Što je Crkva zapravo naučavala i što naučava na temu alkohola?
Tobias Glenz
„Probudite se, pijanice, i plačite! Sve vinopije, tužite za novim vinom: iz usta vam je oteto!“ (Joel 1,5). Na ovom mjestu starozavjetni prorok Joel upozorava na posljedice pošasti skakavaca – loze su uništene, u budućnosti se više neće imati što piti. Ali ove se riječi lako mogu shvatiti kao božansko upozorenje protiv (prekomjernog) konzumiranja alkohola: „Vinopija“ se nema čemu smijati pred Bogom. Slijedom toga, mora li se čovjek kao vjernik brinuti ako svako malo zaviri dublje u čašu?
Čini se da Sveto pismo ne daje jednoznačnu sliku o alkoholu. Na nekim se mjestima potrošnja gleda u negativnom svjetlu i gotovo je demonizirana. Drugi odlomci Biblije, s druge strane, govore pozitivno o alkoholu.
„Ne druži se s vinopijama“, kaže knjiga Mudrih izreka (Izr 23,20); „I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost“, upozorava apostol Pavao (Ef 5,18). Takva upozorenja nisu slučajna, jer je alkohol u biblijskim vremenima nekoliko puta napravio pustoš. Na primjer, konzumacija je dovela do incesta kada su Lotove kćeri zatrudnjele od svog pijanog oca (Post 19,31-38). Ili do kazne, kada je Izrael pio i uživao dok je štovao zlatno tele, a tisuće grešnika su umrli (Izl 32). Prorok Izaija jasno osuđuje alkoholizam kada piše: „Jao onima što već jutrom na uranku žestokim se pićem zalijevaju i kasno noću sjede vinom raspaljeni“ (Iz 5,11). Za Pavla opijanja nisu ništa drugo nego pogubno „tjelesno djelo“ (Gal 5,19). A u Prvoj poslanici Korinćanima, pijanci su čak stavljeni na istu razinu kao i kriminalci kao što su lopovi i „zlostavljači dječaka“. Poput ovih, ni oni neće baštiniti kraljevstvo Božje (1 Kor 6,9f).
Vino razvedruje srce
No Biblija pokazuje i navodno dobre strane alkohola. Prema Knjizi psalama, sam Bog je taj koji čini da vino raste kako bi ono „razvedravalo srce čovječje“ (Ps 104,15). U Prvoj poslanici Timoteju, vino je čak i medicinski preporučeno (1 Tim 5,23). A tu je i Isus Krist. Njegovo prvo – i vjerojatno najpoznatije – čudo bilo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani (Iv 2,1-10). Biblija također govori da je Sin Božji volio ići na slavlja i tamo piti i jesti. To je dovelo do prijekora od strane njegovih protivnika, koji su ga nazivali „izjelicom i vinopijom“ (Lk 7,34). Osim toga, Isus u svojim prispodobama više puta koristi slike iz vinske kulture: sebe opisuje kao trs, vjernike kao loze (Iv 15,5) ili uspoređuje Boga s vinogradarom (Mt 20,1-16). Važno je ne zaboraviti ni Posljednju večeru i tamošnju Isusovu euharistiju. O tome izvještavaju evanđelisti Matej, Marko, Luka i Prva poslanica Korinćanima. Kalež s vinom – krv Kristova – postao je simbolom novoga saveza s Bogom i neizostavni element crkvene liturgije.
S obzirom na ambivalentnu sliku koju daje Biblija, pitanje konzumiranja alkohola u ranoj Crkvi nije bilo bez kontroverzi. Konzumacija alkohola bila je uobičajena među ranim kršćanima, ali su se čuli i glasovi koji su upozoravali na to. Na primjer, crkveni otac Klement iz Aleksandrije (150. do 219.) upozoravao je da se treba odreći alkohola jer ima pogubne učinke na tijelo i um. No, unatoč nekim upozorenjima, prije svega su kršćanski samostani od svojih početaka počeli proizvoditi alkoholna pića.
Rimljani su postavili temelje širenju vinske kulture u Europi. Od ranog srednjeg vijeka, redovi poput benediktinaca preuzeli su žezlo u proizvodnji vina i nastavili usavršavati tehnike uzgoja, berbe i prešanja. Misijski redovi poput franjevaca i isusovaca kasnije su donijeli vinogradarstvo u Novi svijet. Redovnici su tijekom vremena koristili svoju stručnost za razvoj novih alkoholnih pića. Na primjer, francuski benediktinski redovnik po imenu Pierre Pérignon (1638. do 1715.) smatra se pionirom u procesu fermentacije u bocama za proizvodnju pjenušca. Po njemu je nazvana svjetski poznata marka šampanjca „Dom Pérignon“.
Pivo i žestoka pića iz samostana
Osim vina, proizvodnja piva je također od početka bila u rukama redovnika. Srednjovjekovni samostani razvili su standarde u pivarskoj umjetnosti koji vrijede i danas. Najstariji sačuvani crteži moderne pivovare potječu iz švicarske opatije St. Gallen iz 820. godine. Benediktinac i biskup Arnulf von Soissons (1040. do 1087.) smatra se izumiteljem procesa filtracije u proizvodnji piva. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je svetac – zajedno sa svojim imenjakom Arnulfom von Metzom (582. do 640.) – zaštitnik pivara. I danas iz samostana potječe jedan od najcjenjenijih svjetskih stilova piva: trapističko pivo, porijeklom iz Belgije, koje priprema ogranak cistercitskog reda.
Konačno, redovnici su se također proslavili u proizvodnji žestokih pića. Srednjovjekovni irski redovnici smatraju se izumiteljima viskija. A recept za jedan od najcjenjenijih biljnih likera na svijetu potječe od kartuzijanskih monaha koji to piće prave do danas: „Chartreuse“.
Za redovnike proizvodnja alkohola nije bila samo važan izvor prihoda, već su proizvodili i za vlastite potrebe. Tijekom korizme, na primjer, (hranjivo) pivo je bilo osnovna hrana, jer se koristio izraz Liquida non frangunt ieunum – Tekućina ne prekida post. S obzirom na često kontaminiranu pitku vodu, ljudi su u ranijim stoljećima pribjegavali alkoholnim pićima kako ne bi ugrozili svoje zdravlje. Uz to, na alkohol se gledalo kao na lijek – što liječnici danas potvrđuju. Za svetu Hildegardu von Bingen (1098. do 1179.) veže se izreka: „Vino je lijek. Pivo je piće. Voda je za pranje.“
U raju nema piva?
Povijest kršćanstva usko je, dakle, povezana s poviješću alkohola. No znači li to da se potrošnja u očima Crkve smatra neproblematičnom? Ne baš. Katekizam Katoličke Crkve o toj temi formulira sljedeće: „Krepost umjerenosti raspolaže čovjeka da izbjegava svakovrsno pretjeravanje, zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova. Oni koji u stanju pijanstva ili zbog neumjerena uživanja u brzini ugrožavaju tuđu i vlastitu sigurnost na cestama, na moru ili u zraku, postaju teško odgovorni“ (KKC 2290). Postoji i izričito upozorenje na opasnost od alkoholizma (KKC 2211). U skladu s tim, Crkva ne zabranjuje konzumaciju alkohola – kao što to čini islam, na primjer – ali jasno upozorava na potrebu umjerenosti, osobito u pogledu vlastitog i zdravlja drugih ljudi.
Tko to shvaća srcem, tko pije alkohol „umjereno“, ne treba se brinuti za čašicu-dvije na božićne i druge blagdanske dane te piće može staviti na hladno za novogodišnju noć. Uostalom, za mnoge ljude, pijenje alkohola dio je istinske društvenosti – a to se, naravno, odnosi i na kršćane. Poznata pivska pjesma iz 1956. kaže: Im Himmel gibt’s kein Bier, drum trinken wir es hier (U raju nema piva, zato ga pijemo ovdje). Ostaje za vidjeti je li ova ideja o zagrobnom životu bez alkohola istinita. Jer od samog Isusa dolaze ove riječi: „Neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem“ (Mk 14,25) (katholisch.de; fratellanza.net).