Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?

Možemo li opravdano prigovoriti zbog činjenice da Isus u Bibliji nigdje ne govori o potrebi ukidanja robovlasništva, koje je bilo razvijeno u doba Rimskog Carstva?

Pitanje robovlasništva nije bilo od velikog značenja u ondašnjoj Palestini, pa ga se Isus izravno ne dotiče, ali je zato smisao Isusove poruke o ljubavi prema bližnjem morao utjecati i na tu vrstu međuljudskih odnosa. To se ubrzo i pokazalo, u vrijeme kada se kršćanstvo izravnije susrelo s izazovom robovlasništva, prilikom širenja u helenistički svijet.

Sveti Pavao se, kao tada najznačajnija figura, nije borio protiv robovlasništva, ali ga je radikalno relativizirao u duhu Isusa Krista, primajući u kršćansku zajednicu gospodare i robove, muškarce i žene, te naglašavajući ravnopravnost svih ljudi pred Bogom. Na sličan način je npr. i budizam djelovao u odnosu na kastinski sustav u Indiji, koji se nije mogao ukinuti ali ga je Buda faktički relativizirao primajući u svoju redovničku zajednicu muškarce (i žene, što će kasniji budisti izmijeniti) iz svih kasta.

Isus dakle nije bio društveni revolucionar, ali je u velikoj mjeri izmijenio čovječanstvo. Evanđelje naviješta preobražaj svijeta, no taj preobražaj nije sociološke već eshatološke naravi. Međutim, iako Evanđelje nije socijalna poruka, ono zasigurno djeluje kao socijalni zahtjev. Tako u Novom zavjetu ne postoji razrađena teorija dokidanja ropstva, kao ni teorija opravdanja njegova postojanja.

Robovi su u antičkom društvu bili datost koja se podrazumijevala i koja je bila od svih prihvaćena, pa i od samih robova. Učestali ustanci robova u vrijeme kasne Rimske republike između 150. i 70. godine pr. Kr. nisu imali kao vodeću misao ukidanje samog ropstva, nego stjecanje većih građanskih prava i mogućnost povratka u svoj zavičaj. Niti poznati Spartakov ustanak nije u tome iznimka. Čak kada bi pobunjeni robovi formirali prolazne tvorevine slične državama, u njima je opet postojalo ropstvo. Inače, položaj židovskih robova koji su u to stanje zapali zbog duga bio je povoljniji od položaja robova u rimskom društvu, budući da je Mojsijev zakon naređivao njihovo oslobođenje svake sedme (jubilejske) godine.

Nama suvremenim ljudima razvoj društva kroz stoljeća pokazao je kako se promjene ne postižu mijenjanjem imena ekonomskog sustava ili formalnim proglasima. Odnosi slični robovlasništvu nerijetko postoje i u modernom kapitalizmu, gdje se potplaćeni radnici iskorištavaju, ne poštuju se njihova prava, onemogućuje im se dostojan život. Isus je zato tražio korjenitiju promjenu, a to je promjena svijesti u odnosu prema drugom čovjeku, gdje nam je svaki čovjek bližnji, te odnos prema njemu definira naš odnos s Bogom.

Jednako tako i Pavao u Poslanici Filemonu poručuje gospodaru da mu je njegov rob „ne kao rob, nego više od roba, kao brat ljubljeni“ (Flm 16). Stoga su i prvi kršćani tražili bratsko postupanje s robovima, koji su tako mogli postati i svećenici, pa čak i rimski biskupi, kao u slučaju otpuštenog roba Kalista (217. god. postao papa, 222. god. mučen i ubijen zbog svoje vjere, te je proglašen svetim).

Pozitivne promjene antičkog svijeta koje su poduzeli kršćani obuhvaćaju i nadvladavanje obogotvorenosti vladara i apsolutiziranja političke sile. Suočena s propadanjem ćudoređa u velegradovima iz doba kasnog Rimskog carstva, Crkva je naglašavala elementarne Božje zapovijedi. Tako se stvarao novi etički ideal djelovanja ne jednostavno po zakonu ili klasnom moralu u kojem je podređenost bila prirodna pojava, nego djelovanja iz nepatvorena srca, s pogledom na Krista i bližnje.

U doba poganstva moral je viših društvenih razreda bio takav da bi na blagdane za svoj grad, a na svoju slavu, izdvajali velike svote novca za kruh i cirkuske igre (panem et circenses). Kršćanstvo je pak zahtijevalo da se moral svakog pojedinca koji ima više sredstava no drugi sastoji u tome da se neprestano zauzima za siromahe i patnike, a takvih posebice u kasnoj antici nije manjkalo.

Za mnoge je bio začudan i mentalni sklop kršćana koji je dolazio do izražaja prvenstveno u euharistiji, gdje su svi vjernici braća i sestre, bez razlike u klasi, tzv. rasi i naobrazbi. Upravo su se kod tih Božjih službi prinosili znatni dobrovoljni darovi, koji su omogućili nastanak dobrotvornih ustanova za siromašne, bolesne, siročad i udovice, starce, putnike i zatvorenike (responder; vatican news; fratellanza.net).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.