«Nastavimo studirati. Ne bojim se proučavanja, ali za sada to ne ide» (Papa Franjo)
To je tema koju se mnogo proučavalo, a dobro je da se to i dalje čini. Istina je da Tradicija uopće nije sasvim jednoglasna i da su svjedočanstva raštrkana. Među tim svjedočanstvima čini se vrlo jednoglasnim da su u ranoj Crkvi postojale žene nazivane đakonice koje su razvile određene službe u zajednici, kao i da one nisu uvijek smatrane dijelom sakramenta Reda u punom smislu.
No postoje dva prethodna pitanja. Prije svega, ključno pitanje koje treba uvrstiti i studirati je ono što proizlazi iz klerikalne paradigme koja je u biti patrijarhalna i označena mačizmom. Na Drugom vatikanskom koncilu pokušalo se učiniti nešto odlučnije, ali s malo napretka i s brojnim proturječjima. Još uvijek je to teško konfigurirati iz cjelovitije antropološke paradigme, i to ne samo zato što epohalna osjetljivost tvrdi da su ova pitanja dio onih znakova vremena koje Duh nastavlja nuditi Isusovim sljedbenicima kako bi nastavili njegovu misiju, nego prije svega zbog vjernosti dinamici Objave koja nas poziva da u svakom trenutku povijesti otkrijemo što to znači da su sva ljudska bića slika i prilika Boga, Boga-Oca/ Majke/Trojstva. U tom smislu, postoje brojni prilozi žena teologa i stručnjakinja drugih disciplina, koje su iz različitih perspektiva pridonijele tom neophodnom paradigmatskom poboljšanju. Nadamo se da su te studije stvarno prisutne u ovom traženju odgovora.
S druge strane, postoji ekleziološka paradigma, usko povezana s prethodnom. Više od 50 godina nakon Drugog vatikanskog koncila još uvijek nam je teško ostaviti piramidalnu hijerarhijsku paradigmu i prijeći na zajedničarsku i ministarijalnu paradigmu, gdje je sve u Crkvi dar Duha i gdje se ministerijalnost razlučuje iz i za službu zajedničkog života, a ne zauzmanjem uloga i pozicija moći, vertikalno odlučenih i postavljenih, ne vjerujući više u voluntas Dei. To utiječe kako na jezik tako i na način konfiguriranja ministarijalne službe. Teško je ne samo čitati povijest unatrag (iskustva u velikoj Tradiciji koja rasvjetljava), nego i povijest kao događaj kairos-a, gdje uvijek trebamo redefinirati sami sebe novošću Duha, s poniznošću i hrabrošću u isto vrijeme. Nadamo se da će ove studije iskoristiti najbolja ekumenska iskustva, pastoralne novosti naše Crkve, kao i najbolja istraživanja u tom pogledu.
Ukratko, ne radi se samo o otvaranju vrata ženama za ministerijalne redove ili službe, bilo da su one privremene ili trajne, zato što se bojimo svih “mačizama sa suknjama”, ne radi se o, da tako kažemo, klerikalizmu koji bi bio malo više ženski, nego o istinskoj integraciji i o temeljitoj reviziji antropološke i ekleziološke paradigme, kako bismo na dublji način bili Božji narod, zajedništvo karizmi i službi koje Duh nastavlja nadahnjivati i odobravati od prvog časa, a što ovaj put postaje vapaj, te zahtjeva hrabrost u razlučivanju i povjerenje u poduzimanje konkretnih koraka. Borimo se da to bude tako, da ne ostane sve na znanstvenim raspravama zatvorenim u starim mješinama koje sprečavaju da novo vino postane slavlje života, služenja i oslobođenja.
Prijevod: Fratellanza umana (10.07.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.