Zašto je Bog dopustio toliko religija?

U knjizi-intervjuu Prijeći prag nade [Varcare la soglia della speranza, Milan 1994.] novinar i pisac Vittorio Messori postavlja različita pitanja papi Ivanu Pavlu II. Jedno od pitanja bilo je: “Zašto je Bog dopustio toliko religija?”, preciznije: “Ako je Bog koji je na nebesima – i koji je spasio i spašava svijet – samo Jedan, i to Onaj koji se objavio u Isusu Kristu, zašto je dopustio toliko religija? Zašto bi nam toliko otežao traganje istine – među mnoštvom kultova, vjerovanja, objava, vjera koje uvijek – a i danas – cvjetaju u svim narodima?”. Odgovor Ivana Pavla II. donosimo u cijelosti:

Vi govorite o mnogim religijama. Ja ću, umjesto toga, pokušati pokazati što je temeljni zajednički element i zajednički korijen tih religija.

Koncil je definirao odnose Crkve s nekršćanskim religijama u Deklaraciji koja započinje riječima: Nostra aetate (U naše vrijeme). To je sažet, ali vrlo bogat dokument. U njemu je sadržan autentičan prijenos tradicije: ono što je rečeno odgovara onome što su od davnina mislili crkveni oci.

Kršćanska Objava je od početka gleda na duhovnu povijest čovjeka tako da, na neki način, ima u vidu sve religije, pokazujući jedinstvo ljudskog roda u odnosu na vječne i konačne sudbine čovjeka. Koncilska deklaracija govori o ovom jedinstvu, nadovezujući se na tipičnu sklonost našeg vremena da zbližava i ujedinjuje čovječanstvo pomoću sredstava dostupnih današnjoj civilizaciji. Crkva zalaganje za to jedinstvo vidi kao jedan od svojih zadataka: “Svi su, naime, narodi jedna zajednica; imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, a i naum spasenja protežu na sve… Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro a što je grijeh, odakle boli i zašto, koji put vodi do istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je napokon onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo došli i kamo idemo? Već od najstarijih pa sve do današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamjećivanje one tajanstvene moći koja je prisutna tokovima svijeta i događajima čovječjeg života, a ponekad štoviše priznavanje najvišeg božanstva ili također Oca. To zamjećivanje i priznavanje prožima njihov život dubokim religioznim smislom. A religije, povezane s napretkom kulture, nastoje raščlanjenijim pojmovima i profinjenijim jezikom odgovoriti na ista pitanja” (Nostra aetate, 1-2).

I tu nas koncilska Deklaracija vodi na Daleki Istok. Prije svega na azijski kontinent gdje je, moramo priznati, misionarska djelatnost Crkve, započeta još od apostolskih vremena, donijela vrlo malo ploda. Poznato je da samo mali postotak pučanstva tog najvećeg kontinenta ispovijeda Krista. 

To ne znači da je misionarski rad Crkve bio zanemaren. Naprotiv, bio je i jest vrlo intenzivan. Ipak, tradicija vrlo starih kultura, starijih od kršćanstva, ostaje na Istoku vrlo jaka. Ako vjera u Krista i nalazi puta k srcima i umovima, ipak slika života u zapadnim društvima (takozvanim “kršćanskim” društvima) jest takva da postaje velika zapreka u prihvaćanju Evanđelja. To je više puta spomenuo Mahatma Gandhi, Indijac i hindus, na svoj način duboko evanđeoski, a ipak razočaran načinom na koji se kršćanstvo izražavalo u političkom i društvenom životu naroda. Zar je mogao čovjek, koji se borio za oslobođenje svoga velikog naroda od kolonijalne vlasti, prihvatiti kršćanstvo u obliku koji su mu nudile upravo kolonijalne sile? 

Drugi vatikanski koncil je shvatio te teškoće. Upravo je zato deklaracija o odnosima Crkve s hinduizmom i drugim religijama Dalekoga Istoka tako važna. U njoj čitamo: “U hinduizmu ljudi istražuju i izražavaju Božji misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim pokušajima filozofije, a traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije ili oblicima asketskog života, ili dubokim razmatranjem ili se utječu Bogu u ljubavi i pouzdanju. U budizmu se, već prema njegovim različitim oblicima, priznaje korjenita nedostatnost ovoga promjenljivoga svijeta te se naučava put kojim će ljudi pobožno i s pouzdanjem postići stanje savršenog oslobođenja ili će uspjeti svojim vlastitim snagama ili višnjom pomoći doprijeti do vrhunskog rasvjetljenja” (Nostra aetate, 2). 

Nadalje, Koncil podsjeća da “Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra one načine djelovanja i življenja, one zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama vjeruje i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida navješćuje i dužna je naviještati Krista, koji je put, istina i život’ (Iv 14,16), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kojem je Bog sve sa sobom pomirio” (Nostra aetate, 2). 

Riječi Koncila pozivaju se na uvjerenje, odavna usađeno u tradiciju, o postojanju takozvanih semina Verbi (sjemenje Riječi), prisutnih u svim religijama. Svjesna toga, Crkva ih pokušava raspoznati u tim velikim tradicijama Dalekog Istoka, kako bi, na planu potreba suvremenoga svijeta, utrla neku vrstu zajedničkog puta. Možemo reći da je u tome stajalište Koncila nadahnuto istinskom univerzalnom skrbi. Crkva se daje voditi vjerom da Bog Stvoritelj želi spasiti sve ljude u Isusu Kristu, jedinom posredniku između Boga i ljudi, jer je otkupio sve. Vazmeno Otajstvo jednako je otvoreno svim ljudima i u njemu je svima otvoren put k vječnom spasenju. 

Na drugom mjestu Koncil kaže da Duh Sveti učinkovito djeluje i izvan vidljivoga organizma Crkve (usp. LG 13). Djeluje upravo na osnovi tih semina Verbi, što su gotovo zajednički soteriološki korijen svih religija

U to sam se imao prilike uvjeriti mnogo puta, bilo u posjetu zemljama Dalekog Istoka, bilo u susretu s predstavnicima tih religija, osobito tijekom povijesnog susreta u Asizu gdje smo se našli da zajedno molimo za mir. 

Stoga, umjesto da se čudimo što Providnost dopušta toliko religija, više bismo se trebali čuditi mnogim zajedničkim elementima koji se u njima susreću. 

S tim u vezi trebalo bi spomenuti sve primitivne religije, animističke religije što u prvi plan stavljaju kult predaka. Čini se da su pripadnici takvih religija posebno bliski kršćanstvu. I misionarska djelatnost Crkve s njima lakše nalazi zajednički jezik. Nije li možda to poštovanje predaka nekakva priprema za kršćansku vjeru u općinstvo svetih, za koju svi vjernici, živi i mrtvi, tvore jedinstvenu zajednicu, jedno tijelo? Vjera u općinstvo svetih je, konačno, vjera u Krista koji je jedini izvor života i svetosti za sve. Dakle, ne treba se čuditi što afrički i azijski animisti dosta lako postaju Kristovi sljedbenici, lakše od pripadnika velikih religija Dalekog Istoka

Ove posljednje, i u prikazu što ga o njima daje Koncil, posjeduju karakter sustava. To su kultni sustavi i, ujedno etički sustavi s vrlo jakim naglašavanjem dobra i zla. Među ove kineski konfucijanizam i taoizam: Tao znači vječna istina – nešto slično kršćanskoj Riječi – koja se ogleda u djelovanju čovjeka u istini i moralnom dobru. Religije Dalekog Istoka dale su veliki doprinos povijesti morala i kulture, stvorile su svijest o nacionalnom identitetu stanovnika Kine, Indije Japana, Tibeta i naroda jugoistočne Azije ili arhipelaga Tihog oceana. 

Kulture nekih od ovih naroda sežu u pradavna vremena. Povijest australskih domorodaca stara je desetke tisuća godina i njihova etnička i religiozna tradicija starija je od Abrahama i Mojsija. 

Krist je došao na svijet za sve te narode, sve ih je otkupio i svakako ima svoje putove do svakoga od njih u sadašnjem razdoblju eshatološke povijesti spasenja. I doista, na onim područjima mnogi ga prihvaćaju i još je više onih koji implicitno vjeruju u njega (usp. Heb 11,6).

Ivan Pavao II. (fratellanza.net).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.