Cjelovit govor Pape Franje na otoku Lezbosu, Mytilen, 5. prosinca 2021. godine:
Draga braćo i sestre,
Hvala za riječi koje ste mi uputili. Zahvalan sam, gospođo Predsjednice, za Vašu prisutnost i za Vaše riječi. Sestre i braćo, došao sam ponovno da vas vidim, da se opet susretnem s vama. Došao sam vam reći da vam ostajem blizu, došao sam vidjeti vaša lica, gledati vas u oči. Vaše oči ispunjene strahom i iščekivanjem, oči koje su vidjele nasilje i siromaštvo. Oči mutne od isplakanih suza. Na ovom otoku prije pet godina ekumenski patrijarh i moj dragi brat Bartolomej rekao je nešto što me duboko dirnulo: “Onaj tko se vas boji, nije vas gledao u oči. Onaj tko se boji, nije vidio vaše lice; onaj tko se boji, nije vidio vašu djecu. Oni zaboravljaju da dostojanstvo i sloboda nadilaze strah i podjele, zaboravljaju da pitanje migranata nije problem Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, Europe i Grčke, to je svjetski problem. Da, to je problem čitavog svijeta. To je humanitarna kriza koja se tiče svih nas” (Govor, 16. travnja 2016.).
Svi smo globalno pogođeni pandemijom, preko nje smo shvatili da smo svi na istom brodu, pandemija nam je otkrila naše zajedničke strahove. Pokazala nam je da velike izazove trebamo rješavati zajedno jer su u današnjem svijetu parcijalna rješenja neprikladna. Iako vakcinacija na svjetskoj razini napreduje sporo, unatoč velikom zakašnjenju i neizvjesnosti, izgleda da se i po pitanju borbe protiv klimatskih promjena nešto mijenja, dok sve izgleda strašno blokirano kad je riječ o migrantskom pitanju. Iako se radi o osobama i o ljudskim životima. Radi se o budućnosti svih nas zajedno i pojedinačno, vedru budućnost omogućuje integracija. Budućnost će biti bolja samo ako smo pomireni sa najslabijima jer kada su siromasi odbačeni, odbačen je mir. Zatvorenost i nacionalizam, povijest nam je pokazala, dovode do katastrofalnih posljedica.
I Drugi Vatikanski koncil podsjeća nas da su “istinsko poštovanje drugih ljudi, drugih naroda i njihovog dostojanstva i ustrajno zalaganje za bratstvo apsolutno neophodni za izgradnju mira” (Gaudium et spes, 78). Iluzorno je misliti da se možemo zaštititi braneći se od najslabijih koji kucaju na vrata. Budućnost će nas sve više stavljati u doticaj jedne s drugima. Ono što može pomoći, to je politika dalekosežnog djelovanja, ne tek pojedinačne inicijative. Ponavljam, povijest nas uči, ali još nismo shvatili: ne okrećimo leđa stvarnosti, to je neprestano odbijanje odgovornosti. Prestanimo prenositi odgovornost za migrantsko pitanje na druge, kao da nikome nije važno, kao da je to nekakav beskorisni teret koji netko mora ponijeti.
Sestre i braćo, vaša lica, vaše oči traže od nas da ne okrećemo glavu, da ne zaniječemo ljudskost koja nas povezuje, da vaše životne priče postanu naše i da ne zaboravimo drame koje ste proživjeli. Elie Wiesel, svjedok najveće tragedije prošlog stoljeća, piše: “Približavam se svom bratu čovjeku zato što se sjećam našeg zajedničkog porijekla, zato što ne želim zaboraviti da je njihova budućnost jednako važna kao i moja” (From the Kingdom of Memory, Reminiscences, New York, 1990, 10).
Ove nedjelje molim Boga da nas probudi iz našeg nemara za one koji trpe, da nas trgne iz individualizma koji isključuje, da gluha srca probudi za potrebe drugoga. Isto tako molim čovjeka, svakog čovjeka, da prevladamo paralizu straha, ravnodušnost koja ubija, cinične interese koji u svilenim rukavicama na smrt osuđuju one koji su na rubu. Borimo se radikalno protiv tog prevladavajućeg stava, stava koji je usredotočen na svoj vlastiti „ja“, na osobni i nacionalni egoizam koji postaje mjera i kriterij svih stvari.
Prošlo je pet godina otkako sam ovdje bio s mojom braćom Bartolomejom i Jeronimom. Nakon toliko vremena zaključujemo da se malo toga promijenilo po pitanju migracija. Istina, mnogi su se angažirali u prihvatu i integraciji, stoga bih htio zahvaliti brojnim volonterima kao i onima koji su na svim razinama, institucionalnim, socijalnim i karitativnim uložili velike napore baveći se ljudima i pitanjem migracija. Pozdravljam napore u financiranju i izgradnji struktura za dostojanstveniji prihvat i svim srcem zahvaljujem domaćem stanovništvu za sve dobro koje su učinili i za brojne žrtve koje su podnijeli. Treba priznati, s gorčinom, da je ova zemlja kao i neke druge, još uvijek u poteškoćama, a da neki u Europi i dalje misle kao da je taj problem nešto što se njih ne tiče. I to je tragično. Mislim na Vaše završne riječi [Papa gleda u osobu koja je održala govor prije njega] i kažem to isto.
Ovakvi životni uvjeti su nedostojni čovjeka. Uvjeti u brojnim hot-spotovima u kojima žive migranti i izbjeglice na granici su prihvatljivog, a rješenje se ne nazire. Ali poštivanje osoba i ljudskih prava, pogotovo na ovom kontinentu koji ih diljem svijeta zagovara, svakako treba sačuvati, a dostojanstvo svake osobe staviti ispred svega. Žalosno je čuti da se kao rješenje predlaže korištenje zajedničkih fondova za izgradnju zidova i bodljikave žice. Zidova i bodljikave žice… Strah i nesigurnost su razumljivi kao i problemi i opasnosti. Prisutni osjećaji umora i frustracije pogoršavaju se s ekonomskom i pandemijskom krizom, ali podizanje ograda ne rješava probleme niti unaprjeđuje zajednički život. Naprotiv, to se postiže udruživanjem naših snaga u uzajamnoj brizi jednih za druge, prema svojim stvarnim mogućnostima, poštivanjem zakona, priznavajući iznad svega neprocjenjivu vrijednost života svakog muškarca, svake žene, svake osobe. I još jednom Elie Wiesel koji kaže: „Kada su u opasnosti ljudski životi, kada je u opasnosti ljudsko dostojanstvo, državne granice postaju beznačajne“ (Govor na primanju Nobelove nagrade za mir, 10. prosinca 1986. godine).
U pojedinim društvima na ideološki način suprotstavljaju se sigurnost i solidarnost, lokalno i univerzalno, tradicija i otvorenost. Umjesto da se opredjeljujemo za ideje, bilo bi korisno krenuti od stvarnosti. Zaustaviti se, proširiti i usmjeriti svoj pogled prema većinskom dijelu čovječanstva, prema populacijama koje su žrtve humanitarne krize koju nisu prouzročili, ali je podnose, često nakon dugog niza godina eksploatacije koja još uvijek traje. Lako je usmjeravati javno mnijenje šireći strah od drugih. Zašto ne govorimo isto tako žustro o eksploataciji siromašnih, o ratovima koji su zaboravljeni i često izdašno financirani? O gospodarskim ugovorima sklopljenim na uštrb domaćeg stanovništva ili o tajnim operacijama nabave i prodaje oružja koje se na taj način povećava? Treba se boriti protiv pravih uzroka, a ne protiv siromašnih osoba koje snose posljedice toga i koje se koristi u propagandne svrhe. Da bi se otklonili pravi uzroci, nije dovoljno pokrivati hitne potrebe. Potrebno je konkretno i usklađeno djelovanje. Promjenu epohe treba započeti s cjelovitom vizijom jer na složene probleme nema jednostavnog odgovora. Procese treba pratiti iznutra kako bi se izbjegla getoizacija, olakšala polagana i neophodna integracija, kako bi se kulture i tradicije drugih prihvatilo na bratski i odgovoran način. Ako želimo ići naprijed, gledajmo lica djece. Imajmo hrabrosti da se pred njima zastidimo, pred nevinima, oni su budućnost. Oni prizivaju našu savjest i propituju nas: kakav svijet nam želite dati? Ne izbjegavajmo prebrzo one okrutne slike njihovih malih nepokretnih tijela koja leže na plaži…
Mediteran koji je tisućljećima spajao različite narode i udaljene zemlje, postaje hladno groblje bez nadgrobnog spomenika. Ovo veliko more, kolijevka tolikih civilizacija, sada je poput ogledala smrti. Ne dopustimo da se Mare nostrum pretvori u očajničko Mare mortuum, da ovo mjesto susreta postane poprište sukoba. Ne dopustimo da ovo more sjećanja postane more zaborava. Braćo i sestre, molim vas, zaustavimo ovaj brodolom civilizacije.
Na obalama ovog mora Bog je postao čovjekom, ovdje je odjekivala Riječ koja nam je objavila da je Bog “otac i vođa svih ljudi” (Sv. Grgur Nazijanski, Govor 7. za brata Cezara, 24). On nas voli kao svoju djecu, želi da budemo braća. Samog Boga vrijeđamo kad preziremo čovjeka stvorena na njegovu sliku, kada ga prepuštamo na milost i nemilost valovima, uljuljani u ravnodušnost koja se nekada čak opravdava navodno kršćanskim vrijednostima. Naprotiv, vjera zahtjeva sućut i milosrđe. Ne zaboravimo da je to Božji stil: blizina, sućut i nježnost. Vjera koja zahtjeva sućut i milosrđe potiče nas na gostoprimstvo, na filokseniju (philoxenia – ljubav prema strancima) koja je prožimala klasičnu kulturu i koja je svoj konačni izričaj pronašla u Isusu, naročito u prispodobi o dobrom Samarijancu (usp. Lk 10, 29-37) i u riječima 25. poglavlja evanđelja po Mateju (usp. rr. 31-46). To nije vjerska ideologija, to su konkretni kršćanski korijeni. Isus sasvim jasno kaže da je on ovdje u strancu, u izbjeglici, u onome koji je gol i gladan. A kršćanski program je da budemo tamo gdje je Isus. Da, kršćanski program je, kaže papa Benedikt, “srce koje vidi” (Enciklika Deus caritas est, 31).
I ne mogu završiti svoju poruku, a da ne zahvalim vama, grčkom narodu za vaše gostoprimstvo, za prihvat izbjeglica koji neminovno stvara poteškoće jer treba pronalaziti rješenja za tolike ljude. Grčka braćo i sestre, hvala na vašoj velikodušnosti!
A sada se pomolimo Majci Božjoj da nam otvori oči kako bismo vidjeli patnju naše braće, ona koja je žurno krenula na put k svojoj rođakinji Elizabeti koja je bila trudna. Koliko li je trudnih majki na putu pronašlo smrt, dok su u sebi nosile život… Neka nam Majka Božja pomogne da gledamo majčinskim pogledom koji u ljudima vidi djecu Božju, sestre i braću koju treba primiti, zaštititi, zagovarati i integrirati. I nježno ljubiti. Neka nas Presveta Bogorodica nauči da čovjekovu stvarnost stavljamo prije ideja i ideologija. Stvarnost prije ideja i ideologija… I da žurno krenemo u susret onima koji trpe.
Prijevod s francuskoga: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (vatican.va; fratellanza.net)