Niti jedna druga organizacija ne čini toliko za sprječavanje zlostavljanja kao Crkva, ali ima još puno toga za učiniti kada je u pitanju obrada istraživanja, kaže stručnjak za zaštitu maloljetnika Hans Zollner. Dosljedne reakcije na sustavne uzroke još uvijek uglavnom nedostaju.
Stručnjak za zaštitu djece Hans Zollner vidi Crkvu puno naprednijom u sprečavanju zlostavljanja nego u suočavanju s njim. Ne postoji nijedna druga organizacija na svijetu koja zahtijeva nacionalne smjernice, stvara koncepte zaštite i provodi preventivne edukacije, rekao je isusovački svećenik u intervjuu za časopis Cicero u srijedu 24. svibnja. No, proces sveobuhvatnog suočavanja tek počinje i tamo gdje je već započeo, primjerice u Njemačkoj, SAD-u i Francuskoj.
“U mnogim drugim zemljama diljem svijeta, suočavanje sa zlostavljanjem nije propalo, jer problem nije ni započeo u dijelovima Latinske Amerike, Afrike i Azije”, kaže Zollner. Crkva je bila pionir u tome što je bila prisiljena naručiti znanstveno plodna izvješća o zlostavljanjima. “Međutim, Crkva svakako nije pionir u medijskom predstavljanju, a nažalost ni kada je riječ o raspravi o rezultatima. Nije pionir u konzekvencama koje bi se morale izvući s temeljnog sustavnog gledišta”, rekao je Zollner.
Obradu treba shvatiti opsežnije nego samo pojašnjenje u pravnom smislu. “Mnogi crkveni poglavari i mnogi drugi u Crkvi misle da se toliko toga već dogodilo kada naručite stručno mišljenje, navedete brojke i slučajeve, kada čujete propovijed o tome ili napišete pismo pomirenja. Ali to često nije ono što pogođeni razumiju obradom”, kaže Zollner. Prije svega im je stalo do toga da “budu primijećeni, saslušani i egzistencijalno prihvaćeni”. Pogled na institucionalne, administrativne i organizacijske, a time i sistemske veze, tek je vrlo rudimentaran. „Treba ih promijeniti“, naglašava Zollner.
Crkva kao glas sredine nedostaje u rodnoj raspravi
Kad je riječ o sustavnim uzrocima, pak, ne treba vjerovati da postoje “automatizmi u smislu čarobnih rješenja” s kojima će sve biti u redu, poput ukidanja obveznog svećeničkog celibata. Münsterska studija jasno je pokazala da se ne radi samo o svećeničkom vodstvu, već i o ljudima u župama: “Mnogi su nešto znali, gledali na drugu stranu i čak umanjivali slučajeve zlostavljanja. Cijela Crkva mora promisliti i naučiti, a ne samo nekoliko biskupa. Često relevantni zakoni već postoje, samo ih treba primijeniti.”
Sve u svemu, Zollner vidi vrlo izmiješanu stvarnost u Crkvi i u društvu: “U Crkvi još uvijek ima zataškavanja i onih koji žele otkriti stvari. Ima onih koji se zalažu za prevenciju i ima onih koji kažu: Ovo dosad je već dobro. Ima onih koji slušaju žrtve, a ima i onih koji ne ulažu baš vremena i energije u to.” U Vatikanu, međutim, veliki broj ljudi načelno shvaća koliko je pitanje o zlostavljanjima hitno u Crkvi. “Ali postoji i taj talijanski kontekst: ljudi ovdje vole pritajiti probleme. Ne žele se baviti neugodnim stvarima”, kaže Zollner.
Zollner je izrazio žaljenje što Crkva ima problema s jezikom i razumijevanjem zbog svoje krize u području seksualnog morala. Dakle, ona ne može prenijeti ono što razumije pod zdravom i integriranom seksualnošću. “Zapravo, bilo bi dobro da se o temi roda više čuje glas Crkve i Pape”, uvjeren je isusovac. Potreban je uravnotežen pristup naspram “izrazito ideološki nabijenih populističkih ideja ljevice ili desnice”. Biološki gledano, 99,5 posto ljudi su ili muškarci ili žene: “Mislim da je ekstremna gender pozicija, da je spolnost isključivo društveni konstrukt, zapravo u suprotnosti s kršćanskom slikom čovjeka. Najvažniji razlog za to je što takva rodna slika potpuno podcjenjuje tjelesnost ljudi. Nije sve otvoreno i na slobodno biranje.” Ako seksualnost i rod postanu tek igračka slobodne volje, postaje teško povući granice i objasniti zašto određeni pozicije nisu prihvatljive. To se odnosi na pedofiliju, na primjer, gdje postoji rizik da se takve preferencije vrate u raspravu kao moguće, prihvatljive seksualne orijentacije. Katolička Crkva mora raditi na tome da ponovno zauzme srednju poziciju u društvenim i političkim raspravama o rodu (katholisch.de; ika; fratellanza.net).