Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva? Jedno od važnijih pitanja koje se moraju uputiti Crkvi je pitanje njezina odnosa spram imovine. Je li danas taj odnos dobar i kakav bi trebao biti?
„Ne osjećam se ugodno zbog toga. Može se obrazlagati kako prihod od toga blaga služi u dobrotvorne svrhe. To je vjerojatno argument za njegovo zadržavanje… ali nekako, kao Kristov sljednik, ne vidim kako se svo to blago uklapa u Kristov primjer i nauk“. Ove riječi je u jednom novinskom intervjuu izrekao irski biskup Willie Walsh, te kroz njih zasigurno izrazio stav većine katolika o pitanju bogatstva Crkve.
S jedne strane, Crkva je činila i čini golemi posao na humanitarnom polju, a za takve je aktivnosti potrebno imati izvore sredstava. Naime, dok humanitarne organizacije u svijetu većinom nastaju nakon Drugog svjetskog rata, s iznimkom Crvenog križa koji je osnovan 1863., Katolička je crkva oko gladnih i siromašnih angažirana već dva tisućljeća. Briga za ugrožene zacrtana je u samim temeljima Crkve, te ju je ona shvaćala kao svoju primarnu zadaću još od apostolskih vremena. Stoga se na tom polju Crkva ne može uspoređivati ni s jednom drugom ustanovom. Vrijedi podsjetiti na brojne misionare koji su svoje živote posvetili za najzabitija područja svijeta. U novije se doba takva mjesta nalaze uglavnom u Africi, Aziji i Južnoj Americi. Tamošnje su žitelje misionari učili poljoprivrednim i obrtničkim vještinama, školovali djecu, kopali bunare, osnivali bolnice, sirotišta, staračke domove, itd. Sve se to čini i danas.
Sve svoje aktivnosti kršćanski su misionari uvijek činili bez naplate, a školovanje njih samih financirala je Crkva. Ne radi se tu samo o pojedinačnim poduhvatima, već postoje i organizirani projekti, poput npr. „Zaklade Ivana Pavla II. za Sahel“, koja dobavlja sredstva za uvježbavanje ljudi za borbu protiv posljedica suša u devet afričkih zemalja. Ili pomoć koju papa Franjo nastoji pružiti beskućnicima, migrantima, bolesnima… Očito je kako se takvo i slično kršćansko pomaganje potrebitima ne može ostvarivati bez ikakvih materijalnih sredstava. Stoga siromaštvo, koje je ideal kršćanstva, predstavlja poziv kršćanima da ne budu navezani za materijalna dobra, već da ih koriste kao sredstvo postizanja njihovog poslanja.
No, dok je s jedne strane Katolička crkva najveća humanitarna institucija na svijetu, ona je ujedno najbogatija od svih neprofitnih institucija. A neki biskupi, svećenici, redovnici ili laici na odgovornim službama u Crkvi nerijetko izazovu skandale neevanđeoskim, neskromnim ili luksuznim životom, bilo da je u pitanju kuća u kojoj žive, automobil koji voze, restorani koje često posjećuju ili skupocjeno vino i drugo piće koje svakodnevno piju.
Iako je nedvojbeno kako su potrebna golema sredstva za održavanje dobrotvornih aktivnosti Crkve, uvijek valja postavljati pitanje da li se u neumjerenosti iznevjerava Kristova poruka siromaštva. Iako Vatikan danas transparentno iznosi podatke o vlastitom financiranju i trošenju, nedvojbeno je da kako su još nedavno po tom pitanju činjene teške malverzacije. Tako je „Institut za vjerska djela“, koji se u popularnoj kulturi naziva i Vatikanska banka, u drugoj polovici 20. st. bio vezan s nekolicinom velikih skandala zbog pranja mafijaškog novca. Isto tako, postoje optužbe da su pojedinci odgovorni za zajednički crkveni novac (primjerice Petrov novčić od kojega se financiraju uredi Svete Stolice i pomažu ljudi u potrebi) zloupotrebili ovlasti, vršli malverzacije, krali, i živjeli luksuzno na račun sirotinje. U novije vrijeme najpoznatiji je slučaj kardinala Becciua.
Dobro je poznato kako je lažno življene religije mnogo štetnije za samu religiju od svih ateističkih teorija. Zato je opravdano vrhu Crkve postaviti zahtjev za više pojedinačno iskazanih djela milosrđa, koji trebaju biti poticaj i „običnim vjernicima“. U tom je pogledu svijetao primjer pokojnog zagrebačkog biskupa Josipa Langa (1857. – 1924.) koji je često svoju mjesečnu plaću podijelio siromasima, te ih posjećivao u njihovim barakama i potkrovljima. Posebno je dirljiva zgoda kada je jednom prilikom u Zagrebu siromašnom čovjeku koji se smrzavao, jer je bio bos, skinuo svoje cipele i poklonio mu ih, a on se u čarapama vratio u svoju tada skromnu biskupsku rezidenciju. Papa Pavao VI. je pak prestao nositi tijaru, simbol papinskog autoriteta, te poklonio njenu vrijednost siromašnima, pa je od tog novca izgrađeno naselje na periferiji Rima. Ivan Pavao I. je prije svog kratkog pontifikata poticao svećenike da ne koriste skupocjeno misno posuđe, već da novac radije podjele siromasima. Njegov nasljednik Ivan Pavao II. je simbolično sklopio savez s golemom većinom siromašnih na južnoameričkom kontinentu darujući 1980. godine papinski prsten obitavateljima favele Vidigal u brazilskoj saveznoj državi Rio de Jainero. Skromnost i solidarnost pape Franje s marginaliziranima u društvu i Crkvi, osobito su diljem svijeta, od katolika i svih ljudi dobre volje, prepoznate kao (evanđeoske) vrednote.
Ukoliko pak umjesto o općoj govorimo o našoj mjesnoj Crkvi, i tu nailazimo na podvojenost. S jedne strane opet ne može biti prihvatljiva često spominjana teza da se Crkva u Hrvatskoj i BiH brine samo za svoje bogatstvo, a ne za ljude u potrebi. Spomenimo da kod nas sve bikupije i mnoge župe imaju organiziran Caritas ili Kruh Svetog Ante koji se brinu za potrebite, a osim materijalne pomoći Caritas organizira i obiteljska savjetovališta, razne tribine, ima domove za napuštenu djecu, žrtve obiteljskog nasilja i dr. Caritas djeluje i na međunarodnoj razini putem prikupljanja materijalne pomoći i slanjem volontera. Jednako je tako za vrijeme rata, poplava i potresa na našem području snažno djelovao internacionalni Caritas.
No s druge strane je neprihvatljivo da naše nad/biskupije i redovničke zajednice ne slijede primjer nadbiskupa Mate Uzinića te većine europskih mjesnih Crkava i Vatikana koji transparentno objavljuju svoje prihode i izdatke. Naš veliki sociolog religije pokojni Željko Mardešić ističe: „Da bi u svom pozivu bila uvjerljivom, Crkva siromaha mora postati barem najmanje bogatom u jednom poretku, jer će u protivnom izazvati sablazan i odbojnost. Osnovno je gajiti duh siromaštva i oporbe spram idolatrije novca i udobnosti, a ne se po svaku cijenu lišiti uljudbenih postignuća našeg suvremenog svijeta” (Rascjep u svetome, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 425-426).
U istom djelu (str. 710.) Mardešić navodi još jednu misao koja je, čini se, ključna za odnos Crkve i bogatstva. „Vrijedi pravilo: za religiju je bolje da joj je gore, jer je onda i protiv svoje volje prisiljena iz sebe izvući zaspale mogućnosti i vrline vjerodostojnosti, hrabrosti, rizičnosti, stvaralaštva i pomoći ljudima. U suprotnom ona od nepokretnosti i manjka izazova nužno zahiruje i slabi kao ljudsko tijelo koje se ne kreće”.
Pretjerano korištenje državnog proračuna uvijek je krađa od najsiromašnijih koji zbog toga taj novac ili pomoć neće dobiti. Zato se vjernici ne bi trebali bojati uskraćivanja materijalne pomoći države, jer će tek takva Crkva biti u stanju na najbolji mogući način vršiti svoj poziv (responder; fratellanza.net).