Ljubav je ovo koja nadilazi svaku religijsku i kulturnu pripadnost. Ona je kršćanka, on musliman. Ona je Rimljanka, on Libanonac. Bila je to ljubav na prvi pogled. Deset godina čekanja, strahova. Molitva jednom Bogu, postojanost u vjeri, jak i iskren osjećaj nagradio ih je i utješio.
Upoznali su se krajem kolovoza 1992. na letu Bejrut-Rim. On je imao studentsku vizu za Italiju. Ona je pohađala skupinu pokreta Equipe Notre Dame, koju je vodio jedan svećenik Libanonac, te je zbog toga putovala u zemlju cedra. Oboje s nadom, već u dvadesetima, da će uskoro upoznati osobu koju će voljeti cijeli život.
Zatočenici stigme
U Tripoliju je Mustapha Hussein živio u mješovitom susjedstvu muslimana i kršćana. Od malena sklapa prijateljstva sa svima, bez razlike, dolazi iz otvorene muslimanske obitelji. Riječ ‘slobodan’ uvijek je koristio i on i njegovi suputnici i njegovi roditelji. Simona je prošla kroz problematičniju priču u prihvaćanju prijateljstva s Mustaphom. Njezina obitelj bila je užasnuta muslimanima, zatočenici stigmi koje su se prenosile generacijama. Ispitivanje, čak ni duhovnog pratitelja bliskog Simoni, o dobroti mladićevih namjera, nije bilo dovoljno da uvjeri majku. “Bitka s mojom majkom bila je bolna, odgurnula nas je, izgubili smo zbog nje puno vremena i energije. Najjači strah je bio da bih mogla biti prisiljena napustiti svoju vjeru, pa čak i studij”. Rigidnost je uvećana naslijeđem koje se nikada nije u potpunosti metaboliziralo, a to je činjenica da je Simonina majka prije mnogo godina patila zbog kulturne distance i samoće u kojoj se našla kada se iz južne Italije udala i usidrila u Rim.
Moguće je moliti zajedno
Mustapha je priču sa Simonom oduvijek proživio krotko i s povjerenjem: “Bio sam siguran da odbijanja neće imati posljednju riječ. Naravno, osjećao sam se nelagodno kad sam prvi put otišao do njezine kuće. Osjećao sam se u centru pažnje. Naša snaga je bila naša ljubav”, ponavlja. Simona je, paradoksalno, shvatila da je Mustaphina upornost jača od njezine, zrelija: “kroz njega sam vidjela Isusa. Bilo je iznenađujuće. Bio je ‘više katolik od mene'”, kaže. Simona je također dala primjer velike mudrosti kada je u Libanonu, tijekom njihovih zaruka, preminuo njegov stric. Na sprovodu se našla sama, zapadna žena, kršćanka. Kako pokazati svoju blizinu boli zbog ovog gubitka? Izvadila je krunicu i počela je moliti. “Moja baka još uvijek pamti tu scenu – kaže Mustapha u razgovoru za Vatican News – i sretna je zbog toga”.
“Simona je svoju privrženost vjeri prenijela i na mene. Uvijek mi je ponavljala: Bog je ljubav. To mi je sve fascinantnije, prelijepo je. Produbio sam temelje kršćanske vjere, pratim je na misi. Osjećam njezin Credo u sebi. Unatoč svemu”. Simona priča o njihovim spontanim molitvama, ili o zajedničkom čitanju psalama: “Impresivno je doživjeti da Duh Sveti puše gdje hoće i da zapravo ne postoji nikakva prepreka koja sputava. Nitko drugi, ako ne Duh, nije ga mogao navesti da se savršeno ponaša u skladu s Isusovim naukom. Ljubav nema granica, u to sam još više uvjerena. Ono što nam je pomoglo bila je i njegova izuzetna radoznalost”.
Integracija nadilazi diskriminaciju
“Shvatio sam da će mir pronaći oni koji ga stvarno žele. Godinama sam pohađao Ignacijansku grupu za duhovni hod, gdje se Simona već nalazila, što mi je prijalo i uvijek mi je bilo ugodno”, kaže Mustapha. “U stvarnosti, nije mi bilo teško integrirati se, više s birokratskog stajališta, da. Otišao sam igrati košarku s isusovcima iz Collegio Internazionale u Rimu. Vidjeli su da je u igri jedan vrlo pošten, odan. To nas je navelo na razmišljanje da možemo biti lojalni i u svakodnevnom životu, bez obzira na pripadnost i porijeklo. A sjećanje se tada vraća na gorka iskustva, poput onog snimljenog na jednom televizijskom kanalu: “Nažalost, moram priznati da se prema meni nisu dobro ponašali, to je vrlo zatvoreno okruženje. Diskriminacije na poslu nije nedostajalo, bilo je jako loše. Bio sam, upravo zato što sam u braku s kršćankom, gledan kao strano tijelo, kao da činim nešto neodobreno”.
Ustrajni, bez ogorčenja
Pouzdaju se u Boga, zatim slijedi odluka da se vjenčaju u crkvi s nejednakim kultom, uz međusobno poštovanje. “Prošao sam razgovore planirane u pripremi za brak”, kaže Mustapha. “Osjećao sam se u kušnji, imao sam dojam da ću prije ili kasnije odustati. Nije bilo tako. Umjesto toga, na kraju je popustila Grazia, majka njegove zaručnice. To se nije moglo zamisliti, no došla me je prihvatiti i vidjeti kao posvojeno dijete. Potom nikad nisam osjetio ogorčenost. To je bilo presudno”.
“Dolazim iz Tripolija, Libanon. Simonu sam upoznao davne 1992. godine, na letu Bejrut-Rim. Bila je to za mene, kažem za mene, ljubav gotovo na prvi pogled, jer sam joj nakon nekoliko dana rekao da ću je oženiti”, kaže Mustapha.
Dodirne točke u različitosti
“Živjela sam ovu svoju ljubav, prvu ljubav, dugo očekivanu i željenu, s toliko nada i s pozivom na otvorenost, na internacionalnost, nešto za što sam se i sama osjećala sposobnom, ali ono što nisam vodila računa je razlika, također i religijska. Bio je to daljnji izazov, još veći”, kaže Simona, dodajući: “I bilo je iznenađujuće, međutim, vidjeti u različitosti dodirne točke, ljudskost koja nas ujedinjuje, principe, vrijednosti. Nažalost, sve to, prvih deset godina naše povijesti, nije razumjela moja obitelj, nije shvaćala moja majka, koja je to totalno odbijala. Bio je to, nažalost, gubitak, koji je naknadno nadoknađen. I recimo da se i ona, na neki način, ispričala: kad je shvatila, kad je ovo cijenila, bila je jako ponosna na nas… nažalost mame više nema, ali je tada bila stvarno sretna”, prisjeća se.
Otvorena libanonska obitelj
Mustapha je pak zahvalan svojoj obitelji jer je stvarno otvorena obitelj, “uopće nije fundamentalistička. Uvijek su me držali slobodnim, čak i kad smo se igrali s prijateljima, nisu govorili: ovo je kršćanin, ovo je musliman, apsolutno. Gotovo svi smo bili isti i to mi je puno pomoglo da upoznam Simonu i kada sam je odveo u Libanon, upoznali su je i prihvatili, a kada smo se odlučili vjenčati, dali su nam potpunu slobodu”, prisjeća se Mustapha. On dodaje da je s druge strane bilo “mnogo problema, ali, hvala Bogu, uvijek je bila prava osoba u pravo vrijeme. Uvijek sam zahvalan Bogu, sve do danas, za dar koji mi je moja žena ovdje dala. Jer probleme smo uvijek prevladavali ljubavlju i strpljenjem”.
Bog je taj koji nas spaja
Simona ističe da je u braku Bog s njima. “On je taj koji nas spaja, a mi smo prihvatili sklopiti mješoviti brak upravo zato što vjerujemo da je Bog jedan i to smo željeli smo dati svoja obećanja pred Bogom”. Mustapha dodaje da je prihvatio mješoviti brak jer “i u srcu islama milost”, kaže.
“Iskustvo koje nas je obilježilo bio je sprovod Mustaphina strica. Praktički u kući žalosti, muškarci i žene razdvojeni, našla sam se jedina kršćanka, sama, jedina sa Zapada, u prostoriji u kojoj su bile sve žene, molile su se. I ne znajući kako pokazati solidarnost, izvukla sam krunicu i počela sam moliti krunicu”, prisjeća se Simona. Mustapha, na kraju razgovora za Vatican News, kaže da mu njegova baka i danas kad je nazove uvijek govori da jako voli Simonu jer se i danas sjeća sprovoda 2010., prošlo je dvanaest godina, ali nikad ne zaboravlja Simonu s krunicom i voli je neizmjerno” (vatican news; fratellanza.net).