Jedan je Bog stvorio svijet, Stari zavjet dio je kršćanske Biblije, a četiri evanđelja jednako su sveta: ono što danas zvuči kao temeljno znanje nipošto nije odlučeno u drugom stoljeću. Činjenica da su ti kršćanski temeljni sadržaji prevladali nije samo zasluga Ireneja iz Lyona (oko 140.-200.).
Danas bi se cijele televizijske serije mogle puniti crkvenopolitičkim zaoštravanjima u Ćirilovo doba (oko 380.-444.).
Pučka pobožnost kasnog 19. stoljeća preobrazila je Alojzija iz Gonzage (1568.-1591.) u nježnog, nevinog mladića, premda se kaže da je u početku imao grub izgled i prgav karakter.
Govori se da je Vid (umro oko 304.) učinio toliko čuda da su ona postala njegova vlastita propast. Mladi Sicilijanac vjerojatno je podnio mučeništvo u progonu kršćana pod carem Dioklecijanom početkom 4. stoljeća.
„Apostol Nijemaca” nije bio briljantan teolog, ali je bio karizmatični glasnik vjere s ogromnim organizacijskim talentom.
Obvezni dan sjećanja za afričke svjedoke vjere – to je još uvijek rijetkost u kalendaru svetaca. 3. lipnja se, međutim, Crkva diljem svijeta sjeća Karla Lwange i njegovih drugova.
Rimske elite drugog stoljeća imale su, u najboljem slučaju, prezir i podsmijeh prema kršćanstvu: ovo novo praznovjerje moglo bi se svidjeti neobrazovanom stanovništvu, ali nije bilo ozbiljna opcija za intelektualne filozofe.
Na vrhuncu svoje karijere iznenada je krenuo sasvim drugim smjerom: 804. Vilim je osnovao benediktinski samostan u Gelloneu i sam mu se pridružio nakon smrti svoje žene.
Engleska? Ne hvala! Augustin Canterburyjski (oko 546.-604.) nije uopće imao želju za svojim novim misijskim područjem. Anglosaksonci su se smatrali žestokim ratničkim narodom i još uvijek su vjerovali u brojne nordijske bogove.
Kako bi naviještao svoju vjeru, nije se ustručavao izložiti se javnom ruglu, čak ni na samoprijekoran način. Međutim, Filip je nekoliko puta odbio postati kardinal.