I ne tražeći ih, ne manjka mu protivnika. To su oni koji tako rado klasificiraju sve drugačijemisleće kao “heretike”, bilo da se zovete Jorge Mario Bergoglio ili Robert W. McElroy.
Nakon teksta kojeg je nedavno napisao za isusovački časopis America, u ovom opsežnom intervjuu za španjolski časopis Vida Nueva, jedini Amerikanac kojeg je Franjo na konzistoriju 2022. kreirao za kardinala, nadbiskup San Diega Robert W. McElroy, govori o svojoj podršci Franjinom pontifikatu u velikoj zemlji koja ga je odlučna dovoditi u pitanje. Tamo se mnogi osjećaju izvan igre – i nemaju namjeru stati kako bi pregledali VAR – jer je “Papa voljan istraživati putove pastoralnog djelovanja u Crkvi koji nisu ograničeni postojećim doktrinarnim formulacijama”, naglašava kardinal, koji ne bježi ni od jednog postavljenog pitanja. Intervju prevodimo u cijelosti.
Hoće li Duh Sveti preobraziti Crkvu Sinodom o sinodalnosti ili će u studenom 2024. sve ostati isto?
U iskušenju sam odgovoriti: ni jedno ni drugo. Crkva se neće preobraziti 2024. godine, ali definitivno neće sve biti isto. Sjeme će biti posijano za temeljnu promjenu u našoj crkvenoj kulturi koja će stvoriti Crkvu značajno većeg razlučivanja, sudjelovanja, uključenosti i misionarskog dosega. Konkretne konture ove transformacije nisu nam jasne. Niti mogu biti ako želimo ostati vjerni najdubljem izazovu sinodalnosti: da smo na putu na kojem Bog zna put, a mi ne. Upravo taj nedostatak jasnoće zabrinjava mnoge crkvene vođe.
Deset godina nakon početka ovog pontifikata, što mislite, zašto je Franjo naišao na toliko protivljenja?
Na međunarodnoj razini, protivljenje Franji proizlazi iz njegove namjere da dovrši djelo Drugog vatikanskog koncila, da ne ide u natražnjaštvo, kao i iz njegovog kontinuiranog umetanja duhovnog iskustva i uvida globalnog juga u glavne tokove života Crkve.
A u Sjedinjenim Američkim Državama?
U Sjedinjenim Američkim Državama ovi su elementi pogoršani zabrinutošću mnogih katolika i crkvenih vođa da je Papa voljan istraživati putove pastoralnog djelovanja u Crkvi koji nisu ograničeni postojećim doktrinarnim formulacijama. Franjina je pozornost usmjerena na život vjernika u njegovoj složenosti, te na to kako se Evanđelje i crkvena tradicija mogu djelotvorno i suosjećajno primijeniti u životima onih koji se žarko trude približiti Bogu i slijediti njegov put usred toliko izazova. Ovom pristupu nedostaje jasnoća i sigurnost na koje su se mnogi oslanjali u svom razumijevanju vjere. No ono utjelovljuje pastoralnu metodu samoga Gospodina, koji nas poziva da svakoj osobi pristupimo najprije sa zagrljajem ljubavi, zatim s pomoći i ozdravljenjem, a potom s pozivom na obraćenje i promjenu.
Biskup San Sebastiana, Fernando Prado, zabranio je emitiranje sadržaja EWTN-a na biskupijskoj televiziji. Svoju je odluku branio pristajanjem uz Papu. Trebaju li postojati granice u kritici “katoličkih” medija prema Petrovu nasljedniku?
Zabrinut sam zbog EWTN-a jer predstavlja diva ekonomske i kulturne moći povezane s religijskim gledištem koje je u osnovi kritično prema Papi. Glavni voditelji mreže neprestano umanjuju Franjine teološke sposobnosti i njegovo teološko znanje, navode klevete nadbiskupa Carla Marije Viganòa protiv Pape i pokušavaju odvratiti svijet od reformi koje Papa zagovara. Ni ja ne bih imao EWTN u biskupijskim medijima.
Papa je u ovih deset godina žene imenovao na odgovorna mjesta u Kuriji. Kakvu ulogu one imaju u Vašoj biskupiji?
Sretan sam što imam žene koje služe i vode Crkvu na svim razinama u nadbiskupiji. Od šest najviših laičkih upravitelja u biskupiji, tri su žene: kancelarka, glavna financijska službenica te nadzornica škola. Žene vode župe i u župnom životu pretežito zauzimaju neklerikalne središnje pastoralne i upravne funkcije. Sva naša savjetodavna tijela na biskupijskoj i župnoj razini imaju široku zastupljenost žena.
Đakonat žena i ređenje žena. Da ili ne?
Crkva bi trebala otvoriti đakonat ženama, što zbog toga jer je to odraz povijesti te službe, tako i zbog toga što bi to bio značajan korak prema njihovom uključivanju u život Crkve. Bojim se da bi svećeničko ređenje u ovom trenutku duboko podijelilo Crkvu i zbog toga ne bi trebalo biti cilj ovog sinodalnog procesa.
Može li se Papa svrstati u kategoriju feminista?
Na mnogo načina šokantno je Franju kategorizirati kao feminista. Uklonio je značajne prepreke za žene u životu Crkve i kontinuirano naglašavao bitnu ulogu koju žene imaju u katoličkoj vjeri i djelovanju na svim razinama. Ali i dalje traži – i cijela Crkva – teološki okvir koji će solidno prikazati ravnopravnost žena u svoj njezinoj punini, usred nejednakih kultura našeg katoličkog svijeta.
Istaknuli ste se u svojoj službi time što ste bili na strani isključenih skupina kao što su razvedeni ili LGTBI osobe. Pastoral za koji Vas neki optužuju za herezu. Boli li vas ovaj pridjev?
Da, boli me što me etiketiraju heretikom. Takav jezik dodatno šteti Crkvi degradirajući dijalog koji u današnje vrijeme moramo voditi o temeljnim pitanjima s kojima se suočavamo. Napisao sam svoju doktorsku disertaciju iz teologije o djelu Johna Courtneyja Murraya, isusovačkog teologa koji je neprestano bio osuđivan kao heretik zbog svojih spisa o vjerskoj slobodi, sve do vremena Koncila, kada je njegovo stajalište sadržano u Deklaraciji Crkve o slobodi vjere. Od vitalne je važnosti da se tijekom svih ovih rasprava o doktrinarnim pitanjima odupremo iskušenju da koristimo negativne etikete za one koji zauzimaju stajališta suprotna našima.
Papa, kako bi održao svoje raspoloženje, svaki dan moli molitvu Thomasa Morea za dobar humor. Obično Vas vidimo nasmijanog. Činite li nešto posebno?
Odrastao sam u obitelji koja je uvijek pronalazila humor i radost u iskustvima svakodnevnog života. To mi je velika pomoć u svećeništvu.
Papa je na početku svog pontifikata rekao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcu koji traži Boga?” Jesu li Vas ove riječi na neki način obilježile ili je Vaša svijest o LGTBI kolektivu nastala već i ranije?
Odrastao sam u San Franciscu i bio sam svećenik te nadbiskupije više od 30 godina. Životi i prijateljstva s LGTBI osobama uvijek su bili dio moje pastoralne perspektive. To se pojačalo tijekom krize s HIV-om 1980-ih, kada je toliko mladih ljudi umiralo od ove zastrašujuće bolesti. Crkva je morala biti prisutna s njima u tom trenutku, a ja sam kao župnik svjedočio tjeskobi i patnji, vjeri i borbi tolikih pogođenih i njihovih obitelji. Stoga je moja perspektiva uvijek bila da su LGTBI osobe poput svih nas, djeca Božja koja se bore da oplemene svijet u kojem živimo (vida nueva; fratellanza.net).