Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?

Isus nas svojom mukom nije oslobodio od trpljenja i smrti, već je učinio da nas oni ujedinjuju s njegovim otkupiteljskim djelom. Trpljenje zato nikako ne može biti kazna za grijehe.

Vjernici tvrde da je Bog milostiv i pravedan. Međutim, u Bibliji, tj. u Knjizi Izlaska (Izl 20,5; 34,7), piše da Bog „krivca nekažnjena ne ostavlja nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.” Po tome ispada da se Bog zbog grijeha umrlih osvećuje na njihovim potomcima. Kako vjernici mogu prihvatiti takvog Boga? Oni tako za svaku bolest ili nesreću kojima ne mogu naći uzrok, smatraju da se radi o kazni zbog grijeha predaka. Čak su razvili i takozvane ‘molitve za ozdravljenje obiteljskog stabla’, gdje se osoba moli da Bog oprosti grijehe njenim precima zbog kojih ona sada trpi.

Biblija nije knjiga iz koje možemo vaditi pojedine citate prema svom interesu i smatrati ih apsolutnima i svevremenskima, iako nažalost tu praksu možemo često primjetiti kod sekti i pojedinaca koji žele dokazati neke svoje teze. Nasuprot tome, kršćani (uz iznimku nekih fundamentalističkih skupina) Bibliju smatraju knjigom koja kroz mnoštvo stoljeća pokazuje put razvoja čovjekove spoznaje Boga, sve do pojave Isusa Krista u kojem se konačno sam Bog otkriva čovjeku. Stoga ako želimo tražiti biblijske odgovore na pojedine probleme, trebamo promatrati cjelinu razvoja misli o tom pitanju. Evidentno je kako je u Bibliji problem trpljenja povezan s problemom grijeha. Tako je isprva u židovskoj povijesti vrijedilo načelo da su sve nevolje koje su zadesile narod zapravo zaslužena kazna za njegove grijehe. Krivnja je ispočetka bila smatrana kolektivnom, pa se prema tom načelu zlo kažnjavalo do trećeg i četvrtog koljena kako je navedeno u citiranom retku iz Knjige Izlaska. No, kasnije se dolazi do spoznaje kako je to načelo u suprotnosti s Božjom pravednošću, pa se sve više javlja princip individualnosti kazne, čime se isključuje mogućnost da potomak bude kažnjen za grijehe pretka. Tako već u knjizi Ponovljenog zakona nalazimo sljedeći citat: „Neka se očevi ne osuđuju na smrt zbog sinova ni sinovi zbog očeva; neka svatko za svoj grijeh gine“ (Pnz 24,16). Načelo osobne odgovornosti potvrđuje i prorok Jeremija naviještajući: „U one dane neće se više govoriti: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu’.“ (Jr 31,29). Konačno, čitava Knjiga o Jobu govori o problemu patnje nedužnih, te izriče načelo kako te patnje nisu nužno plod grijeha.

Do daljnjeg razvoja dolazi kod proroka Ezekiela, koji prvi jasno navodi da čovjek, ne samo da nije osuđen zbog grijeha predaka, nego ne mora biti osuđen ni poradi vlastitih grijeha. Dakle, time je ublaženo i načelo osobne odgovornosti. Tako se došlo do spoznaje da se čovjek može pokajati zbog svojih grijeha, te tada neće biti osuđen, budući da Božji sud određuje samo sadašnje vladanje. „Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini, i bude čuvao sve moje naredbe i vršio zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti. Sve njegova nedjela što ih počini bit će zaboravljena: zbog pravednosti što je čini živjet će. Jer zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Jahve Gospoda – a ne da se odvrati od svojih zlih puteva i da živi?“ (Ez 18,21-23).

Osim ovog prijelaza od trajne kolektivne odgovornosti prema poništivoj osobnoj odgovornosti, značajno je primjetiti i da biblijski pisci nikada ne doživljavaju Boga isključivo kao strogog osvetnika, već se trpljenja i kušnje tumače odgajanjem naroda kako bi ga se privelo boljim mislima i osjećajima (usp. 2 Mak 6,12-16). Osim toga, milosrđe uvijek uvelike nadilazi gnjev, pa se čak i u navedenim odlomcima iz Knjige Izlaska kaže da ako kazna ide do trećeg i četvrtog koljena, Božje milosrđe ide tisućama.

U Novom zavjetu Isus odlučno odbija načelo isključivog pripisivanja nesreće grešnosti onoga koji je žrtva. Kad on govori o kazni za grijeh, pritom uvijek misli na posljednji sud koji slijedi nakon smrti čovjeka. Trpljenje ponekad može biti posljedica grijeha, međutim to tada nije kazna zbog grijeha, već poticaj za napuštanje grešnog života. Tako će Isus ozdravljenom bolesniku reći: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!“ (Iv 5,14). U drugim zgodama Isus izričito negira princip po kojem su nesreće zemaljskog života odmazda za grijeh. Govoreći o Galilejcima što ih je Pilat dao poubijati, izjavljuje: „Mislite li da ti Galilejci bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam“ (Lk 13,2-3). Slično tome, govori i o nesretnom događaju koji se zbio za njegovih dana: „Ili onih osamnaest, na koje se sručila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam“ (Lk13,4). Takvo je protivljenje Isus iskazao i u vezi sa sljeporođenim, kod kojeg učenici pogrešno primjenjuju nadvladano starozavjetno načelo o vezi bolesti i kazne: „’Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?’ ‘Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja’.“ (Iv 9,2-3).  

Kršćanin se dakle ne može vratiti na predrasude o nepravednom Bogu, protiv kojih se sam Isus snažno postavio. U skladu s time se postavila i Katolička crkva, pa je tako papa Pio V. 1567. godine bulom Ex omnibus afflictionibus osudio nauk belgijskog teologa Michaela Baiusa, među čijim je tezama bila i ova: „Sve boli pravednika, bez izuzetka, jesu kazna za njihove grijehe. Tako su Job i mučenici trpjeli zbog svojih grijeha.“ Papa Klement XI. je pak 1713. bulom Unigenitus osporio tezu francuskog teologa Pasquiera Quesnela prema kojoj ”Bog nikada ne kažnjava nevine, te nevolje uvijek služe da kazne ili da čiste grješnike“. 

Nažalost, teza o povezanosti grijeha i trpljenja u 20. se stoljeću ponovno snažno afirmirala u pentekostalnom pokretu, a takve je teološke nesuvislosti preuzeo i dio katoličkog karizmatskog pokreta. Tako se ondje govori o naslijeđenim prokletstvima, tj. o grijesima predaka koji uzrokuju patnje potomaka. Taj potomak može biti i savršeno pravedan, no on svejedno grca pod teretom svoga obiteljskog stabla, makar za njega ni ne znao. Kao rezultat takvog nauka stvoren je niz različitih molitava i praksi za tzv. „ozdravljenje obiteljskog stabla“, kojima suvremeni teolozi poput profesora s Papinskog sveučilišta Gregoriana, isusovca p. Mihályja Szentmártonija ili propovjednika Papinskog doma, bibličara i kapucinskog kardinala fra Raniera Cantalamesse niječu biblijske korijene, te u njima vide ezoterijske elemente.

Prikladno je još na ovome mjestu nešto više reći o novosti koju je donijelo kršćansko gledanje na odnos trpljenja i grijeha. Isus se nije samo teoretski usprotivio tumačenjima koja su bila tekuća u židovskom mentalitetu, već je donio božansko rješenje tog problema ostvarivši ga na svom vlastitom tijelu. Svojom je mukom na najjasniji način dao do znanja da zemaljsko trpljenje nije kazna. On je na sebe uzeo teret svih posljedica grijeha ljudskog roda, osobito trpljenja što ga je grijeh zaslužio. Na taj je način mukama dao novi smisao, tj. vrijednost otkupljenja. Isus nas svojom mukom nije oslobodio od trpljenja i smrti, već je učinio da nas oni ujedinjuju s njegovim otkupiteljskim djelom. Trpljenje zato više ne može biti kazna za naše grijehe, nego spasonosno sredstvo kojim mi sudjelujemo u otkupljivanju svijeta. 

Ili riječima pape Ivana Pavla II.: „Ljudske su patnje zajednička baština svih: svatko ima svoj vlastiti doprinos Otkupljenju, koje, iako se dogodilo jednom zauvijek, treba ovu tajanstvenu integraciju, ponudu ovog vrlo ozbiljnog tereta zla i boli čovječanstva“, koji potom citira sv. Pavla „’Adimpleo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu’ (Kol 1,24)“ (Ivan Pavao II, 23. prosinca 1982.).

Stoga nijedno ljudsko trpljenje nije Božja kazna, već je određeno da nas pridruži Kristovom otkupiteljskom prinosu. Čak ni u okolnostima koje bi davale izgled da je netko kažnjen zbog svog evidentnog grešnog ponašanja, ne možemo tumačiti da se tu radi o Božjoj kazni. Iako se sa stajališta naravnih zakona čovjek može suočiti s posljedicama vlastitih čina (npr. bolest može biti rezultat različitih pretjerivanja ili zanemarivanja), u nadnaravnom božanskom planu nesreća koja se dogodi dobiva uzvišenije značenje, gdje se ne radi o kazni već o našem pridruživanju Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Trpljenje je, dakle, sjedinjenje sa Spasiteljevim prinosom za spas svijeta, te postaje otkupiteljskim činom (responder; vatican news; fratellanza.net).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.