Žena stvorena na Božju sliku i pozvana naviještati Krista

Redovnički život kakvog danas poznajemo – i kontemplativni i aktivni – razvijao se tijekom dva tisućljeća. U ovom tekstu za Vatican News sestra Christine Schenk analizira što je to moglo potaknuti žene ranog kršćanstva da daju aktivan doprinos izgradnji Crkve unatoč protivljenju muškaraca svog vremena

Christine Schenk CSJ – Vatican News

Kao što poznato, dokazi iz ikonografije i grobnih natpisa o ženama u ranom kršćanstvu, zajedno sa suvremenim spisima o „crkvenim majkama“, pokazuju da su žene provodile oblike upravljanja u službi kao udovice (registrirane u katalog udovica), đakonice, voditeljice kućnih Crkava i samostana, evanđeliste, učiteljice, misionarke i proročice. U mnogim slučajevima žene su upravljale drugim ženama, iako postoje značajne iznimke poput one đakonice Marthane iz Seleucije (Turska), koja je upravljala dvostrukim samostanom na mjestu mučeništva svete Tekle. Ove žene ranog kršćanstva slobodno su svjedočile i propovijedale unatoč snažnom protivljenju muškaraca svog vremena.

Kako su žene nadišle protivljenja

Netko bi se mogao pažljivo zapitati odakle dolazi ta snaga i unutarnji autoritet koji je naveo žene prve Crkve da ignoriraju pokušaje da ih se ušutka. Vjerujem da je ono što je žene potaknulo da progovore umjesto da šute bila njihova vjera u uskrslog Krista.

Sarkofag koji ćemo istražiti pruža trag kako je barem jedna kršćanka (koju ćemo zvati Junija, budući da joj je pravo ime nepoznato) razumjela izvor svog unutarnjeg autoriteta.

U središtu slike ovog sarkofaga Junija u lijevoj ruci drži kodeks, dok joj je desna ruka podignuta u gesti govornika. S njezine dvije strane su biblijski prizori (s lijeva na desno): Bog Otac s Kainom i Abelom, Krist s Adamom i Evom, ozdravljenje uzetoga, ozdravljenje slijepe osobe od rođenja, čudo u Kani i uskrsnuće Lazara. Nekoliko godina prije nego što je umrla, Junija, ili njezina obitelj, naručila je ovaj jedinstveno isklesan sarkofag u spomen na nju i vrednote koje su oblikovale njezin identitet.

Kad je Junija umrla, njezin je sarkofag bio odnesen u njezin dom gdje je ostala izložena sedam dana kako bi joj njezina obitelj, klijenti i prijatelji mogli odati počast i diviti se njezinu vješto isklesanom spomeniku: ulaze u posebni prostor za meditiranje o njezinom životu, njezinim vrednotama, njezinim uvjerenjima i, neizbježno, značenju života i smrti.

U članku objavljenom 2004. dr. Janet Tulloch – stručnjakinja za figurativnu umjetnost ranog kršćanstva – primijetila je da se antička umjetnost može smatrati društvenim diskursom koji ima za cilj „privući promatrača kao da je sudionik“ te da je umjetnost shvaćena tako „da tumači značenja, a ne samo da ih utjelovljuje“. Prema Tullochinom kriteriju, dakle, razumno je misliti da je Junija željela da njezini voljeni uđu u granični prostor kako bi iskusili Kristovu moć u poništavanju učinaka pada – s iscjeljenjem slijepe i hrome osobe – pružajući obilje vina u novom Božjem kraljevstvu te uskrsnuće Lazara (i Junije) od mrtvih.

Gdje je Junija pronašla autoritet da svjedoči i poučava o Kristu? Nagovještaj nam može dati izraz njezina lica, isklesanog blizu Krista koji se naginje prema njoj, otvorenih usta, kao da joj nešto mrmlja na uho. Junija i njezina obitelj željeli su da je pamte kao nekoga tko je poučavao s Kristovim autoritetom. Ljudi koji je oplakuju komuniciraju ne samo s pokojnom Junijom, nego i s Kristom koji liječi i uzdiže kroz značenje koje evocira i „ostvaruje“ umjetnost na njezinom sarkofagu. Junija potiče žive da prigrle Krista koji je ovlastio njezinu službu i za kojega ona svjedoči i nakon smrti.

Kasnije pionirke

Ove žene iz četvrtog stoljeća preteče su monaških i apostolskih redovnica kasnijeg doba, koje su vjerovale u Kristovu moć da donese iscjeljenje i pravdu, unatoč snažnom protivljenju s kojim su se suočavale. Na primjer, rođenje i razvoj javnog obrazovanja i bolnica – na zapadu i na jugu svijeta – može se pratiti unazad do redovnica koje su odbijale biti zatvorene u samostane kako bi mogle slobodno pomagati bolesnima, siromašnima i nepismenima.

Klara Asiška napisala je prvo redovničko pravilo za žene: nikad se više njezina zajednica neće oslanjati na bogate. A to bi značilo da bi sve njezine sestre bile jednake. Biskup joj je pružao žestok otpor i popustio je tek kad se Klara našla na samrtnoj postelji. Unatoč strahu od inkvizicije, Terezija Avilska naznačila je nove načine kako iskusiti Božju prisutnost u središtu našeg postojanja te u ustanovama i sakramentima Crkve. Tijekom epidemije crne smrti, Julijana od Norwicha naviještala je milosrdnog Boga koji nije osudio na vječno prokletstvo one koji su umrli prije nego što su primili odrješenje, kako je Crkva u to vrijeme naučavala. „Sve će biti dobro, sve će biti dobro“, govorila je očajnim sugrađanima. Općenito, naučiteljice Crkve poput Terezije Avilske, Hildegarde od Bingena, Terezije iz Lisieuxa i Katarine Sijenske, svjedočile su o Bogu milosrđa, a ne osude.

Reljefi uklesani na grobu naše „Junije“ pomažu shvatiti da je njezino iskustvo zajedništva s uskrslim Kristom bilo temeljno za njezino propovijedanje i poučavanje, unatoč upozorenjima da šuti. U dugoj povijesti kršćanstva – a možda posebno u povijesti ženskih redovničkih ustanova – Kristova blizina pomogla je redovnicama da prevladaju naizgled nemoguće prepreke, potičući ih da riskiraju za našeg Abbu, Boga-Oca, čija će ljubav – u konačnici – vladati kako na nebu tako i na zemlji (vatican news; fratellanza.net).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.