Raspravljajući o kršćanstvu ne mogu se zaobići povijesne pogreške Katoličke crkve. Koliko je tih pogrešaka bilo, pobijaju li one danas svaki legitimitet kršćanske poruke i mora li ih se kršćanin plašiti ili ih čak prikrivati?
Prvi dio teksta: Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest? I.
Kako može izgledati pervertirano kršćanstvo pokazala je i kolonizacija Južne Amerike. Obraćenje na kršćanstvo upotrebljeno je kao ideološki izgovor za grubo iskorištavanje ili potpuno istrebljene domorodaca. Izbor koji je bio stavljen pred te ljude bio je ili da se pokore i prijeđu na kršćanstvo, ili ih očekuje rat do uništenja. Tako su spojene dvije sasvim oprečne djelatnosti – evangelizacija i conquista, obraćenje i podvrgavanje, mirenje i ratovanje.
Protiv te zloporabe kršćanstva ustao je dominikanac Bartolomé de las Casas. U djelu Historia de las Indias najprije je nabrojio obilježja koja su kršćani pridavali Indijancima tek otkrivene Južne Amerike. Oni su smatrani neslobodnim bićima, robovima po naravi, kako je tvrdio nadbiskup Cabedo, čak sličnim životinjama i stoga lišeni darova Božje milosti. Las Casas je branio njihovo dostojanstvo, pravo na slobodu i povlasticu svih ljudi da budu djeca Božja. Otišao je i korak dalje, te je zagovarao uspostavljanje dobrih odnosa sa svim narodima koji odbijaju kršćansku vjeru, jer zametnuti s njima rat znači dovesti u pitanje ispravnost i svrhu svake evangelizacije. Zato je tvrdio da neobraćanje Idijanaca nije toliko grijeh praznovjerja, koliko posljedica okrutnosti kršćana koji propoviejdaju dobrog Boga, ali daju primjer zloga življenja.
U Europi pak u 16. stoljeću nastupa i defenziva papinstva, pa se čine i pogrešni koraci, najpoznatiji od kojih je objavljivanje Indeksa zabranjenih knjiga 1555., na kojem će se idućih stoljeća naći mnogi znameniti pisci. Cilj je popisa bio zabrana čitanja nemoralnih knjiga ili djela koje sadrže teološke greške. Ipak, katolički su autori imali mogućnosti braniti svoja pisanja i pripremiti novo izdanje sa potrebnim korekcijama bilo u svrhu izbjegavanja zabrane ili njenog ograničenja. Iste 1555. papa Pavao IV. formira tzv. rimski geto, koji je bio namijenjen Židovima. Iako je rimski geto bio manje strašan od onih u Beču, Pragu, Veneciji, ili pak u Poljskoj i Rusiji, te nije usporediv s kasnijim nacističkim getima, ipak predstavlja još jednu crnu mrlju papinstva. Ostali pak tragični događaji s katoličke strane nakon reformacije jesu Bartolomejska noć 1572. u Francuskoj (umorstvo 3.000 protestanata po naredbi francuskog kralja), te Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) razlog kojem je iza vjerskog sukoba skrivano pitanje održanja habsburške dinastije. Ipak, tim je sukobom kršćanstvo u očima mnogih bitno izgubilo na vjerodostojnosti, te nakon njega sve manje tvori presudnu vjersku, političku i društvenu spojnicu Europe.
Nakon Westfalskog mira papinstvo više nije uredbeno mjesto međunarodnog prava. Vjera opet postaje podređena državi, a razdoblje konfesija smjenjuje razdoblje kraljevskog apsolutizma (1648.-1798.). Nove nedaće za Crkvu stižu s napretkom znanosti. Katolički kanonik Nikola Kopernik 1543. izlaže teorijski novu sliku svijeta u kojoj zemlja nije u središtu. Martin Luther odmah odbacuje Kopernikovo djelo, dok će ga u Rimu staviti na Indeks tek 1616., kada postane aktualan slučaj Galilei. U to je vrijeme vrijedilo shvaćanje kako Biblija ima ne samo vjerski, već i znanstveni autoritet, pa Crkva nije bila spremna prihvatiti novu sliku svijeta koja je bila suprotna Bibliji. Stoga ona stupa u snažnu defenzivu protiv novina, gdje u prvi plan opet istupa inkvizicija. Tako dominikanac Giordano Bruno, koji Kopernikov model svijeta povezuje s panteističko-mističnom renesansnom pobožnošću biva spaljen u Rimu 1600. godine. U Toulouseu je 1619. spaljen Lucilio Vanini koji je također naučavao panteizam, tj. istovjetnost Boga i prirode. Filozof antiarestotelovac Tommaso Campanella, također dominikanac, provodi 27 godina u tamnici inkvizicije. Galileo Galilei, upleten u inkvizicijski proces, 1633. se odriče svojih “zabluda”, te posljednjih osam godina života provodi u kućnom pritvoru.
Slučaj Galilei zatrovao je odnos Crkve i znanosti sve do današnjih dana. Ne dovodeći u pitanje pogrešku Crkve u pitanju heliocentrizma, valja spomenuti činjenicu kako je Kopernikov sustav odbacivao i nemali broj znanstvenika početkom 17. st. (npr. Francis Bacon) zbog korelacije s mjerenjima koja nije, u to doba, bila bolja od geocentričnoga. Od Galileia je pak Crkva (kardinal Bellarmin) tražila da ponudi fizički dokaz o tome kako se Zemlja okreće oko Sunca. Galileo je smatrao da to dokazuje plima, koja po njegovoj teoriji nastaje zbog kretanja Zemlje. Ispravnu teoriju o nastanku plime (zbog privlačne sile Mjeseca), koju je ponudio njegov suvremenik Johannes Kepler, Galileo je odbacio kao “beskorisnu fikciju”. Gibanje Zemlje će konačno objasniti tek Newton kroz svoj zakon inercije. Inače, Ivan Pavao II. je 1992. zatražio oprost i ukinuo presudu inkvizicije protiv Galileia. Razlog tako dugom čekanju službenog ukinuća presude valja tražiti u vatikanskoj izreci “pensiamo in secoli” – “mislimo u stoljećima”.
Iza znanstvene revolucije nastupa politička. Zanimljivo je kako Francuska revolucije isprva nipošto nije bila usmjerena protiv Katoličke crkve. Dok se visoko svećenstvo vezalo uz plemstvo, niže se svećenstvo solidariziralo s trećim staležom, s onih 98% neprivilegiranih. No Narodna skupština uskoro donosi prevratne zaključke protiv Crkve, te nakon toga dolazi do podržavljenja crkvenih dobara, do raspuštanja svih samostana i duhovnih redova, te do “civilnog ustrojstva svećenstva”. Propisuje se da župnika biraju građani, a biskupa državna uprava. Sve je to praćeno i zastrašujućim zločinima, tako da su u samo 48 sati, počevši od 2. rujna 1792. (tzv. “rujanski pokolj”) ubijena tri biskupa i više od 200 svećenika, a masakr se nastavio i nakon toga. 1798. francuske postrojbe upadaju u Rim, te smjenjuju papu Pija VI. i zarobljavaju ga u Francuskoj. Isto čine i s njegovim nasljednikom Pijom VII., nakon što je Napoleon s njime sklopio konkordat.
Nakon užasa francuske revolucije i stotina tisuća žrtava u Napoleonovim osvajačkim ratovima, posvuda se javlja čežnja za “dobrim starim vremenima”. U obranu se opet uzima monarhistički oblik države i staleški stupnjevano društvo, a kao jamac toga uzima se papinstvo koje opet postaje moralni autoritet temeljem vlastita otpora Napoleonu. Tako kroz iduće stoljeće pape postaju oslonac reakcionarnih političara te se zatvaraju pred modernim društvom. U tom je pogledu poznata ostala enciklika Pija IX. (1846.-1878.) Quanta cura koju je pratio Syllabus errorum modernum, tj. Zbirka modernih zabluda. Među diskreditirajućim dijelovima tu valja izdvojiti proglašenje zabludom svako odustajanje od crkvene države, te proglašenje zabludom tvrdnje da se papa može i mora “pomiriti i složiti s napretkom, liberalizmom i s novom civilizacijom”.
Nažalost papa Pio IX. ostao je zapamćen i po ograničavanju slobode Židovima, odnosno ponovnoj uspostavi Rimskog geta 1850. god. Posebno se pak ističe slučaj šestogodišnjeg židovskog dječaka Edgarda Mortare. Godine 1858. taj se dječak razbolio, te ga je u strahu da ne završi u paklu u tajnosti krstila katolička sluškinja koja je radila u toj židovske obitelji. Inače, takav je strah kroz dugi period bio prisutan u slabije obrazovanog katoličkog puka (nerijetko nažalost i u onog obrazovanijeg, kao u doba Inkvizicije), a temelje nalazi u Augustinovoj zabludi o tome da se na nekršćane može primijeniti i sila kako bi ih se spasilo. Inače, do te je teze Augustin došao pogrešnim tumačenjem Isusovih riječi iz parabole o gozbi u Lk 14,23. – “prisili neka uđu”; prisila ovdje označava pobjedu milosti nad nespremnošću ljudi, a ne nasilje nad njihovom slobodom, što bi se kosilo sa svime ostalim izrečenim u Evanđelju. No, da se vratimo na Edgarda, važno je reći da je u 19. st. crkveni zakon zabranjivao da kršteno dijete odgajaju židovski roditelji, a jednako tako i da kršćanin radi u židovskoj obitelji, no to se pravilo kršilo jer su Židovi trebali nekoga tko će umjesto njih raditi subotom. Stoga je papinska policija nakon krštenja uzela dječaka iz njegove obitelji u Bologni (tada dio papinske države) i odvela ga u Rim. Njegovoj obitelji isprva nije bilo dopušteno viđati ga, a kasnije samo u pratnji. Crkvene su strukture poručile obitelji da će Edgarda dobiti natrag ako se obrate na kršćanstvo, no ovi to odbijaju učiniti. Slučaj je zadobio velik međunarodni interes, no nije riješen unatoč intervencijama čak i Napoleona III. i cara Franje Josipa. Kad je Edgardo postao punoljetan, odlučio je da želi ostati katolik, te se čak i zaredio za svećenika. Do kraja života je branio postupak crkvenih institucija u njegovom slučaju. Danas pak taj slučaj i dalje opterećuje odnose između Crkve i nekih židovskih zajednica.
Srećom u 19. st. istodobno dolazi i do jače aktivacije “drugog lica” Crkve. Javlja se novo buđenje vjerničkih sila među svećenstvom, redovničkim zajednicama i laicima, i to posebno u misijskom pokretu, Caritasu i izobrazbi. Tipične za 19. st., posebno u Njemačkoj, postaju crkvene udruge s mnoštvom vjerskih, socijalnih i neizravno političkih inicijativa. Iako se moglo smatrati da je preko Syllabusa crkvena hijerarhija otklonila mogućnost dijaloga sa suvremenom kulturom, ipak već Pijov nasljednik, Lav XIII. (1878.-1903.) ispravlja negativno stajalište Rima o moderni, te se približava suvremenom svijetu. Donosi odredbu o otvaranju Vatikanskih arhiva i biblioteke znanstvenicima, neovisno o njihovim vjerskim i društvenim nazorima. U svojoj enciklici Rerum novarum (1891.) se zalaže za zaštitu privatnog vlasništva, prava radnika i socijalnu pravdu, te dobiva nadimak “radnički Papa”. Ta je enciklika i danas aktualna jer se zalaže za treći put između liberalnog kapitalizma i socijalizma. Općenito za njegova pontifikata dolazi do snažnog porasta ugleda papinstva, no mržnja na Crkvu u nekim državama traje i dalje, pa Francuska 1901. sa svog teritorija protjeruje sve redovnike.
Nakon Lavove smrti papa postaje antimodernistički Pio X. (1903.-1914.). Tako pomirdbenu politiku Lava XIII. nastavlja tek Benedikt XV. (1914.-1922.).Tijekom Prvog svjetskog rata svojski se trudio oko posredovanja, ali s malim učinkom. Njegov nasljednik Pio XI. (1922.-1939.) od nekatolika ostaje zapamćen po potpisivanju Lateranskog ugovora (1929.) s Mussolinijem, čime nastaje država Vatikan, te po konkordatom s nacističkom Njemačkom (1933.). Budući je to česta tema za napade, ona zahtijeva podrobnije objašnjenje.
Konkordat je međudržavni ugovor koji Sveta Stolica potpisuje s nekom državom, a predmet kojega je reguliranje prava i sloboda Crkve u toj državi. Prvotna mu je svrha osigurati da država ne diskriminira katolike. U Njemačkoj je situacija bila takva da je u Bavarskoj većina stanovništva bilo katoličko, te Crkva ondje nije imala problema. Na sjeveru Njemačke pak, gdje je većina bila protestantska, katolike se nastojalo do kraja eliminirati. Tako je Bismarckov Kulturkampf težio odstranjivanju svih katoličkih institucija u zemlji (1875. ukinuti svi samostani i redovničke ustanove). S Hitlerovim dolaskom na vlast (31.01.1933.) situacija se pogoršava, pa se donose restriktivni zakoni o isplatama (čime se npr. onemogućuje njemačkim katolicima da šalju novac za misionare), strogi zakoni o vjerskim institucijama i obrazovanju i o obveznom prisustvu na sastancima “Hitlerove mladeži” (koji su se održavali nedjeljom kako bi se onemogućilo prisustvo misi). Iz tih razloga vatikanski su diplomati smatrali nužnim sklapanje konkordata s Njemačkom, kojim bi se poboljšao položaj katolika. Razgovori su počeli još davno prije Hitlerova dolaska na vlast, no on je taj ugovor vidio kao zgodan način potvrde međunarodnog legitimiteta, pa je prihvatio njegovo potpisivanje 20.07.1933. Nešto ranije sličan je ugovor njemačka potpisala s glavnim protestantskim Crkvama. Oba će ugovora nacistička Njemačka kasnije teško kršiti, posebice kroz negiranje slobode vjerskog učenja i slanja svećenika i pastora u konclogore.
Piju XI. se ne može prigovoriti da nije bio odlučan protivnik nacizma. On tu ideologiju, politiku i povrede konkordata osuđuje u brojnim prigodama, a najteže 1937. god. okružnicom Mit brennender Sorge (Gorljivom brigom), pisanom njemačkim jezikom, koja je čitana u svim župnim crkvama u Njemačkoj, a ranije je u tajnosti spremana kako je Nijemci ne bi zaplijenili. Hitlera Papa odbija primiti u Vatikanu, a jednako kritizira i Mussolinija zbog uvođenja antisemitskih zakona. No zato se u negativnom kontekstu spram nacizma više spominje idući papa, Pio XII. (1939.-1958.), kojem se predbacuje nedovoljno oštra osuda diktatorskih režima i njihovih zločina. Na povijesnoj znanosti ostaje da utvrdi da li bi bilo korisnije da se Pio jače konfrotirao s Hitlerom i Mussolinijem ili je njegova taktika tihe oporbe bila učinkovitija. Do sada je pri povijesnom istraživanju bilo i nekih ishitrenih zaključaka pa se tako u knjizi Hitlerov papa Johna Cornwella iz 1999. Pio XII. opisuje kao antisemit i kolaborator fašističkih vođa. Na Cornwellovu je knjigu objavljeno mnoštvo odgovora. Najobimnijih od njih su knjiga Ronalda J. Rychlaka Hitler, rat i papa iz 2000., u kojoj se razotkriva kako je Cornwell tuđa antisemitska pisma pripisao Piju, te knjiga Mit o Hitlerovom papi rabina Davida Dalina iz 2005. u kojoj on opisuje kako je Papa spašavao Židove, ukazuje na dokumente koji potvrđuju kako su Pija nakon rata hvalili svi židovski vođe onoga vremena, te zaključuje kako su napadi na njega način zlouporabe židovske tragedije u svrhu političkih ciljeva protiv Katoličke crkve. 2004. godine sam se Cornwell odrekao svojih teza riječima: “Priznajem da je Pio XII., u svjetlu rasprava i dokaza nakon izdavanja knjige Hitlerov papa, imao tako mali manevarski prostor za djelovanje, da je nemoguće suditi motive za njegovu tišinu tijekom rata, dok je Rim bio pod čizmom Mussolinija, a kasnije okupiran od Nijemaca.”
Katoličku će crkvu iz unutarnje obamrlosti konačno izdignuti “Dobri papa” Ivan XXIII. (1958.-1963.). Izabran od kardinala kao prijelazni papa, koji ne bi trebao dugo poživjeti, taj 77-godišnjak sazivajući Drugi vatikanski koncil otvara u povijesti Crkve novu epohu. Crkva se otvara dijalogu s drugim kršćanskim Crkvama (ekumenizam), židovstvom i ostalim religijama. Dolazi do reforme liturgije, novog vrednovanja Biblije, stavlja se naglasak na mjesne Crkve i nacionalne biskupske konferencije. Dolazi do jasne potvrde slobode vjere i savjesti, te priznanja načelne mogućnosti da se bude svet i izvan kršćanstva, pa i kao ateist i agnostik, djeluje li se u skladu sa svojom savješću. Nov je i načelno pozitivan stav prema modernom napretku, sekularnom svijetu, znanosti i demokraciji. Priznaje se katolička sukrivnja glede Crkvenog raskola i antisemitizma, te se iskazuje nužnost stalnih reformi u Crkvi. Time Katolička crkva postaje Ecclesia semper reformanda, ona koja traži stalnu obnovu u svom životu i nauku, a prema Evanđelju. Koncil se jasno ograđuje od poimanja Crkve kao nekakvog Imperiuma Romanuma. Ona se više ne shvaća kao hijerarhija, već kao Božji narod, tj. zajednica vjernika trajno na putu, uvijek spremna na novi preustroj.
Nažalost, sve te koncilske novine do danas se nisu u dovoljnoj mjeri pretočile u stvarnost. U praksi je Crkva i nadalje često zatočena pretkoncilskim načinom razmišljanja. Veliki koncilski teolog Edward Schillebeeckx u intervjuu objavljenom u slovenskoj reviji Znamenje 1994. godine navodi: “Sada u Rimu, prije svega u kuriji, kardinali i biskupi tumače i razjašnjavaju Drugi vatikanski koncil u svjetlu Prvog vatikanskog koncila. No, s hermeneutičkog gledišta, Drugi vatikanski koncil bi morao davati tumačenje prvoga, a ne obratno. Zato možemo slobodno reći da su neki kardinali i biskupi ‘izdali’ duh Drugog vatikanskog koncila. Već od 1970. godine postoje dva tumačenja Drugog vatikanskog koncila: napredno i restauratorsko.” Ostaje nam za vjerovati da će duh Koncila u Crkvi ipak pobijediti.
Iz ovog povijesnog prikaza vidimo da se razlikuje s jedne strane povijest samopotvrđivanja Katoličke crkve kao institucije u političkoj igri moći, a s druge strane je povijest autentično življena kršćanstva. Koliko bi se samo tijekom govora o povijesti Crkve moralo priopćiti o djelotvornoj caritas (milosrdnoj ljubavi) bezbrojnih kršćana, o njihovoj brizi za nevoljnike i siromahe. Koliko bi se moralo reći o već zarana organiziranoj njezi bolesnika, o mnoštvu bolnica i onih koji su bili spremni služiti svima po uzoru na Krista, a u pozadini silnih epidemija, kužnih bolesti, gladi i ratova. Koliko pak o brizi za mir i jednakost svih ljudi. Koliko o umjetnosti, romaničkim i gotičkim katedralama, o njihovim kipovima i vitrajima. Koliko pak o kulturi kršćana u najmračnijim srednjovjekovnim godinama, njihovim navikama življenja i umiranja (Ars moriendi). Te autentične kršćane, one “dolje”, iako su im svakako bile sablažnjive, nisu puno ometale velike borbe između cara i pape, sav taj nemoral u papinskim dvorima, sve silne “teološke” prepirke.
No pogrešno bi bilo zaključiti i da je onaj mračni dio povijesti Crkve bio isključivo u službi jačanja njene vlasti i moći. Naprotiv, tu se nalazi cijeli niz poteza kojima je Crkva potkopavala samu sebe. Spomenimo samo napade tradicionalista na Tomu Akvinskog i njegovu preliberalnu teologiju koja “ukida Augustina”, a i sam je taj Augustin u svoje vrijeme bio uvelike osporavan. Zatim djelovanje Inkvizicije protiv mistika Ivana od Križa i Terezije Avilske, koji će malo kasnije postati sveci. Zatim, stavljanje na Indeks zabranjenih knjiga katoličke klasike kao što su Misli Blaisea Pascala ili Dnevnik Faustine Kovalske. Zatim, poznati “prijepor o obredima”, tj. povlačenje uspješnih katoličkih misija u Kini u 16. i 17. st., predvođenih isusovcima koji kršćanstvo i zapadnu kulturu Kinezima nisu nametali, već ih prilagodili konfucijevskom stilu života, što je dovodilo do tolikog približavanja Kineza kršćanstvu da je zamalo i car K’ang-hsi postao kršćanin. No Rimu se nije svidjelo takvo odudaranje, pa isusovcima zabranjuje takav način misionarenja. Taj promašaj imat će povijesne posljedice za kršćanstvo na dalekom istoku, koje se tamo više nikad neće značajnije etablirati. A s druge strane, koliko li tek neumješnosti i medijske zaostalosti do današnjih dana pokazuju izvjesne crkvene institucije pri pokušaju iskazivanja svojih stavova, pa bili oni i najispravniji.
Ironično je, dakle, kako se kroz povijest pojedinci unutar hijerarhije Katoličke crkve mogu pohvaliti time da je malo tko više od njih učinio za ateističku stvar. Počesto je u povijesti Crkve Isus iz Govora na gori, navjestitelj nenasilja i ljubavi prema neprijateljima, bio izdan. No, unatoč svim pogreškama, Katolička je crkva posvuda u svijetu ostala duhovnom snagom, štoviše velesilom, koju nije mogao uništiti ni nacizam, ni staljinizam, ni maoizam. I bez obzira na golemu organizaciju, ona na svim bojišnicama ovoga svijeta raspolaže jedinstvenom bazom škola, bolnica i socijalnih ustanova, u kojima se, uza sve slabosti, čini enormno mnogo toga dobroga, u kojima se mnogi dušobrižnici svojski trse biti u službi čovjeka, u kojima se bezbroj žena i muškaraca zalaže za stare i mlade, za siromašne, bolesne, prikraćene, shrvane. To je svjetska zajednica vjernika i zauzetih ljudi. Oni zločine svoje Crkve ne trebaju skrivati, niti izbjegavati njihovo kritiziranje. Jednako tako nemaju razloga biti isfrustrirani zbog tih zlodjela, niti ih itko ima pravo identificirati s počiniteljima povijesnih opačina zato što pripadaju Crkvi koja ih je činila, kao da bi oni radi toga bili na strani povijesnih počinitelja, a ne žrtava. No, slučaj je upravo obrnut i kršćanin je po Evanđelju pozvan uvijek biti na strani žrtve, pa i kad je počinitelj baš njegova Crkva. A kao što smo vidjeli, istinska je Crkva mnogo vrednija od zala koje su pojedinci činili u njeno ime (responder; fratellanza.net).