Socijalizam je uvijek imao kritički, ako ne i neprijateljski pogled na religiju. Karl Marx je postavio temelje za to. Ali njegov pogled na religiju bio je daleko složeniji od crno-bijelog razmišljanja.
Sveučilišna crkva u Leipzigu, Garnizonska crkva u Potsdamu i Katedrala Krista Otkupitelja u Moskvi samo su tri primjera crkava koje su namjerno uništene u zemljama koje su sebe nazivale “socijalističkim” ili “komunističkim”. Činilo se da vjeri nema mjesta u novom sustavu. Valja se, stoga, osvrnuti na teoretičare: uostalom, već je Karl Marx govorio o religiji kao o “opijumu naroda”.
Ali pretvoriti Marxa u neselektivnog neprijatelja religije nije u redu – bilo bi to kao da ga nazivamo duhovnom razarajućom kuglom bilo kojeg crkvenog tornja. Zapravo, on nije puno govorio o religiji. Jedini tekst u kojem se posvetio toj temi je O kritici Hegelove filozofije prava iz 1844. godine – tu se spominje ključna riječ opijum. Ovaj tekst na kraju je brojnih dojmova koja je Marx iskusio i osobno i intelektualno.
Najprije pogled na Marxovo osobno religijsko okruženje: obitelji obaju njegovih roditelja već su dale brojne rabine, tako da Marx u pozadini ima veliko židovsko nasljeđe. Ali vjerska tradicija njegove obitelji je prekinuta: njegov otac Heinrich radi kao odvjetnik. Religija nije problem sve dok je Trier pod francuskom vlašću, a Građanski zakonik daje široke slobode. No onda, nakon Bečkog kongresa (1814.-15.), struktura vlasti se promijenila i ta regija postala je dio Pruske. Odjednom Heinrich Marx, kao Židov, više ne može raditi kao odvjetnik. Stoga se osjeća prisiljen obratiti se i postati protestant. Kako bi Karlu omogućio pohađanje viših škola (Židovima je bilo zabranjeno pohađanje gimnazije), i on je kršten 1824. u dobi od šest godina. Karlova majka postala je protestantkinja tek sljedeće godine. Već kao dijetetu, Karlu je iskorijenjena vjera.
Utjecaj Feuerbachove kritike religije
Kao student Karl potom dolazi u kontakt s ljevičarskim pristašama filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela. U tim se intelektualnim krugovima susreo s kritikom religije Ludwiga Feuerbacha. On pretpostavlja da svako ljudsko biće ima određene sklonosti, ali ih ne prepoznaje kao takve. Umjesto toga, projicirao bi to na više biće: ako je netko ljubazan ili znalac, tada to postaje milosrđe i sveznanje. Čovjek koji je u fantastičnoj zbilji neba, gdje je tražio nadčovjeka, našao samo odraz sebe, neće više biti sklon pronaći tek privid sebe, samo ono neljudsko, gdje traži svoju istinsku stvarnost i gdje je mora tražiti”, sažima Marx. S obzirom na ovaj pristup kritici religije, on se pita: Zašto čovjek projicira vlastite sposobnosti na Boga? S obzirom na to da zemaljski proletarijat živi u bijedi uzrokovanoj industrijalizacijom i ruralnim egzodusom, on ovo pitanje postavlja posebno u odnosu na radnike.
Odgovor daje u eseju iz 1844. godine. Za Marxa, religija ima dvije funkcije: S jedne strane, funkciju protesta, jer formulira idealnu sliku svijeta – i tako stoji u izazovnom kontrastu sa stvarnošću. S druge strane, ima utješnu funkciju jer može utješiti ljude zbog nevolja u njihovim životima, uz očekivane nagrade u Kraljevstvu nebeskom.
Za Marxa je jedna stvar sigurna: religija pridonosi vezi između radnika i proizvođača tako što sve uvijek odgađa u nadi za vječnim životom i time sprječava oslobođenje radnika. Za Marxa, religija tako pridonosi podršci postojećih uvjeta, od čega svećenstvo, koje pripada vlastima, svakako ima koristi. “Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duh bezdušnog svijeta, kao što je i duh bezduhovnih država. Ona je opijum naroda.”
Marx nije izmislio metaforu o opijumu. Već 1840. njegov daleki rođak Heinrich Heine pisao je u memorandumu protiv Ludwiga Börnea o učinku religije kao “duhovnog opijuma”: “Nebo je izmišljeno za ljude kojima zemlja više nije ništa nudila.” U vrijeme Marxa, opijum je bio svima na usnama: Kako bi oslabili Kinu i dobili pristup njezinim tržištima, Britanci krijumčare opijum u zemlju i pokušavaju mnoge ljude učiniti ovisnima o njemu – sukob kulminira u dva opijumska rata, koje Kina gubi. Osim otupljujućeg učinka, opijum također predstavlja ekonomske interese, nasilje i politiku u kontekstu vremena. Marxu smeta upravo ta politička (a time i kapitalistička) dimenzija religije. Njegov bliski pouzdanik Friedrich Engels može iskusiti posljedice te funkcije poslušnika u vlastitom okruženju, o čemu izvještava u pismima iz svog doma u Wuppertalu: “Ali bogati proizvođači imaju razvučenu savjest, a puštanje djeteta da više ili manje degenerira ne dovodi pobožnu dušu u pakao, pogotovo ako ide u crkvu dva puta svake nedjelje”. Religija bi stoga mogla biti instrument ugnjetavanja za siromašne i sredstvo za samoumirivanje kako bi bili za bogate.
Od Marxa do Lenjina
Ovdje je važna još jedna razlika: Marx govori o “opijumu naroda” – drugim riječima, ljudi se sami zavaravaju religijom, da tako kažemo. Tek kod Lenjina, koji je vidljivo spremniji na nasilje, to postaje “opijum za narod”, što znači da je netko drugi namjerno drogira narod. Tu je primjetno intenziviranje, koje je već pod Lenjinom dovelo do zatvaranja, a zatim pod Staljinom i do brojnih rušenja crkava u Rusiji, osobito u Moskvi. Zemlje poput Istočne Njemačke (DDR) kasnije će slijediti taj primjer.
Ali Karl Marx je “ciljao” drugačije: cijeli život bavio se slobodom i samoodređenjem. On ne želi zabraniti religiju – on želi da ona postane suvišna, da više ne mora djelovati poput opijuma: “Ukidanje religije kao iluzorne sreće ljudi je zahtjev za njihovom stvarnom srećom. Zahtjev da se odreknu iluzija o svom stanju je zahtjev da se odreknu stanja koje zahtijeva iluzija”.
Ovaj zahtjev mogu postaviti i religiozni ljudi. I upravo se to događa. Kao reakcija na Marxa, Crkva se postupno okretala radnicima, a kršćanski sindikati zauzeli su se za njihove interese. Unatoč tome, viša upravljačka razina Crkve često ostaje na strani buržoazije, a koncept svećenika-radika koji su bliski radnom narodu već je u prvoj polovici 20. stoljeća zabranjen. Postoje dobro poznati izuzeci, poput prvog biskupa Essena, Franza Hengsbacha, koji je izričito prihvatio potrebe Ruhrske regije, koju je oblikovala radnička klasa.
Teologija na tragu Marxa
Latinoamerički kler ide mnogo dalje. Njezini predstavnici – najpoznatiji je svakako sv. Óscar Romero – žele kao Crkva dati siromašnima glas protiv izrabljivanja i obespravljenosti. Politički se dijelom zalažu za novi društveni poredak s vidljivo socijalističkim obilježjima. Teolozi oslobođenja nikada sebe nisu vidjeli kao marksiste. Naprotiv, oni zagovaraju treći put, osim već postojećih liberalnog kapitalizma i marksizma – no Marxove ideje igraju ulogu u njihovom pristupu. Ne samo zbog pape Franje, “opcija za siromašne” postala je središte pažnje Crkve.
Marx je, dakle, bio više od neprijatelja religije. Kritizirao je krajnje problematičnu političku i društvenu ulogu antimoderne Crkve svoga vremena i dugoročno čak pridonio da Crkva djelomično revidira svoje stajalište. Privatno, čini se da je Marx imao opušten odnos s religijom: nije imao problema s vjernicima, a čini se da je bio i dobar poznavatelj Biblije. Gomilanje novca, za koje smatra da je postalo samo sebi svrha, lamentira riječima: “Nakupljajte, gomilajte! To je Mojsije i proroci.” (katholisch.de; fratellanza.net).