Isusovac Hans Zollner jedan je od najpoznatijih stručnjaka za obradu i prevenciju zlostavljanja. U intervjuu za KNA 29. siječnja osvrće se na Forum-studiju Evangeličke crkve u Njemačkoj i objašnjava što bi savjetovao odgovornima. S njim je razgovarao Ludwig Ring-Eifel.
Šest godina nakon Katoličke Crkve u Njemačkoj 2018. godine, i Evangelička Crkva u Njemačkoj (EKD) primila je u siječnju 2024. rezultate opsežne studije o zlostavljanjima s velikim šokom. Evangelička Crkva i njezina socijalna udruga Diakonie očito su podbacile i nisu pružile pravdu onima koji su pogođeni. Studija pokazuje da je bilo puno više žrtava zlostavljanja nego što se očekivalo: prema „spekulativnim“ projekcijama, najmanje 9355 djece i mladih je seksualno zlostavljano u Evangeličkoj Crkvi i organizaciji Diakonie od 1946. godine. Tu je i 3497 optuženih, od kojih su dobra trećina župnici ili vikari.
Forum-studija o zlostavljanjima u Evangeličkoj Crkvi u Njemačkoj (EKD) također je pokrenula pitanja o tome kako se s tim nositi u Katoličkoj Crkvi. Isusovac p. Hans Zollner u intervjuu analizira rezultate najnovije studije i objašnjava zašto se ne može tek tražiti oprost.
Pater Zollner, jeste li bili iznenađeni kada ste čuli za veliki broj slučajeva zlostavljanja u području EKD-a?
Ne, nikako. Za razliku od Katoličke Crkve, u svijetu postoji samo nekoliko studija o seksualnom zlostavljanju u protestantskim Crkvama. No svi su pokazali da se broj slučajeva u protestantskim Crkvama ne razlikuje bitno od onih na katoličkom području. Stoga se znalo da spolno zlostavljanje nije specifično katolički problem te da se ustrojstvo Katoličke Crkve i celibat ne mogu smatrati jedinim uzrokom zlostavljanja. Ono što je bitno jest kako se moć može koristiti i zlorabiti u sustavu.
Je li onda pogrešna ideja Sinodalnog puta da treba ublažiti celibat i reformirati kleričku hijerarhiju zbog zlostavljanja i zlouporaba?
Ne, sigurno nije pogrešno razmišljati o tome što je poticalo seksualno zlostavljanje u Katoličkoj Crkvi i kočilo formaciju i kako bi to trebalo promijeniti. Ali previše je kratkovidno misliti da bi oženjeni svećenici ili više žena u vodstvu Crkve sami po sebi spriječili zlostavljanja. Ne postoji monouzročna veza između određenih crkvenih struktura i zlostavljanja, ona je mnogo složenija. To se vidi i u slučajevima zlostavljanja u Švicarskoj, gdje katolički laici već dugo imaju veću moć u Crkvi. Ni to nije moglo spriječiti zlostavljanja i zataškavanja. Ovo su temeljnija pitanja.
Radi li se možda čak i o tome da religijske zajednice općenito potiču seksualno zlostavljanje zbog svoje posebne sociološke strukture?
Religija je uvijek ambivalentna. Nije samo dobro, kao što se može vidjeti u ratovima u ime religija. Ali ni ovdje ne treba donositi prejednostavne zaključke. Religija može spriječiti nasilje i zlostavljanje, ali ga može i promicati. Ali ne radi se tek o samim institucijama. Inače bi se moralo tražiti da se obitelj ukine jer se većina slučajeva zlostavljanja događa u obiteljima. No obitelj također pruža zaštitu i štiti od zlostavljanja. Sve ljudske institucije i sustavi podložni su zlouporabama, stoga si moraju postaviti jasna i transparentna pravila i pridržavati ih se.
Kako ocjenjujete raspravu o bazi podataka EKD studije? Dosjei osoblja su nedostajali u mnogim regionalnim Crkvama…
Očito nije bilo dovoljno ljudskih resursa za potpunu suradnju s istraživačima. Neki kritičari to čak vide kao oblik pasivnog otpora. Moguće je da neke regionalne Crkve nisu bile dobro pripremljene za tu stvar. A svakako, kao i u studijama o Katoličkoj Crkvi, sada se može govoriti samo o osvijetljenom polju, vrhu ledenog brijega, a ispod je još puno veće tamno polje.
Dugo ste godina aktivni diljem svijeta u rješavanju i sprječavanju zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi. Što biste savjetovali odgovornima u protestantskim Crkvama da Vas pitaju?
Najvažniji savjet bio bi dati žrtvama, odnosno onima koji su pogođeni, prostora da govore o svojim brigama. I nemojte tome pristupati sa stavom da vrh Crkve već zna što pogođeni žele i što je za njih najbolje. Dakle, ne može doći do prave obrade i kasnijeg zacjeljivanja. I ne pomaže reći: „Svi smo mi braća i sestre i moramo jedni drugima opraštati.“ Tako to ne ide. Naravno da je oprost dio suštine kršćanstva, ali pravda je na prvom mjestu. Najprije se mora istinski priznati krivnja te je dobro u cijelosti obraditi.
A drugi najvažniji savjet?
Drugo, savjetovao bih Evangeličkim Crkvama da razmotre vlastite sustavne veze koje su omogućile zlostavljanje i promicale zataškavanje. Čini se da je jedan element evangelički župni dvor sa svojim posebnim mehanizmima. Ovo funkcionira potpuno drugačije od muškog saveza u klerikalnoj hijerarhiji Katoličke Crkve. Pa ipak je očito postojala kultura šutnje u oba sustava. Drugi element je nejasna raspodjela dužnosti i odgovornosti. Unatoč svim razlikama, čini se da je i u Evangeličkoj Crkvi bio slučaj da se, kada je riječ o optužbama za zlostavljanje, nikad točno nije znalo tko mora odlučiti što, kada i kako. I takve stvari potiču nekažnjivost kada se odgovornosti neprestano prebacuju naprijed-natrag između različitih tijela (kna; fratellanza.net).