Donosimo cjelovitu homiliju koju je na Obredima Velikog Petka, 2. travnja, u Vatikanu izrekao propovjednik Papinske kuće kardinal fra Raniero Cantalamessa, O.F.M. Cap.
Raniero Cantalamessa | Vatican News
Dana 3. listopada prošle godine na grobu svetog Franje u Asizu Sveti Otac potpisao je encikliku Fratelli tutti – Fratres omnes. Ubrzo je u mnogim srcima probudila težnju k ovoj sveopćoj vrednoti, iznijela je na vidjelo mnoge rane današnjice po tom pitanju, ukazala na neke puteve kako bi se doseglo istinsko i pravedno ljudsko bratstvo i potaknula je sve, osobe i institucije, da na tome porade.
Enciklika je upućena širokoj publici, unutar i izvan Crkve: praktično čitavome čovječanstvu. Govori o mnogim životnim prilikama: od osobnih do onih javnih, od vjerskih do društvenih i političkih. S obzirom na taj njen široki obzor, u njoj se izbjegava, s razlogom – ograničavanje na ono što se tiče isključivo kršćana. Međutim, ima na samom kraju ove enciklike poglavlje koje je u osnovi evanđeosko i o bratstvu govori ukratko, ali vrlo živo. Tu se kaže: Drugi piju na drugim izvorima. Za nas ovaj izvor ljudskog dostojanstva i bratstva je u Evanđelju Isusa Krista. Iz njega izvire za kršćansku misao i za djelovanje Crkve primat koji je dan relaciji, susretu sa svetim otajstvom drugoga, sveopćem zajedništvu s čitavim čovječanstvom kao pozivu svih. Otajstvo koje slavimo potiču nas da se usredotočimo upravo na kristološki temelj bratstva, jer ono je upravo na križu i započelo.
U Novom zavjetu riječ brat označava u izvornom smislu osobu koja je rođena od istog oca i iste majke. Braćom se zovu oni koji pripadaju istom narodu i zemlji. Tako Pavao kaže da je sposoban postati žrtvom prinosnicom, odvojen od Krista, u prilog svoje braće po tijelu, a to su Židovi. Jasno je da u ovom smislu, kao i drugim slučajevima, riječ braća zapravo obuhvaća muškarce i žene, braću i sestre.
Proširujući obzor, dolazimo do toga da bratom nazivamo svaku ljudsku osobu, zbog činjenice što je to tako. Brat je onaj kojega Biblija naziva bližnji. Tko ljubi ili ne ljubi brata…, što znači: Tko ljubi ili ne ljubi bližnjega. Kad Isus govori: Sve što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste, on misli na svaku ljudsku osobu koja je u potrebi.
No, uz sva ova stara značenja koja poznajemo, Novi zavjet riječju brat sve jasnije ukazuje na posebnu kategoriju ljudi. Isusovi su učenici među sobom braća, oni koji prihvaćaju njegov nauk. Tko su moja majka i moja braća? Tko god vrši volju Oca mojega koji je na Nebesima, on mi je brat i sestra i majka‘ (Mt 12,49).
Na toj liniji, njegova muka i smrt označavaju novi, odlučni korak. Zahvaljujući tomu, Krist postaje prvorođenac među mnogom braćom (Rim 8,29). Učenici postaju braća u jednom novom i dubljem smislu: dijele jedinstveno Isusovo učenje, nego i Njegov Duh, Njegov novi život kao uskrslog. Značajno je to da tek poslije svog uskrsnuća Isus učenike prvi put naziva upravo braćom: Reci mojoj braći – govori Mariji Magdaleni – i reci im: ‘Uzlazim Ocu svome i Ocu vašemu’ (Iv 20,17). Ta i Posvetitelj i posvećeni – kako to čitamo u Poslanici Hebrejima – svi su od jednoga! Zato se on i ne srami zvati ih braćom, kad veli: ‘Braći ću svojoj naviještati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.’ (Heb 2,11).
Nakon Uskrsa, ovo postaje najčešći naziv pojma brat; on označava brata u vjeri, člana kršćanske zajednice. Braća po krvi i u ovome slučaju, ali po Kristovoj krvi! Ona čini od bratstva u Kristu nešto jedinstveno i transcendentno u odnosu na drugu vrstu bratstva, i to zbog činjenice što je Krist ujedno i Bog. Ovo bratstvo ne zamjenjuje neko drugo bratstvo koje se temelji na obitelji, naciji ili rasi, već ga okrunjuje. Sva su ljudska bića braća ako su stvoreni od istoga Boga i Oca. Tomu kršćanska vjera pridodaje i jedan drugi odlučujući razlog. Mi smo braća ne samo prema redu stvaranja, nego i po otkupljenju; ne samo zato što svi imamo istoga Oca, već i zato što svi imamo istoga brata, Krista, prvorođenca među mnogom braćom.
U svjetlu svega toga, časna braćo i sestre, trebamo aktualizirati mišljenje o rečenome. Bratstvo se izgrađuje počevši od onih blizih, od sebe, ne velikim planovima s ambicioznim i apstraktnim ciljevima. To znači da sveopće bratstvo za nas započinje s bratstvom unutar Katoličke crkve. Ostavit ću po strani, ovaj put i drugi krug bratstva, a koje obuhvaća sve one koji vjeruju u Krista, odnosno ekumenizam.
Katoličko bratstvo je ranjeno! Isusova gornja haljina rasparana je na dijelove zbog podjela među Crkvama; ali – ono što je još gore – svaki je dio te njegove haljine često razdijeljen u još i druge dijelove. Naravno, govorim o njezinu ljudskom čimbeniku, jer je prava Kristova haljina, njegovo mistično Tijelo, oživotvoreno Duhom Svetim, nitko ga nikad ne će moći rastrgati. U očima Božjim, Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska, a takva će ostati do kraja svijeta. Međutim, to nije isprika našim podjelama, već ih čini još ozbiljnijima i treba nas potaknuti da se još jače zauzmemo kako bismo ih izliječili.
Koji je najčešći razlog podjela među katolicima? Nije dogma, nisu sakramenti i službe: sve to, Bogu hvala, čuvamo jedinstveno i jednodušno. Riječ je o političkoj opciji kad ona počne prevladavati nad onom vjerskom i crkvenom, i prihvati neku ideologiju, zaboravljajući pritom potpuno važnost i dužnost poslušnosti u Crkvi. To je, u nekim dijelovima svijeta, glavni razlog podjela, premda se prešućuje ili s prijezirom negira. To je grijeh u najužem značenju tog pojma. To znači da je u vlastitom srcu kraljevstvo ovoga svijeta postalo važnije od samog Kraljevstva Božjega.
Vjerujem da smo svi pozvani o tome preispitati savjest i obratiti se. To je upravo po definiciji djelo onoga kojeg zovemo diabolos, odnosno klevetnik, podvojitelj, onaj koji razdvaja, neprijatelj koji sije kukolj, kako ga je definirao Isus u prispodobi (Mt 13,25).
Trebamo učiti od Evanđelja i Isusova primjera. Oko njega je postojala jaka politička polarizacija. Postojale su četiri stranke: farizeji, saduceji, herodijanci i zeloti. Isus se ne svrstava ni u jednu od njih. Prva kršćanska zajednica vjerno ga je pratila na tom putu. Ovo je primjer osobito za pastire, koji imaju biti pastiri cijeloga stada, ne samo jednog dijela. Upravo oni trebaju biti prvi koji trebaju napraviti ozbiljan ispit savjesti i upitati se gdje vode svoje stado, na vlastitu stranu ili na Isusovu.
Drugi vatikanski koncil povjerava osobito laicima zadatak da smjernice Evanđelja prevedu u društvo, politiku i ekonomiju. Ima ih, postoje te smjernice u Evanđelju. Politički izbori drugih, iako različiti, imaju se miroljubivo poštivati.
Ako postoji ikoji dar ili karizma koju bi Katolička crkva trebala njegovati za dobrobit svih Crkava, to je upravo jedinstvo. Nedavni posjet Svetoga Oca Iraku pokazao nam je da rukom možemo dotaknuti što to znači, za onoga koji je progonjen ili skršen uslijed ratova i progona, osjetiti se dijelom sveopćeg tijela, da netko može učiniti da se čuje tvoj vapaj u čitavome ostatku svijetu i time opet probuditi nadu. Još se jednom ostvarila Kristova naredba Petru: Utvrdi svoju braću (Lk 22,32).
Onome koji je umro na Križu zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno (Iv 11,52), podignimo danas svoju molitvu skrušenim srcem i poniznim duhom, koju Crkva na svakoj misi upućuje prije pričesti: Gospodine Isuse Kriste, koji si rekao svojim apostolima: ‘Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem’, molimo, ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve, daruj joj jedinstvo i mir, kako je volja tvoja. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen (vatican news; fratellanza.net).