Isus u mislima mnogih ima bijelu kožu – ali zašto, ako je rođen na Bliskom istoku? Pogled u povijest pokazuje slike i prikaze Isusa s različitim funkcijama i s malo osjećaja za stvarnost – a ponekad je u pitanju čak i prikaz “bijele nadmoći”.
Christoph Paul Hartmann | Katholisch.de
Kako bi si čovjek predstavio Isusov fizički izgled? Većina ljudi širom svijeta o tome ima jasnu sliku: visok, vitak, duge, tamnoplave do svijetlosmeđe kose, plavih očiju, bijele kože. To je, dakle, Europljanin – točnije, stanovnik Srednje Europe – koji prevladava u svijesti većine ljudi bez obzira na mjesto prebivališta ili religiju. A što je s čovjekom s Bliskog istoka?
Tijekom pojačane aktivnosti pokreta “Black Lives Matter” (“Crni životi su bitni”) i sve veće svijesti o kolonijalnom nasljeđu koje je još uvijek široko prisutno te utječe na društvo, pokrenula se i rasprava o prikazivanju Isusa. Američki aktivist Shaun King prošle je godine čak pozvao na uklanjanje isključivo bjelačkih kipova: “Vjerujem da bi trebalo srušiti kipove bijelog Europljanina koji bi kao trebao biti Isus. Ti kipovi su oblik prevlasti bijelaca – i uvijek su to bili”. Nadbiskup Justin Welby, primas Anglikanske crkve u Engleskoj, nije se htio pridružiti tom zahtjevu, no i on je pozvao na preispitivanje ideje o Isusu prikazivanom kao bijelcu.
Kako je Isus zapravo izgledao, posve je nejasno. Biblija pruža samo nekoliko biografskih podataka: rođen je u Betlehemu blizu Jeruzalema (Mt 2,1), njegova obitelj potječe iz sjeverno-izraelskog Nazareta (Lk 1,26). Činjenica da je Juda vojnicima morao dati poseban znak kad ga je predavao (Mt 26,48), mogla bi dovesti do zaključka da Isus nije imao posebne tjelesne osobine i da nije bio primjetan na prvu. Međutim, Biblija ne daje nikakve podatke o Isusovoj koži, kosi ili visini. S druge strane, neka su se istraživanja već bavila pravim Isusovim fizičkim izgledom. Vjeruje se da Isus vjerojatno imao maslinastosmeđu kožu, tamno smeđu ili crnu kosu i smeđe oči – a to je otprilike fizionomija ljudi koji i danas žive u Iraku.
Nema slika iz vremena Isusova
Bijeli Isus ima drugačije, umjetničko-povijesno podrijetlo. Prije svega, važno je napomenuti da gotovo da nema slikovnih prikaza Isusa iz Isusova doba i vremena ranog kršćanstva – i to je tako s namjerom. Kao i u židovstvu, u ranim Isusovim zajednicama prevladavalo je stajalište da Isusa ne treba oslikavati. Uostalom, u drugoj zapovijedi postoji i zabrana slika. U 4. stoljeću sestra tadašnjeg rimskog cara Konstantina zatražila je od crkvenog oca Euzebija Cezarejskog Isusovu sliku. Odgovor je da bi za to trebala jednostavno otvoriti Bibliju.
Prvi prikazi Krista koji su preživjeli do danas potječu iz rimskih katakombi. Isusa prikazuju kao Dobrog pastira, a time i na vrlo klasičan način kao sliku utjehe: s bijelom kožom, tunikom i kratkom, kovrčavom kosom – vrlo rimski. Nakon cara Konstantina i proglašavanja kršćanstva državnom religijom, pojavljuju se novi prikazi Isusa koji sada uzimaju u obzir promijenjeni društveni i politički položaj kršćanstva: Isus postaje blistav, svemogući vladar, s bradom i dugom kosom, čemu su prilično slični i današnji prikazi.
Odakle dolaze ove slike? Vrlo je važno napomenuti da su slike u tadašnjem društvu imale drugačiju funkciju od one koja im je danas: do srednjeg vijeka, životno, pojedinačno predstavljanje osobe imalo je podređenu ulogu, ako je toga uopće bilo. Otkriće individualnosti postignuće je renesanse. Naime, antičke slike namjeravaju prikazati ulogu – kako kod kršćana ulogu Dobrog pastira u tajnosti, tako i u mladoj državnoj religiji ulogu Krista-vladara: cilj nije pojedinac, već jasno prepoznatljiva funkcija onoga što je prikazano.
Osigurati prepoznatljivost
Kako bi zajamčili tu prepoznatljivost, umjetnici tog vremena vraćaju se ikonografiji koja je svima jasno prepoznatljiva – a temelji se na svakodnevnom poganskom svijetu. Istraživači se ne slažu oko toga što su točno bili njihovi izvori. Tako bi moglo biti da Dobrog pastira s njegovim pastirskim romantizmom i gotovo slatkom mladolikošću karakteriziraju prikazi Orfeja, Hermesa ili Apolona. Carski prikaz Isusa kao vladara mogao bi voditi do slika bogova kao što je Zeus kao vladar svijeta, možda i sa starozavjetnim utjecajima figure Samsona. Drugi istraživači obrazac za slike Isusa više vide u prikazima karizmatičnih filozofa s bradom i togom.
Ovo su, dakle, početni uvjeti kada se u 8. i 9. stoljeću odvija spor oko slika koje predstavljaju Isusa. Prevladavaju predstavnici mišljenja da je prikazivanje Isusa u umjetnosti u redu i da to ne krši drugu zapovijed. Bizantski redovnik Teodor Studit početkom 9. stoljeća smatra da je Isus, kroz svoju ljudsku narav, imao i stranu koja se mogla predstavljati – koja bi mogla služiti za njegovo štovanje.
Potom se slike i prikazi Isusa šire kršćanstvom, a ono postaje sve više i više jedinstveno. Takozvane slike Isusa koje nije napravio čovjek (poznati su mandilion i Veronikin rubac), “čudesno pronađeni” prikazi Isusa, kojima se uspostavlja tradicija ikona, tj. slika koje ne sadrže umjetničku interpretaciju, već pravedno reproduciraju “autentičnu” sliku uvijek iznova. Ali čak su i ove “autentične” slike dio umjetničko-povijesne tradicije primanja uglavnom grčkih poganskih utjecaja na sliku Boga. Bijeli Isus se ponovno potvrđuje.
Bijeli Isus prevladava
U srednjem vijeku Isusove su slike nabožne – što pak ne teži realnom prikazu. Za europske vjernike bijeli je Isus jednostavan, izravan i lako dostupan. Bijela koža tek postupno poprima određenu namjernu dimenziju. Na primjer, kada se pokušava Isusa odvojiti od njegova židovskog podrijetla. To primjerice uključuje i prikaz Marije bez naušnica – one se smatraju obilježjem Židova i nakon obraćenja na kršćanstvo više se ne nose. U takvoj tradiciji, nacional-socijalisti će kasnije od Isusa pokušati stvoriti “Arijevca”.
Ipak, u stoljećima nakon uspostave kršćanstva mnogi su se različiti prikazi Isusa, ovisno o lokaciji, bili izdvojeni od mainstreama. U irskoj “Book of Kells” iz ranog srednjeg vijeka Isus ima crvenu kosu. Od 16. i 17. stoljeća postoji Isus s etiopskim i indijskim crtama. Nasuprot tome, u Europi bijeli Isus ima novi oblik individualizma: umjetnici poput Albrechta Dürera slikaju autoportrete u Isusovoj pozi, vjerojatno kako bi suosjećali s Isusovim patnjama i iskazali svoju stvaralačku snagu. Ponovna prepoznatljivost funkcije važnija je od naturalizma.
Kolonijalna karijera europskog Isusa
Velika karijera europskog Isusa kao svjetskog fenomena ide ruku pod ruku s kolonizacijom: europski misionari putuju svijetom sa svojim slikama Isusa i tako utječu na sliku Boga i daleko od Europe. To je popraćeno hegemonizacijom boja kože: oni s bijelom kožom vladaju, ostali su pokorni. U Latinskoj Americi, između ostalih, ali kasnije i u Africi, kolonijalni vladari instrumentaliziraju Isusovu sliku kako bi ljudima nametnuli jasnu hijerarhiju. U ovom procesu, na primjer, posebnu ulogu imaju izdanja Biblije koja su “uređena” posebno za robove, iz kojih je eliminirana svaka vrsta otpora vlastima. Isus je nebijelcima uvijek iznova na oltarnim slikama, crkvenim vitrajima i ilustracijama knjiga predstavljen sa svojom bjelinom kao karakteristikom vladara.
Naravno da su postojale i postoje slike nebijelog Isusa iz doba kolonijalizma, no one ostaju marginalni fenomeni. Europljani su inkulturalizirali Isusa – ali to je upravo ono što su uskratili ljudima u drugim krajevima svijeta. U tom se trenutku neiskorištavanje Isusa kao jamca vlastitog “Bogom danog” prvenstva, očito učinila prevelikom opasnošću. Prikaz bijelog Isusa nikako nije neutralan, ali svjedoči i o zlouporabi religije (i voljnom sudjelovanju njezinih predstavnika) u podređivanju drugih.
Što sada? Američki isusovac James Martin u jednom članku piše: “Trebali bismo promovirati prikaze Isusa koji se uklapaju u kulture u kojima danas živimo. Unatoč svemu: on je uskrsnuo i može ga se naći svugdje”. To također znači više raznolikosti: možda crni Isus u austrijskim Alpama. “Isusa se pronalazi kad napustimo svoju zonu udobnosti”, kaže Martin.
Ovo nas vraća na početak i Justina Welbyja, koji bi u najboljem smislu te riječi želio vidjeti “raznolikije” Isusove slike i u Europi. Jer činjenica da Isusa zamišljamo bijelim ne samo u Europi, već i šire, nema nikakve veze s njegovim stvarnim izgledom (čak i ako neki nažalost još uvijek vjeruju u to), već sa slikom identifikacije koju su napravili sami Europljani. Oni su na to imali puno pravo tada, a imaju to i danas. Problem je represivna uporaba ove slike protiv drugih. Sad je možda vrijeme da inkulturacija djeluje u drugom smjeru (katholisch.de; fratellanza.net).