„Sada kada se u crkvenoj sferi pojavljuje priznavanje članstva koje pripada ženama, sinodalna Crkva mora biti shvaćena kao Crkva muškaraca i žena“, piše za synodaltimes.com profesorica Serena Noceti
Serena Noceti
Pripremni dokument za Sinodu 2021.–2023., govoreći o potrebi promicanja uključenosti i dijaloga u Crkvi, spominje dvije žene, Kanaanku i Samarijanku, i potvrđuje: „Isus prihvaća kao sugovornike sve one koji dolaze iz mnoštva“.
Ovo su jedine dvije izričite reference na žene u dokumentu, iako je jasno da žene moraju biti uključene u sve što se tiče laika i redovnika. Slično, u dokumentu Međunarodne teološke komisije Sinodalnost u životu i poslanju Crkve nalazimo samo dvije kratke izričite reference na sudjelovanje krštenih žena u životu Crkve i na kompetentan doprinos koji one mogu dati (105, 109d); postoje i četiri generičke reference na „muškarce i žene“.
Što riječi i djela žena znače za razumijevanje i razvoj autentične sinodalnosti? Ovo je pitanje nedvojbeno središnje za reformu Crkve, jer se pojavljuje u svakom kontekstu – od biskupijskih sinoda do pastoralnih vijeća, od Njemačkog sinodalnog puta do Sinode o Amazoniji – u kojem žene pridonose promišljanju o budućnosti Crkve, donoseći vlastito iskustvo i ocrtavajući ozbiljne izazove.
Papa Franjo je od početka svog pontifikata bio posebno pozoran i svjestan pitanja žena te je pozvao Crkvu da osluškuje pravedne zahtjeve za pravima žena zbog izazova i pitanja koje postavljaju cijeloj Crkvi.
Ono što je danas na kocki je ispravno priznavanje žena, nakon stoljeća marginalizacije i podcjenjivanja u životu Crkve (iako uz neke sjajne i nezaboravne iznimke, poput Hildegarde iz Bingena, Terezije Avilske, Katarine Sijenske i drugih). Doista, ono što je na kocki nije ništa manje negoli učinkovito navještanje evanđelja i proročko svjedočanstvo same Crkve.
Vizija Drugog vatikanskog koncila
Razmišljanje o doprinosu žena sinodalnoj Crkvi nalazi svjetlo u Drugom vatikanskom koncilu, kako u samom događaju tako i u njegovoj ekleziologiji Božjeg naroda, onako kako je razvijena, prije svega, u Lumen gentium.
Prvi put u drugom tisućljeću dvadeset i tri slušateljice, redovnice i laikinje, sudjelovale su u radu Koncila tijekom trećeg i četvrtog zasjedanja. Kardinal Suenens bio je taj koji je, zajedno s nekim muškim slušateljima i nekoliko biskupa, tražio prisutnost žena. Žene su značajno doprinijele radu povjerenstava i uvijek su bile dostupne za konzultacije, ali nikada nisu smjele govoriti u koncilskoj dvorani.
Unatoč tome, mnogi elementi nakon Koncila – vizija Crkve kao Božjeg naroda, obnova subjektivnosti laika u Crkvi na temelju njihova krštenja, i čitanje tog velikog znaka vremena koji je ulazak žena u politički, društveni i ekonomski život – doveli su do afirmacije i priznavanja subjektivnosti žena u crkvama diljem svijeta.
Promjena koja se dogodila je neporeciva i ima očite posljedice na naše razumijevanje sinodalne dinamike: kao što je ranije navedeno, od Drugog vatikanskog koncila, subjektivnost javnog, kompetentnog i autoritativnog govora žena postala je sve više prepoznata.
Majke i bake oduvijek su prenosile vjeru i odgajale svoju djecu i unuke u iskustvu kršćanskog života, a redovnice su Crkvi pružale vjernu riječ molitve i mudrosti. Međutim, stoljećima je riječ vjernica ostala zatvorena i ograničena unutar prostora doma, manastira i samostana. Žene su u Crkvi bile vjerne slušateljice, ali bile su i subjekti „riječi koje se nisu čule“.
Njihovi se glasovi nisu čuli u crkvenim redovima, na javnom trgu ili u sveučilišnim predavaonicama u kojima se raspravljalo o teologiji i moralu. Oni nisu bili prepoznati kao nositelji bitnog i konstitutivnog elementa za izgradnju člana Crkve.
U Crkvi koja se smatrala „neutralnom“ s obzirom na razlike među spolovima, prisutnost žena, uvijek vjernih i velikodušnih, smatrala se nečim „očitim“. Žene su stoljećima bile „zaboravljeni partneri“, „nevidljivi subjekti“, iako su uvijek bile prisutne i aktivne.
Veliki pomak koji je donio Koncil pripreman je kroz cijelo devetnaesto stoljeće izvanrednim razvojem ženskih udruga i ženskog vjerskog života. U tim kontekstima žene su se počele formirati i iskušavati samostalno upravljanje u radu, glasanju i crkvenoj službi.
Nema sumnje, međutim, da je Koncil dao ženama riječi kojima mogu govoriti za sebe kao žene i kao vjernice, da se izraze uskraćenim jezikom teologije. Riječi žena sve se više prepoznaju u crkvenom životu kao smislene i autoritativne, osobito u svakodnevnim kontekstima zajedničkog života kao što su župe, biskupije, laičke udruge i pokreti.
Preobrazbena uloga žena oživljava cjelokupnu crkvenu strukturu, a proizlazi upravo iz ovog novog javnog priznanja njihova kompetentnog govora kao dragocjenog izvora za razvijanje daljnjih i dubljih promjena.
Riječ žena oblikovala je pokoncilsku Crkvu na bezbroj načina: u naviještanju vjere; u pastoralnim službama u kojima se ostvaruje njihova diakonia; u svim mjesnim crkvama; u obnovi redovničkog života; u riječi žena teologinja koje su nakon Drugog vatikanskog koncila počele studirati i predavati na papinskim sveučilištima; i u različitim ulogama odgovornosti koje su preuzele (osobito u posljednja dva desetljeća) u Rimskoj kuriji, u biskupijama i u nacionalnim pastoralnim uredima.
Priznanje
Sada kada se priznanje članstva vlastitog ženama pojavljuje u crkvenoj sferi (dugo nakon što se to dogodilo u civilnom društvu i u većini kultura), sinodalna Crkva mora biti shvaćena kao Crkva „muškaraca i žena“, i preostali kulturni i strukturalni otpori prema govoru žena moraju biti prevladani.
Nije dovoljno govoriti ženama ili o ženama, niti je dovoljno raspravljati o ženskim pitanjima, izolirajući ih od ostatka crkvene reforme. Sada je zadatak aktivirati sinodalnu dinamiku i razmotriti sa sinodske perspektive promjene koje su potrebne.
Ovaj zadatak uključuje slušanje svih uključenih – prvo, žena s njihovim pitanjima, izazovima, željama, naporima i iskustvima – uz prepoznavanje svih subjektualnosti ili pripadnosti (onih muškaraca i žena kao partnera) i projiciranje uključivog, pravednog i participativnog lica Crkve.
Crkva muškaraca i žena
U istinski sinodskoj Crkvi, bez predrasuda o specifičnostima karizmi i službi, doprinos svih članova ukorijenjen je u priznavanju njihovog jednakog dostojanstva i zajedničke odgovornosti na temelju toga što su kršteni, kao što je potvrđeno u Galaćanima 3,28 („Nema više muško – žensko; svi ste vi jedan u Kristu Isusu“). Zajedno hodimo u zajedništvu koje se rađa i hrani komunikacijom vjere, gdje je svatko su-konstitutivni član i nositelj jedinstvene i nezamjenjive riječi.
Prvo, žene se sjećaju da je iskustvo vjere svake osobe „utjelovljeno“ na jedinstven način i da su riječi svjedočanstva i razumijevanja evanđelja koje svi naviještaju i dijele obilježene radonim razlikovanjem koje se ne može poreći ili suzbiti.
Crkva koja kreće sinodalnim putem mora stvoriti uvjete, vremena i strukture za istinsko slušanje i dijalog kako bi doprinosi muškaraca i žena bili priznati bez obzira na rod.
Sinodalna Crkva mora nadići jednostavne stereotipe koji svode „žene“ (kao članice) na ideje „ženskih vrednota“ i supružničko-majčinske ženstvenosti, zaboravljajući tako kulturne razlike i specifičnost proživljenih iskustava.
Stoga postoji potreba uhvatiti se u koštac s tabu pitanjima o muškosti u Katoličkoj crkvi i o odnosu između muškosti i sakralne moći; ova pitanja su do sada bila malo razmatrana u teologiji i praktički su zanemarena u propovijedanju i katehezi.
Razmišljati kao sinodalna Crkva uključuje rješavanje ovog pitanja o odnosima između muškaraca i žena, koji nisu odnosi podređenosti niti jednostavne komplementarnosti muškog i ženskog; radije, muškarci i žene su u odnosu partnerstva vjerujućih članova.
Vrijeme je da o sebi razmišljamo kao o „braći i sestrama“ ili „vjerujućim muškarcima i ženama“, nadilazeći tako imaginarne „majčinske“ i „supružničke“ projekcije u kojima se muškarci povjeravaju ženama i njihovoj ljubavi. Danas postoji hitna potreba da se nadvlada ova pristrana vizija, utemeljena na marijanskom arhetipu, kao u Mulieris Dignitatem (1988.) Ivana Pavla II., ili pak na usporedbi između petrovskog i marijanskog načela, koja možda potječe od von Balthasara, ali nije utemeljena u Pismu.
Crkva je „rodno strukturirana“ institucija, ali se ne prepoznaje svjesno kao takva. Liturgije i jezici koji se koriste za slavljenje vjere i dalje su naizgled neutralni, a teologija nije ponovno promišljena iz rodne perspektive.
Kateheza i poučavanje katoličkog vjeronauka provode se bez obraćanja pažnje na pitanja spolne različitosti. U tim područjima, riječi žena i muškaraca, kroz sinodalni dijalog, moraju pridonijeti promjenama koje se ne mogu odgoditi a da ozbiljno ne oslabe navještaj vjere i život Crkve.
Putovi crkvene obnove
Promjene koje su se dogodile u pokoncilskoj Crkvi su neupitne, ali treba poduzeti druge korake u smislu pastoralnog obraćenja, kulture priznanja i strukturne reforme. Postoji potreba za promjenom u mnogim strukturama i praksama uključujući obrazovne sustave, sustave donošenja odluka i sudjelovanja; u pastoralnim djelatnostima i uporabi jezika; u formaciji svećenstva; te u integraciji žena u teološkim fakultetima.
Temeljno sredstvo u sinodskoj Crkvi je upravo „riječ“, a riječ uvijek ima spoznajnu dimenziju. Riječ rađa misao, koja postaje glas, dijeljenje, prenošenje ideja, motivacija i razmišljanje.
Riječ je svjedočanstvo; pripovijeda događaje u kojima je netko bio protagonist i o kojima je razmišljao. Takvi događaji mogu dovesti do osude ukoliko narušavaju dostojanstvo žena ili mogu biti pozitivna predviđanja budućnosti o kojoj se sanja. Riječ je komunikacija koja tka odnose usred razlika, razlika koje se otkrivaju i stoga razumiju.
Riječ počinje „od sebe“ i ide naprijed u susret drugima i okupljanju kako bi nastao „Mi“. Riječ može dočarati budućnost koje još nema i tako otvoriti nove putove. Riječ omogućuje reafirmaciju onoga što već postoji – čineći ga vidljivim i stvarnim za sve – i u isto vrijeme osudu rodnog jaza, odsutnosti žena, grešnog isključivanja, šutnje nametnute mnogima. A kada su riječi utišane i kada se čini da je nemoguće da nas se čuje, ostaje prostor simbola, tihog, nenasilnog priziva.
U sinodalnoj Crkvi fokus je na zajedničkom slušanju Božje Riječi, koja se čuje kroz riječ jednoga i svih, te na ispitivanju odnosa između muškaraca i žena kako bi se nejednaki odnosi i strukture preobrazili i tako se omogućilo svima sudjelovanje u raznolikosti razlika, prema evanđeoskom projektu Božjeg kraljevstva.
Inovativna iskustva moraju biti ispričana kako bi drugi shvatili da je zakonito i moguće da žene preuzimaju uloge autoriteta. Egzegetska i teološka djela koja su napisale žene moraju se širiti i o njima raspravljati; svjedočanstva ženskih likova iz Svetoga Pisma i iz crkvene povijesti moraju motivirati duhovnu promjenu i potaknuti hrabrost da se javno progovori.
Izazov
U sinodalnoj Crkvi izazov je govoriti „novim jezicima“, govoriti jezikom žena, govoriti ženama i govoriti kao žene koje razumiju evanđelje i naviještaju ga. Kao što kaže Michelle Rosaldo, „O mjestu žena ne odlučuje ono što rade, već što njihove aktivnosti znače u konkretnoj društvenoj instituciji“.
Dakle, Crkva neće biti sinodalna ako kompetentna, javna, autoritativna riječ nema uvjete i prostore u kojima je se može čuti i u kojima može biti prihvaćena kao bitna, konstitutivna riječ za stvaranje Crkve zajedničkim shvaćanjem vjere i zajedničkim odlučivanjem za opće dobro.
Crkva neće biti sinodalna ako se crkveni odnosi temeljito ne promisle iz rodne perspektive, kako bi se prevladala klerikalno-muška kultura i patrijarhalni ustroj. Oni koji u tom dinamičnom procesu ne prepoznaju jednog od partnera – onog koji je zapravo najaktivniji u crkvenoj bazi i najznačajniji za promjene koje su se dogodile na društveno-kulturnoj razini – oslabiti će, blokirati i konačno onemogućiti bilo kakvu transformativnu dinamiku u sinodskom ključu.
Pretjerano bojažljiva i strukturirana Crkva bit će stalno kritična prema svim diskursima koji brane prava žena i stalno će isticati rizike i moguće pogreške takvih tvrdnji. Suprotno tome, dinamična Crkva će reagirati obraćajući pozornost na legitimne zahtjeve žena za više pravde i jednakosti.
Proučavat će povijest i prepoznavati dugi obrazac muške autoritarnosti, podjarmljivanja i raznih oblika ropstva, zlostavljanja i muškog nasilja. S ovom perspektivom, Crkva će moći učiniti ove zahtjeve za pravima žena svojima, pa čak i ako se ne slaže sa svime što predlažu neke feminističke skupine, i dat će vlastiti svesrdni doprinos većoj uzajamnosti između muškaraca i žena.
Sukladno tome, Sinoda je željela obnoviti zalaganje Crkve za borbu protiv svake diskriminacije i nasilja na seksualnoj osnovi [Papa Franjo, Christus vivit, 42] (synodaltimes.com; fratellanza.net).
Serena Noceti je talijanska teologinja, laikinja, redovita profesorica na Institutu za religijske znanosti u Firenci i nastavnica na Teološkom fakultetu Središnje Italije. Jedna je od utemeljiteljica Udruge talijanskih teologinja i bivša potpredsjednica Talijanske teološke udruge.