Raspravljajući o kršćanstvu ne mogu se zaobići povijesne pogreške Katoličke crkve. Koliko je tih pogrešaka bilo, pobijaju li one danas svaki legitimitet kršćanske poruke i mora li ih se kršćanin plašiti ili ih čak prikrivati?
Ideološko gledanje je sklono krajnostima. U njemu je sve crno ili bijelo, potpuno zlo ili potpuno dobro. Takav način razmišljanja posebno je prisutan kod religijskih pitanja, budući da ona u značajnoj mjeri oblikuju čitav naš identitet. Zato se kod rasprave o “grijesima” Crkve često susrećemo s kritičarima vođenim mržnjom, a s druge strane i s nekritičkim zadivljenicima.
Mnogi “kriminolozi” Crkvu promatraju samo kroz skandale. No, ukoliko bi na takav način promatrali svaku zajednicu, te samo zbrajali sve moguće zablude, pogrešne putove i zlodjela, mogla bi se tako napisati “kriminalna povijest” Njemačke, Francuske, Engleske, SAD-a ili Hrvatske, a da ne govorimo o čudovišnim zločinima modernih ateista počinjenih u ime božica Uma, Nacije, Rase ili Partije.
S druge pak strane dio kršćana smatra kako vjera u Boga ne bi imala smisla kada Bog ne bi izravno vodio svaki čin Crkve. Negirajući na taj način prisutnost slobode i socioloških zakonitosti u Crkvi, skloni su neracionalnim objašnjenjima i opravdanjima. Međutim, povijest Crkve, baš kao i povijest drugih institucija, je ambivalentna.
Kada je Crkva bila ustanovljena kao zajednica, dobila je zadatak da bude moralna vertikala, ili, biblijskim jezikom, da bude “svjetlo svijeta”. No, budući da je oformljena kao konkretna, a ne nekakva apstraktna zajednica, neophodno je postala podvrgnuta psiho-socijalnim zakonitostima, odnosno nesavršenostima koje se vežu uz svaku zajednicu. Tako već u evanđeljima svi apostoli koje detaljnije upoznajemo pokazuju nepoćudno ponašanje (Juda, Petar, Ivan, Jakov, Filip, Toma, itd.).
Upravo ta moralna vertikala, konkretno življenje evanđelja u svakodnevici, omogućilo je uspon kršćanstva u Rimskom Carstvu, te njegovo prodiranje u sve društvene slojeve. Sve je to bilo praćeno progonima kršćana, koji u drugoj polovici trećeg stoljeća, pod carevima Decijem i Valerijanom, nisu više povremeni i područni, nego općeniti. Smrtna kazna se propisuje za biskupe, svećenike i đakone, ali i za kršćanske laike na višim društvenim pozicijama. Sve crkve i pokapališta se konfisciraju. Ipak se svi ti progoni, pa i onaj zadnji za cara Dioklecijana početkom četvrtog stoljeća, pokazuju kao propali pothvati koji nisu uspjeli utjecati na brojnost kršćana.
No, početkom 4. stoljeća, događa se obrat. Nastupa događaj koji će, po našem sociologu religije Željku Mardešiću (Lica i maske svetoga, KS, 1997.), biti ključni trenutak kršćanske povijesti i to u negativnom smislu. Riječ je o Konstantinovom priznanju kršćanstva. Za ranije kršćane vlast i vjera su bili nespojivi. Tertulijan je u 3. stoljeću pisao kako kršćanin nikada ne može postati carem, jar sam car ne može prijeći na kršćanstvo. S Konstantinom se sve to obrće. Caru odsad treba dati Božje, a Bogu carevo. Mardešić zaključuje kako se od Konstantina pa dalje, kroz brojna stoljeća sve do Drugog vatikanskog koncila, kršćanstvo preoblikovalo u političku ideologiju.
Podjelom Rimskog Carstva na istočni i zapadni dio 395. godine dolazi i do dvosmjernog razvoja kršćanstva u ta dva dijela Carstva. Dok na Istoku car zadržava moć u svojim rukama, na Zapadu germanski narodi svojim seobama ruše stare sustave vlasti. Oni razgrađuju rimsku državu i rimsko pravo, te dokraja unazađuju visoko razvijenu infrastrukturu, državne građevine, sustave ulica, mostove i vodovode. Time se dogodio privredno-društveno-kulturni nazadak bez premca. Opada i gradsko stanovništvo, smanjuje se pismenost i uopće viša naobrazba. Svjetska metropola Rim s dotadašnjim gotovo milijunskim pučanstvom potonut će na kraju u provincijalni gradić s tek nešto oko 20.000 stanovnika.
Ti događaji imali su snažne reperkusije na kršćanstvo. Tako na Istoku vrhovni autoritet u vjerskim pitanjima i nadalje pripada caru i ekumenskom koncilu kojeg on saziva. Na Rim se tamo počinje gledati s podcjenjivanjem, kao na drevni glavni grad koji je sada izvrgnut propasti. Rimski biskupi (pape) se pak nastoje etablirati u nastalom vakuumu vlasti, a ujedno i legitimirati svoje prvenstvo nad općom Crkvom, pozivajući se na Petrov autoritet. Crkva na Istoku papu pak drži tek prvim među jednakima, i to ne zbog Petrova biblijskog prvenstva, već zbog grobova glavnih apostola Petra i Pavla u Rimu. Naime, nakon Drugog ekumenskog sabora u Carigradu 381. god., oblikovalo se pet klasičnih, do danas postojećih patrijarhata, i to ovakvim poretkom po rangu: Rim (patrijarhat Zapada), Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem.
Sve do 11. stoljeća za pape traje vrijeme peripetija, te većinom bivanja na milost i nemilost raznim svjetovnim moćnicima. Tako npr. istočnogotski kralj Teodorik Veliki (488.-526.) po kratkom postupku baca papu Ivana I. (523.-526.) u tamnicu gdje će Papa i umrijeti. A Justinijan (527.-565.) tijekom svoje četrdesetogodišnje apsolutističke vladavine, kad god mu to zatreba, prisilno dovodi rimske biskupe na svoj dvor, gdje preispituje njihovu pravovjernost. Nakon njegova dekreta iz 555. svaki izbor rimskog biskupa mora dobiti i carsko odobrenje, a isto će se nastaviti i u doba karolinga. U 6. i 7. st. pak dolazi do čitava niza procesa protiv papa, koji bi se često završavali njihovim svrgnućem.
Nova velika sila na Zapadu, Franci, postaju kršćanski narod nakon krštenja kralja Klodviga 499. god. Franačko plemstvo preuzima crkvene časti i pravo imenovanja biskupa. Time biskupi dobivaju svjetovne zadaće, te taj položaj postaje povlastica vodećih obitelji. U 7. pak stoljeću svoj pobjednički pohod na Istoku započinje islam. Time kršćanstvo gubi svoje iskonske zemlje (Palestina, Sirija, Egipat i Sjeverna Afrika), a patrijarhati u Aleksandriji, Antiohiji i Jeruzalemu tonu do beznačajnosti. Istočnorimsko je Carstvo time presudno oslabjelo u odnosu na Zapad, a time se Franačkom carstvu ukazuje povijesna prilika sazdati novi kršćanski imperij.
Pipin Mali, sin franačkog dvorskog upravitelja Karla Martela, pripremajući državni udar protiv dekadentnih merovinških kraljeva, svoju legitimaciju, koja mu je bila potrebna zbog manjka kraljevske krvi, nalazi u papi Stjepanu II. Kao zahvalu što ga je pomazao za kralja, Pipin daruje papi područje Ravenne koju je osvojio od Langobarda. Time je udaren temelj crkvenoj državi koja će opstati sve do 1870. Pipinovog sina Karla papa Lav II. na Božić 800. god. kruni za “cara Rimljana” (dakle i Bizanta). Karlo Veliki se teokratski držao vladarom države i Crkve. Politika Carstva crkvena je politika, a politika Crkve carska. Stoga Karlo bez ikakvih moralno-religijskih skrupula podvrgnutim narodima silom nameće svoj oblik kršćanstva. On ne preže ni pred skupim i groznim ratovima, kako je to trajalo 30 godina protiv Sasa, s tisućama smaknutih ili protjeranih ljudi. Papu pak Karlo uzima doduše u obzir kao čuvara apostolskih predaja, nadležna za pitanja vjere i liturgije, no ipak ograničena na čisto duhovne uloge. Ipak, i tu Karlo ima glavnu riječ, pa ga imperijalni interesi nagone da rimsku liturgiju presadi u čitavo Carstvo. Tako se prvi put u povijesti Crkve liturgija umjesto na pučkom jeziku slavi na latinskom, kojeg je razumjelo samo svećenstvo.
Nakon Karlove smrti i Verdunskog ugovora 843., kojim je Carstvo podijeljeno na tri skupine zemalja – Francusku, Italiju i Njemačku, pape ostaju u sjeni njemačkih vladara. 1054. će se pak dogoditi dugo pripravljani raskol Istočne i Zapadne Crkve. Preuzetnost i nepromišljenost koju je tom prilikom u Carigradu iskazao papinski poslanik Humbert izvjesivši na oltar crkve Hagia Sophia bulu o ekskomunikaciji jednako preuzetnog carigradskog patrijarha Celurarija, postat će paradigmom crkvene hijerarhije idućih stoljeća.
Grgur VII. (1073.-1085.) prvi je papa koji se uspio istrgnuti podređenosti njemačkom kralju, tako da će ga Henrik IV. pred dvorcem Canossa tri dana moliti za oprost. Grgur smatra da je papa vrhovni poglavar svijeta, nadređen svim kraljevima. Bio je uvjeren da je Crkvi Bog povjerio zadatak da obuhvati čitavo čovječanstvo u jednu zajednicu u kojoj bi božanska volja bila jedini zakon. U tom smislu je smatrao da je papa, kao poglavar Crkve, namjesnik Božji na zemlji, tako da neposlušnost njemu podrazumijeva i neposlušnost Bogu ili otpad od kršćanstva. Takvo tumačenje dovelo bi, međutim, do negiranja postojanja država, pa je stoga Grgur u praksi ipak zauzeo drugačiji stav te je prihvatio postojanje država kao odredbu providnosti. Suživot države i Crkve označio je kao odraz božanske rasporedbe, pri čemu je Crkva uvijek bila nadređena državi. Grgurova nakana bila je da rimska biskupska stolica postane mjesto rješavanja svih sukoba, te da se svi u konačnoj instanci prizivaju na nju. Takvim je stavovima Grgur snažno pridonio držanju papa kroz iduća stoljeća. No, bitno je za istaknuti kako njegove ideje predstavljaju proizvod određenog povijesnog razvitka, te nipošto nisu istovjetne s Katoličkom crkvom ili čak s biti kršćanstva, kako izvjesni ateisti pokušavaju implantirati.
Isto vrijedi i za Urbana II. (1088.-1099.) i njegov poziv u Križarski rat 1095. Sam naziv toga rata s kršćanskog bi aspekta trebao predstavljati oksimoron. Papin poziv za mnoge je značio kako je taj rat odobrio sam Krist, a takvom je shvaćanju pridonijelo i suviše emocionalno vezanje uz sveta mjesta kršćanstva, te teško gospodarsko stanje, glad i kuga u Europi. Pokazalo se ipak kako je plijen od pljačke za većinu bio osnovni motiva tog pohoda.
Četvrti križarski rat (1202.-04.), koji je utro put kobnom osvajanju i trodnevnom pljačkanju Carigrada i uspostavi latinskog carstva započeo je papa Inocent III. (1198.-1216.). On kasnije saziva Četvrti lateranski ekumenski koncil 1215. koji će među nekatolicima ostati zapamćen po odredbi da Židovi i muslimani moraju nositi posebna odijela kako bi ih se razlikovalo od kršćana, a u svrhu sprečavanja međusobnih spolnih odnosa. Ukoliko to može poslužiti kao isprika, ta je odredba bila u savršenom skladu s tadašnjim prevladavajućim javnim mnijenjem. Inocent je na Koncilu navijestio i prvi križarski rat na Zapadu – protiv albigenza, odnosno katara (neognostici koji su smatrali da postoje dobri i zli bog) u južnoj Francuskoj. Dvadesetogodišnji okrutni rat pratile su obostrane zvjerske grozote. Rat je doveo do istrebljenja čitavih dijelova pučanstva. Mnogi taj rat nazivaju osramoćenjem križa i izopćenjem kršćanstva kojemu nema ravna.
Iduća nesretna okolnost za srednjovjekovne pape je pozivanje, u svrhu legitimacije svoje vlasti, na dva krivotvorena dokumenta, iako ostaje upitno koliko su koji od njih poznavali upitno izvorište tih spisa. Prvi od njih je Konstantinova darovnica (dokazana kao krivotvorina tek u 15. st.) prema kojoj car Konstantin prepušta papi Silvestru Rim i zapadnu polovicu Carstva, kao i prvenstvo nad ostala četiri patrijarhata. Drugi dokument su Pseudo-Izidorski dekreti, koji obuhvaćaju lažne ili iskrivljene dokumente rimskih papa iz prvih stoljeća.
Za Inocenta III. polako dolazi do onih zastrašujućih pojava rasapa, a na koje će se za nekoliko stoljeća pozivati reformatori: nepotizam i pogodovanje papinoj i kardinalskoj rodbini, pohlepa, korupcija, stvaranje sustava pristojbi i dadžbina i sl. Tadašnje stanje u Crkvi živo opisuje podatak da su samog Inocenta, nakon iznenadne smrti, našli u katedrali u Peruggi, napuštena od svih, posve gola, a orobili su ga vlastite sluge. Iako je simoniju (kupovanje crkvenih službi za novac) osudio još Urban II. i poništio sve takve čine, ta će se pojava i dalje javljati, sve do reformacije.
No, za istog tog Inocenta javlja se i jasna unutarcrkvena alternativa. 1209. pred njega dolazi Franjo iz Asiza s franjevačkim programom siromaštva, poniznosti i jednostavnosti. Siromaštvo podrazumijeva život u bezuvjetnu neposjedovanju svih članova zajednice. To znači zabranu novca, gradnje crkava i iskanja povlastica iz Rima. Braća moraju teško raditi u polju, a prositi samo u krajnjem slučaju. Poniznost podrazumijeva život u odricanju od moći i utjecaja, sve do krajnjih oblika samozataje. Strpljenje u svim situacijama i radost kao osnovno raspoloženje. Jednostavnost je nasljedovanje Krista u svakoj gesti, a sve to uz nov odnos prema životinjama, biljkama i neživoj prirodi. Tako se pokazalo da uz Crkvu bogatstva, sjaja, pohlepe i novčanih skandala živi i Crkva slobodna od posjedovanja, koja živi kršćansku darežljivost, evanđeoski život, koja se ne bavi samo indoktriniranjem odozgor, već osluškuje ljude i živi s njima.
No, na makroplanu će i idućih stoljeća dominirati Crkva vladarica. Tako biskupi i pape, kraljevi i carevi pripravljaju ono što će kasnije pod zastrašujućim imenom Inkvizicija puniti mnoge od najstrahotnijih stranica povijesti Crkve. Nastaje sustavni sudbeni progon heretika na crkvenom vjerskom sudu, a potporu mu daje ne samo svjetovna moć, nego i široki krugovi pučanstva, koji u smaknućima krivovjeraca nerijetko silno uživaju. Presudan je utjecaj na uspostavu Inkvizicije s jedne strane obavio car Fridrik II. (1215.-1250.), koji u svojim krunidbenim priopćenjima kao kaznu za krivovjerstvo propisuje smrt, i to spaljivanjem na lomači. S druge je strane presudan utjecaj na Inkviziciju imao papa Grgur IX. (1227.-1241.), nećak Inocenta III., koji jednom svojom konstitucijom preuzima od biskupa na sebe borbu protiv krivovjeraca, te za njihovo ispitivanje imenuje papinske inkvizitore.
Inkvizicija u načelu nije trebala služiti za prisiljavanje ljudi da postanu katolici, već je bila sredstvo za utvrđivanje prianjaju li oni koji se izvana priznaju katolicima istinski uz vjeru, ili pak potajice prakticiraju kakvo krivovjerje. A takvo prakticiranje krivovjerja je bio zločin prvog reda protiv tadašnjih država. Zato je Crkva osuđene krivovjerce predavala svjetovnom sudu, gdje su najteže kazne bile spaljivanje i rezanje jezika. Korak dalje je otišao Inocent IV., koji je ovlastio Inkviziciju da, kako bi ishodila priznanje, uz pomoć svjetovnih vlasti može narediti i mučenje. Najstravičniji će se zločini dogoditi u okviru španjolske inkvizicije, koja se 1481. odvaja od papinske i postaje državna ustanova. Paljenje vještica se pak još više nego u katoličkim rasplamsava u protestantskim zemljama, tako da je devet desetina žrtava stradalo u protestantskim područjima.
S dolaskom renesanse (koja se danas često pogrešno tumači kao sučeljavanje s kršćanstvom, a pritom se zaboravlja da se najveći humanisti – Nikola Kuzanski, Marsilio Ficinio, Erazmo Roterdamski i Thomas Morus – trsili oko obnove istinskog kršćanstva) pape nastoje velebnim graditeljstvom i podupiranjem umjetnosti pokazati kako je Rim, glavni grad kršćanstva, ujedno i središte umjetnosti i kulture. Oni su tu totalno posvjetovljeni, te se ponašaju kao posve obični renesansni velmože. Besramno guraju vlastite nećake ili čak djecu, te u obliku nasljednih rodovsko-plemenskih kneževina od papinskih obitelji Riario, della Rovere, Borgia i Medici, pokušavaju stvoriti dinastije. Jedan od takvih papa je Inocent VIII. (1484.-1492.), koji je svojom bulom silno potakao histeriju protiv vještica, a istodobno javno priznaje dvoje izvanbračne djece koje je imao u mladosti, te u raskoši priređuje njihovo vjenčanje u Vatikanu. Njegov nasljednik, vjerojatno najzloglasniji papa u povijesti, Aleksandar VI. Borgia (1492.-1503.) službe se dokopao simonijom najvećeg stila (kupio naslove kardinala i pape), te od papinstva napravio unosan posao za sebe i obitelj. S ljubavnicama je imao četvero djece, a kao kardinal još poneko s drugim ženama. Firentinskog propovjednika dominikanca Girolama Savonarolu Aleksandar VI. dao je spaliti 1498., nakon što se ovaj nije htio odreći svojih “zabluda” u kojima je kritizirao moralnu pokvarenost pape. Činjenica da danas dominikanski red traži da se Savonarola proglasi svetim pokazuje kako je u Crkvi svetost preživjela i u doba najvećeg moralnog rasula.
Uskoro pak nadolazi pokret Reformacije, predvođen redovnikom augustincem Martinom Lutherom. Osim već navedenih sablazni, reformatori posebno ističu trgovinu oprostima u korist gradnje Petrove bazilike u Rimu, te zahtijevaju povratak Crkve Evanđelju. Ipak, kod njih se javlja nerazumijevanje klasičnog Augustinovog razlikovanja papinstva kao objektivne službe i pape kao njenog subjektivnog nositelja, što garantira da institucija papinstva ostane sačuvana i za vrijeme nedostojnih vršitelja te službe. Unatoč stanovitim Lutherovim jednostranostima i pretjerivanjima (oštro naglašavanje vjere nasuprot razumu, milosti nasuprot naravi, Crkve nasuprot svijetu, teologije nasuprot filozofiji), te problematičnog stava u vezi s pitanjem Židova i njemačkih seljaka, njegova teologija nailazi na široko prihvaćanje na sjeveru Europe. Dodatno taj proces potiče tiskarska djelatnost, poplava propovijedi, prijevod Biblije na narodni jezik, ali i poticaj plemstva kojem odgovara slabljenje Crkve. Ipak, ni u protestantskim zemljama društvena situacija se značajno ne mijenja, jedino što teokraciju utjelovljenu u papi zamjenjuje vrhovništvo kakvog plemića ili gradskog vijeća.
Na zapadni raskol Crkva ponovno reagira ambivalentno. S jedne strane, tu je priznanje pogrešaka i želja za obnovom. Tako papa Hadrijan VI. 1522. god. u ruke Carskom vijeću u Nürnbergu šalje ovakvo priznanje grijeha: “Mi dobro znamo da su se i pri ovoj Svetoj stolici pred nešto ljeta zbivale mnoge odvratnosti: zloporabe u duhovnim stvarima, prekršenja zapovijedi, štoviše da se sve izokretalo na loše. Stoga nas ne treba nimalo čuditi da se bolest ukorijenila od glave do udova, od papa do prelata. Svi mi, i prelati i duhovnici, sišli smo s puta pravice.” Pavao III. (1534.-1549.) u kardinalski kolegij umjesto korumpiranih članova poziva sposobne, stručne i neiskvarene ljude. Drugi Pavlov ključni potez je potvrđivanje novoosnovane Družbe Isusove nekadašnjeg baskijskog časnika Ignacija Loyole, koji svojom djelatnom duhovnošću okrenutom svijetu, bez redovničke odjeće, stalna mjesta boravka i zborske molitve, postaju brižljivo odabran i temeljito školovan branik protureformacije, katoličke obnove. Isusovci će se prvi zalagati za prekid progona vještica (Friedrich Spee), a biti će znameniti i po svojem radu u znanosti.
U doba apsolutističkih stremljenja europskih vladara isusovci su pripadali najžešćim protivnicima apsolutističkih teorija države, te su svojim teološki utemeljenim naravnopravnim i međunarodnopravnim shvaćanjima upućivali daleko u budućnost. Tako su zahtijevali pravo na samoodređenje naroda o obliku vladavine, tj. narodni suverenitet umjesto vladarskog suvereniteta. Pledirali su i za kontrolu državne sile, s tim da su neki čak ohrabrivali na otpor protiv nepravednih oblika vladavine. Odbijali su papinsko-kurijalnu tezu o izravnoj kompetenciji Crkve za svjetovne stvari, te su se zalagali za priznanje pravne sposobnosti i kod nekršćanskih naroda, kao i za ukidanje ropstva. Njihove su pozicije bile preuzete osobito od strane kalvinističkih protivnika kraljevstva u Francuskoj, ali i od njemačkih i škotskih državnih mislilaca. Niti jedna druga predliberalna politička teorija nije iskazala tako odlučnu protivnost prema apsolutističkoj državi kao isusovački nauk o državi. To će kasnije biti jedan od uzroka ukidanja isusovačkog reda, što su kod pape iznudili europski vladari (responder; fratelanza.net).