10. obljetnica enciklike „Laudato Si’“
Krešimir Cerovac
„Vlast nad prirodom – zadatak koji je Bog povjerio čovjeku – ne smije postati tiranija. Taj odnos mora biti temeljen na uzajamnosti s okolišem“ (kardinal Robert Prevost na seminaru posvećenom temi „Rješavanje problema ekološke krize u svjetlu hvalospjeva Laudato si’ i Laudate Deum, iskustva u Latinskoj Americi“, Rim, 28. studeni 2024).
Enciklika „Laudato si” („Hvaljen budi“) pape Franje, čija se deseta obljetnica obilježava 24. svibnja ove godine, predstavlja dojmljivo i poticajno moralno i duhovno promišljanje o današnjem vremenu, upućeno „svim ljudima dobre volje“, a u njezinu je središtu pitanje: „Kakav to svijet želimo ostaviti onima, koji dolaze poslije nas, djeci koja sada odrastaju?”
Enciklika „Laudato Si’“ promiče duboko humanističku ekologiju. Drama degradacije okoliša, uz klimatske preokrete koji obilježavaju današnji trenutak, sastoji se upravo u tome što bi mogla dovesti do izumiranja čovječanstva. Ekološka situacija ne može se zanemarivati jer kriza je stvarna. Čovječanstvo već doživljava posljedice klimatskih promjena. Svijet se već zagrijao za oko 1.2oC u prosjekumu odnosu na predindustrijsko razdoblje, potiskujući čovječanstvo izvan gotovo svih povijesnih granica. Različiti pokazatelji jasno upućuju na to da klimatske promjene već utječu na Zemlju, a stanje će se samo pogoršavati.
Bit enciklike jest zalaganje za cjelovitu (integralnu) ekologiju kao novi obrazac pravednosti – ekologiju „koja poštuje jedinstveni položaj ljudskih bića u ovom svijetu, te njihov odnos prema okruženju”. Papa upozorava da: „prirodu se ne može smatrati nečim odvojenim od nas samih ili tek pukim okruženjem u kojem živimo”. To nije pobožanstvenje prirode, kako neki tvrde i zbog toga kritiziraju papu Franju. „Beskorisno je opisivati simptome“, kaže Papa, „ako se ne prepoznaju ljudski uzroci ekološke krize. Izjalovio se određeni način shvaćanja ljudskog života i djelovanja na štetu svijeta koji nas okružuje. Ne bismo li trebali zastati i razmisliti o tome?“
Bitna, životno važna povezanost između čovječanstva i okoliša – ne samo kao fizičkog prostora, već dublje, kao mjesta gdje čovjek živi, gdje se osjeća kao kod kuće, u životnoj povezanosti s prirodom koja ga okružuje – izgubljena je. Upravo iz tog razloga, prema mišljenju pape Franje, „ekološka kultura ne može se svesti na niz hitnih i djelomičnih odgovora na neposredne probleme zagađenja, propadanja okoliša i iscrpljivanja prirodnih resursa. Potrebno je razviti poseban način gledanja na svijet – način razmišljanja, politike, obrazovni program, stil života i duhovnost – koji zajedno stvaraju otpor nasrtaju tehnokratskog paradigme. (…) Ograničiti se samo na tehnička rješenja za svaki pojedini okolišni problem znači odvajati ono što je u stvarnosti međusobno povezano i pritom prikrivati istinske i najdublje probleme globalnog sustava.“
„Laudato Si’“ se ne ograničava samo na kritičku dijagnozu današnjeg ekološkog problema, već prepoznaje i njegov temeljni uzrok – gubitak etičko-humanističkog smisla, koji je proizašao iz uspostave tehnokratskog modela na globalnoj razini. Suočena s tom hegemonijom, enciklika poziva na moralni „otpor“. Papa Franjo smatra da je nužna „odvažna kulturna revolucija“, promjena perspektive koja omogućuje preispitivanje misaone orijentacije što je oblikovala europsku modernu – humanizam bez granica, nesposoban shvatiti ili poštovati vlastita ograničenja: „Moderni antropocentrizam paradoksalno je doveo do toga da se tehničko mišljenje više cijeni od stvarnosti, jer ‘tehnološki um prirodu promatra kao beživotan poredak, kao hladno tijelo činjenica, kao puki “datum”, kao objekt korisnosti, kao sirovinu koju treba oblikovati u koristan oblik; slično gledište ima i o kozmosu – kao o pukom “prostoru” u koji se predmeti mogu bacati s potpunom ravnodušnošću.’“
Kad je riječ o klimatskim promjenama, ponajprije su u pitanju ljudi – a među njima najviše pate siromašni: „Ljudski okoliš i prirodni okoliš pogoršavaju se zajedno; stoga se ne možemo na odgovarajući način boriti se protiv uništavanja okoliša, ako se ne pozabavimo i uzrocima ljudske i društvene degradacije. Zapravo, uništavanje okoliša i društva najviše pogađa najugroženije ljude na planetu: svakodnevno iskustvo i znanstvena istraživanja pokazuju da najteže posljedice svih napada na okoliš snose upravo najsiromašniji.
Stoga, kaže papa Franjo, da „moramo shvatiti da pravi ekološki pristup uvijek postaje socijalni pristup; on mora integrirati pitanja pravednosti u rasprave o okolišu, kako bi se čuo i krik Zemlje i krik siromašnih“.
Neprijeporno je, dakle, da „problemi okoliša ne mogu biti odvojeni od ljudske obitelji“, odnosno da „nismo suočeni s dvije odvojene krize – jednom kojase tiče okoliša i drugom koja se tiče društva – već s jednom složenom krizom koja je istodobno i društva i okolišna“.
Na kraju svoje opsežne sustavne i etičke raščlambe stanja u svijetu, papa Franjo zaključuje da je nužan globalni konsenzus: „Za suočavanje s temeljnim problemima, koji se ne mogu riješiti jednostranim djelovanjima pojedinih zemalja, bitan je globalni konsenzus. Takav konsenzus mogao bi, na primjer, dovesti do planiranja održive i raznolike poljoprivrede, razvoja obnovljivih i manje onečišćujućih oblika energije, poticanja učinkovitijeg korištenja energije, promicanja boljeg upravljanja morskim i šumskim dobrima, te osiguranju pristupa pitkoj vodi svima.“
Ova vizija zahtijeva zajedničko djelovanje svih naroda i institucija kako bi se osigurala održiva budućnost za sve. Papa Franjo naglašava da se ekološki problemi ne mogu rješavati izolirano, već zahtijevaju sveobuhvatan pristup koji uključuje socijalnu pravdu, etiku i duhovnost.
Papa Franjo u enciklici Laudato Si’ snažno ističe potrebu za globalnim konsenzusom kako bi se učinkovito odgovorilo na ekološke izazove s kojima se čovječanstvo suočava. Međutim, upozorava na ozbiljan nedostatak političkog vodstva i volje, što dodatno pogoršava situaciju. Kao glavne prepreke navodi široko rasprostranjenu, često institucionaliziranu političku korupciju i kratkovidnost vlasti. U enciklici navodi: „Zapanjujuće je koliko su slabi međunarodni politički dogovori. Podložnost politike tehnologiji i financijama jasno se pokazuje u neuspjesima svjetskih sastanaka na vrhu, posvećenih temi okoliša. Postoji previše pojedinačnih interesa, te vrlo lako ekonomski interes na kraju prevagne nad općim dobrom i manipulira informacijama kako mu se ne bi ugrozili planovi…. Kratkovidnost u građenju političke moći odlaže uključivanje dalekovidnog programa“.
Enciklika poziva na stvarnu političku promjenu, a ne na površne ekološke mjere koje političari koriste kako bi izbjegli suočavanje s izazovima. Potrebna je politika koja je dalekovidna i sposobna za novi, integralni i interdisciplinarni pristup rješavanju različitih aspekata krize s kojom se suočavamo. U konačnici, „Laudato Si’“ poziva na duboku moralnu i političku obnovu koja nadilazi tehnička rješenja i zahtijeva hrabrost, odgovornost i zajedničko djelovanje za dobrobit cijelog čovječanstva i planeta.
Ilustrativan je primjer ponašanja Sjedinjenih Američkih Država, budući da je predsjednik Donald Trump tijekom svojih predsjedničkih mandata dvaput povukao SAD iz Pariškog sporazuma – međunarodnog klimatskog ugovora usvojenog 2015. godine s ciljem ograničavanja globalnog zatopljenja. Prvi put to je učinio 2017. godine, a nakon što su se SAD ponovno pridružile sporazumu 2021., Trump je 2025. godine po drugi put najavio povlačenje. Osim toga, suspendirao je niz američkih internih odredbi usmjerenih na zaštitu okoliša.
„Koncept globalnog zatopljenja osmislili su Kinezi i za njih, kako bi američku proizvodnju učinili nekonkurentnom“, smatra predsjednik Trump.
Enciklika „Laudato si“ nije tek puko priopćenje o potrebi međunarodnih programa zaštite okoliša i odgovarajućeg ekonomskog pristupa, nego predstavlja proročki glas Crkve. Papa Franjo nastoji cijelu problematiku smjestiti u religijski kontekst. Njegovo razmišljanje duboko je ukorijenjeno u Bibliji, trajno inspirano svetim Franjom Asiškim, te se nadovezuje na nauk pape Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI.
Papu Pavao VI. koji u apostolskom pismu „Octogesima Adveniens“ (1971.) poručuje: „Čovjek odjednom postaje svjestan da nepromišljenim iskorištavanjem prirode riskira da je uništi i postane žrtvom te degradacije. Ne samo da materijalno okruženje postaje trajna prijetnja – zagađenje i otpad, nova bolest i apsolutna destruktivna sposobnost – nego i ljudski okvir više nije pod čovjekovom kontrolom, stvarajući tako okruženje za sutra koje bi moglo biti nepodnošljivo. Kršćanin se mora okrenuti tim novim percepcijama kako bi preuzeo odgovornost, zajedno s ostalim ljudima, za sudbinu koju od sada dijele svi.“
I sveti Ivan Pavao II. također intenzivno govori o toj temi: „Promicanje ljudskog dostojanstva vezano je uz pravo na zdrav okoliš, jer to pravo naglašava dinamiku odnosa pojedinca i društva. (…) Opasnost od ozbiljne štete na kopnu i moru, te klimi, flori i fauni, zahtijeva duboku promjenu tipičnog potrošačkog načina života moderne civilizacije, osobito u bogatijim zemljama. (…) Sadašnjost i budućnost svijeta ovise o zaštiti stvorenja, zbog beskrajne međuovisnosti između ljudi i njihovog okoliša. Stavljanje ljudske dobrobiti u središte brige o okolišu zapravo je najsigurniji način očuvanja stvaranja; to zapravo potiče odgovornost pojedinca u pogledu prirodnih resursa i njihovog razumnog korištenja” (u poruci povodom Svjetskog dana mira 1999.)
O tome je mnogo i često govorio i papa Benedikt XVI., koga su nazivali mnogi ‘zeleni papa’. Primjerice, među ostalim, i ovo: „Možemo li ostati ravnodušni pred problemima povezanim s takvim stvarnostima kao što su klimatske promjene, dezertifikacija, pogoršanje i gubitak produktivnosti u ogromnim poljoprivrednim područjima, onečišćenje rijeka i vodonosnika, gubitak bioraznolikosti, povećanje prirodnih katastrofa i krčenje šuma ekvatorijalnih i tropskih područja? Možemo li zanemariti rastući fenomen ‘izbjeglica zbog okoliša’, ljudi koji su degradacijom svog prirodnog staništa prisiljeni napustiti ga – a često i svoje posjede – kako bi se suočili s opasnostima i neizvjesnostima prisilnog raseljavanja?“ (u poruci povodom Svjetskog dana mira 2010.)
„Laudato si“ je enciklika ispunjena nadom. Papa Franjo je svjestan ljudske sklonosti prema zlu, ali istodobno snažno naglašava ljudsku sposobnost za činjenje dobra: „Ljudska bića, premda sposobna za najgore, također su sposobna nadmašiti samu sebe, ponovno izabrati ono što je dobro i započeti novi početak, bez obzira na svoje mentalne i društvene okolnosti.”
Nažalost, mnogi kršćani skloni su tumačiti osjetljivost na ekološke probleme kao izravnu prijetnju kršćanskoj vjeri. U nastojanju da se očuva „kršćanski svjetonazor”, briga za okoliš često se doživljava kao nešto strano vjeri ili čak kao oblik neprijateljstva. Time se zanemaruje duboka povezanost papinskih smjernica, osobito onih pape Franje, s katoličkim društvenim naukom i naučavanjem prethodnih papa: „Nažalost, mnogi se napori usmjereni na traženje konkretnih rješenja za ekološku krizu često izjalove, ne samo zbog snažnog protivljenja moćnika nego i zbog raširene nezainteresiranosti. Stajališta koja otežavaju pronalaženje rješenja – prisutna čak i među vjernicima – variraju od nijekanja problema, preko ravnodušnosti i pasivne rezignacije, do slijepog povjerenja u tehnološka rješenja“.
Važno je istaknuti kako papa Franjo ekologiju promatra u okviru ‘cjelovite ekologije’, povezujući je s pitanjem pobačaja. On vidi izravnu vezu između uništavanja okoliša i nedostatka poštovanja prema ljudskom životu –uključujući i život nerođene djece. Smatra da je ‘kultura odbacivanja’ prisutna i u odnosu prema prirodi, ali i prema ranjivim ljudskim bićima. Ukratko, za papu Franju, poštovanje prema stvorenom svijetu i zaštita ljudskog života, predstavljaju dvije strane iste medalje. U tom duhu poručuje: „Budući da je sve međusobno povezano, briga glede zaštite prirode nespojiva je također s opravdanjem pobačaja. Kako možemo istinski naučavati važnost brige za druga ranjiva bića, ma kako neugodna ili nezgodna ona mogu biti, ako ne uspijevamo zaštititi ljudski embrij, čak i onda kad je njegova prisutnost neugodna i čini poteškoće? Kad je izgubljena osobna i društvena osjetljivost glede prihvaćanja novog života, tada odumire prihvaćanje i drugih oblika vrijednih za društvo“.
Obilježavajući desetu obljetnicu ove iznimno važne enciklike, važno je prisjetiti se završne poruke kojom ju je papa Franjo zaključio’: „Pjevajmo dok idemo. Neka nam naše borbe i briga za ovaj planet nikada ne oduzmu radost naše nade.” (fratellanza.net).