“Duše pokojnika”, “čistilište” i “oprost” – ovi pojmovi koji se vežu uz Dušni dan za mnoge su vjernike pri dnu ljestvice popularnosti. Osim svetkovine Svih svetih, koja je u mnogim mjestima dan kada se ne radi, Dušni dan često je neprimjećen u sjeni. Kakva šteta za tako ugodan i životan dan!
Uostalom, tko se nikad nije osjećao nadmašenim gledajući impresivne uzore svih svetih? Toliko duhovnih, odvažnih i hrabrih svetaca – za koje se često čini da imaju tako malo zajedničkog s našom malom i krhkom vjerom. Većina kršćana sebe ne vidi ni kao blistave svece ni kao mračne grešnike, već negdje između. Dušni dan je dan za sve koji ne stanu ni u jednu “kutiju”.
Crkva danas naviješta Boga kojeg se, kao gorljivog domaćina, ne da lako obeshrabriti – čak ni dvosmislenim odgovorima njegovih potencijalnih gostiju. Ali budući da nije tako lako reći “da” Božjem pozivu, pomoć ne može škoditi. To je već mislio opat Odilo iz Clunyja kada je 998. godine za svoju zajednicu uveo Dušni dan. Dan je također potvrđen i u Rimu od 14. stoljeća.
Svakog 2. studenog vjernici se mole za pokoj svojih preminulih s Bogom. U mnogim je krajevima običaj da se na Dušni dan zapali svijeća na grobu svojih bližnjih i svoje rodbine. Iznenađujuće privlačna poruka Dušnog dana je da Bog jednostavno ne odustaje od nas i da ostajemo povezani sa svojim voljenima i nakon smrti (katholisch.de; fratellanza.net).