Prošlost je fascinantna, pogotovo ako nam kažu da su nekada postojali krepuskularni, uvjerljivi i atraktivni “poganski rituali”. Da bi se pronašlo nešto zanimljivo danas postoji samo jedna lozinka, a to je zaobići katoličku ogradu, razdoblje koje bi “upropastilo” ljepotu poganskih rituala. Postoje li neki kršćanski elementi u današnjem slavlju Halloweena? Mašta s nama zbija brutalne šale: postojali su kršćanski rituali!
Orsara di Puglia u Italiji mjesto je u kojem prošlost i sadašnjost koegzistiraju bez nadmetanja i gdje je vidljiva korisna ravnoteža između to dvoje. Danas preživljavaju vrlo drevni običaji, a najbolji način za njihovo pamćenje je slavlje istih, inače se izmišljaju stvari koje ne postoje. 1. studenog je Noć čistilišta (tal. Notte del Purgatorio), noć svjetala, nakon Večernje molitve uoči Svih Svetih (tal. Vespro di Tutti i Santi; engl. Halloween – od All Hallows’ Eve) u kojoj se mogu vidjeti ostaci drevnog obreda. Imaginacija s nama zbija brutalne šale: postojali su kršćanski obredi!
No kršćanski su obredi bili ozbiljni. Nisu ismijavali smrt šminkom. Stariji ljudi nam kažu da je to bio “tužni”, intimni, obiteljski događaj. Ritual je imao tri dijela:
Večernjom molitvom uoči Svih Svetih započinje obilata večera, gozba za ponovno okupljenu obitelj, unutar zidova blagoslovljene kuće zaštićene vatrenim križem urezanim u bundevi. Bila je to raskošna večera nazvana “Čistilište” ili “Duša mrtvih”, osvijetljena velikim jesenskim vatrama. Bilo je to ime noći i ime večere, “Čistilište”, jer je sve činjeno za spas pokojnih (tal. in suffragio dei defunti). Sve. Dobra djela, pobožnosti, milosrđe, poniznost, dobročinstva, molitva krunice… bilo je važno sve što se moglo učiniti za pomoć dušama u Čistilištu. Umnožiti dobro po svaku cijenu. Večera je i dan danas dirljiv trenutak: nitko ne bi trebao biti sam, nitko napušten, ni od živih ni od mrtvih. Tu je radost, entuzijazam i uzbuđenje što su zajedno.
U ponoć se ustajalo od stola. Stojeći, braća iz Bratstva (bratovštine) duša iz čistilišta izašli bi na procesijsko prikupljanje milodara pod nazivom Fûkacòste (doslovno: s vatrom pored sebe). Procesija i prikupljanje bili su svečani i tihi, “s bakljama ili lampionima uza se”, trajali su satima, a sudionici su se grijali uz vatru, proseći od kuće do kuće, kucajući na svaka vrata. Bila je to pokornička povorka, bosa i hladna, ponizno prekrivena kapuljačom, ponižena stalnim prosjačenjem. Sve je činjeno za spas duša.
U tri sata ujutro (danas u 1 ujutro) procesija pristiže na svečanu crnu misu u crkvu Bratstva duša iz čistilišta (danas u glavnu crkvu). Zvali su je crnom zbog svećeničke odjeće, crnom kao ukras noći, crnom poput odjeće bratstva, a bila je to svečana proslava mise zadušnice: misa ante auroram koju čak ni nekadašnji zakon nije uspio suzbiti.
Razumije se da postoje svi elementi Halloweena, no sasvim je jasno: bili su to Vespri Svih Svetih. Ni keltski, ni poganski, već jednostavni mistični kršćanski običaji. Uništeni dakako, ali zbog moderne demonizacije. Trebalo bi organizirati dane sjećanja da se ne zaborave. Apsurdna je, u stvari, ta kolektivna amnezija koja zaboravlja katoličku pučku pobožnost i običaje.
Knjiga Di luce e d’ombra (Todi, 2016.) izdavačke kuće Tau proučava antropološki fenomen, ocrtava rekonstrukciju i objašnjava pristup. Koristi dva izvora: lokalnu usmenu tradiciju mjesta Orsara di Puglia koja još uvijek živi i pismene dokumente dviju vrsta: arhiv Bratstva i izvještaj o pastoralnim vizitacijama, glavnima za rekonstrukciju tog pučkog običaja koji je uvijek na margini povijesti. Rekonstrukcija je precizna i na potpuno drugačiji način sagleda percepciju svijeta prošlosti, korisna za obnovu sjećanja (it.aleteia.org; fratellanza.net).