, ostao je uspravan zbog zajednice za koju se smatrao odgovornim. A ta zajednica beskrajno je nadilazila obrise Katoličke crkve. […] Henri je volio zajedničke obroke, više zbog druženja za stolom, nego zbog hrane. Kada dođe njegov red, između stotinu jutarnjih obaveza u nadbiskupiji, on bi kuhao ručak, izmjenjujući se s druga dva erudita Belaïdom Ouldom Aoudiaom i Gillesom Nicolasom ili bi pripremao večeru u svom malom stanu biskupijske kuće gdje je istovremeno razgovarao sa svojim gostima, kuhao i posluživao ih. […] Za Henria su najvažniji bili istinski susreti, za njega nisu postojali veliki i mali. Svaki mu je susret bio važan. […] Neka počiva u ovoj bazilici, našoj zajedničkoj kući kršćana i muslimana: Gospo od Afrike, moli za nas i za muslimane. [Zaziv  ispisan u 19. stoljeću na zidu središnje apside iznad Gospinog kipa i oltara]”

Nakon umirovljenja 2012. godine, Henri Teissier često je putovao na relaciji Alžir-Lyon iz kojeg se ovoga puta nije mogao vratiti zbog epidemioloških mjera. Unatoč godinama, bio je vrlo vitalan, u prosincu je trebao imati duhovne vježbe za sve svećenike u Alžiru. U međuvremenu je preminuo od moždanog udara.

Bogu pripadamo i Bogu se vraćamo.

Selam, selam, dragi biskupe! Susreti s Vama bili su velika radost i čast!

K. M.

(fratellanza.net)

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom ovdje ili našu Fb stranicu klikom ovdje.