Je li dopušteno uskratiti krštenje djeci homoseksualnih parova? Krštenje je pravo čije uskraćivanje mora imati utemeljene i argumentirane razloge. Apsolutno nije dopušteno odbiti sakrament ako roditelji za svoje dijete žele ono što želi Crkva.
Paolo Morocutti, La difesa del popolo (tjednik biskupije Padova)
Kršćanska je zajednica sve češće pozvana suočiti se s posebnim pastoralnim situacijama. To se često događa prigodom podjele sakramenata. U tim slučajevima potrebno je gledati na stvarnost pogledom koji zna tražiti istinsko dobro osobe ostajući uvijek čvrsto usidren uz nauk Crkve, koja je jamac punog ostvarenja svakog čovjeka.
Što se tiče krštenja djece homoseksualnih parova, valja pojasniti da apsolutno nije dopušteno odbiti sakrament ako roditelji za svoje dijete žele ono što želi Crkva. Opće pravilo nas podsjeća da su za zakonito krštenje djeteta potrebna dva uvjeta. Prvo da su s tim suglasni roditelji ili barem jedan od njih. Drugo je da postoji opravdana nada da će im se dijete odgajati po načelima katoličke vjere. Kada se dogode ove dvije stvarnosti, nikada nije dopušteno uskratiti sakrament.
Krštenje je, za razliku od ostalih sakramenata, pravo čije uskraćivanje mora imati utemeljene i argumentirane razloge. Uskraćivanjem krštenja uskraćuje se milost i čovjeku se uskraćuje dobro potrebno za spasenje. Također treba snažno podsjetiti da krštenje djece nije nagrada za moralno ponašanje roditelja.
Djeca se krste za njihovo dobro, dajući im milost u nadi da to, uz pomoć roditelja, kumova i cijele zajednice, neće ostati uzaludno, nego da će pratiti njihov put do trenutka u kojem će ono što su primili kao dar moći i potvrditi.
Dar sakramenta ne ovisi o vjeri onoga koji slavi sakramentalni obred, nego o vjeri Crkve koja slavi sakramente primljene od Krista, svoga Gospodina. U obredu krštenja, prije nego krsti dijete u krsnom zdencu, služitelj pita njegove roditelje žele li da njihovo dijete primi “krštenje u vjeri Crkve koju smo zajedno ispovjedili”. Krštenje se, dakle, događa u vjeri Crkve, njegova valjanost ne ovisi o vjeri roditelja, nego o nakani službenika da tu obrednu gestu izvrši u punom zajedništvu s Crkvom.
Poučno je pastoralno razmatranje sadržano u Instrumentum laboris III. opće skupštine Biskupske sinode o obitelji 2014. U broju 120 čitamo: „U slučaju da osobe koje žive u istospolnim zajednicama zatraže krštenje djeteta, odgovori [biskupskih konferencija, op. prev.], gotovo jednoglasno, naglašavaju da se dijete mora dočekati s jednakom pažnjom, nježnošću i brigom s kojom se prihvaćaju druga djeca. Mnogi odgovori pokazuju da bi bilo korisno dobiti konkretnije pastoralne upute za te situacije. Očito je da Crkva ima dužnost provjeriti stvarne uvjete u pogledu prenošenja vjere djetetu. U slučaju da postoje opravdane sumnje u djelotvornu sposobnost osoba istoga spola da odgoje dijete na kršćanski način, treba zajamčiti odgovarajuću podršku – jednako kao što se to traži i od svakog drugog para koji traži krštenje svoje djece. Pomoć bi u tom smislu mogla doći i od drugih osoba prisutnih u njihovoj obiteljskoj i društvenoj sredini. U tim će se slučajevima o pripremi za moguće krštenje djeteta posebno pobrinuti župnik, s osobitom pozornošću na izbor kuma i kume (difesapopolo.it; fratellanza.net).