Mnogi ljudi danas „Martinje“ („Sveti Martin“, oko 316.-397.) smatraju oličenjem regionalnih običaja i kršćanske tradicije. Za Martinove suvremenike, međutim, on je predstavljao upravo suprotno: novost kakva dotad nije bila viđena.
Rođen je u Savariji (danas Mađarska), kao sin poganskog rimskog časnika, a odrastao je u Paviji. Tamo je Martin upoznao kršćanstvo i ubrzo postao dio skupine kandidata za krštenje.
S 15 godina protiv svoje volje pozvan je u vojnu službu, a s 18 je napustio vojsku. Martin je tada primio krštenje od biskupa Hilarija iz Poitiersa i povukao se u osamu po uzoru na egipatske pustinjske oce. Ali Martinu se pridružilo sve više istomišljenika: prvi samostan u zapadnoj Europi osnovan je u Galiji 361. godine.
Dobrih deset godina kasnije Martin je – navodno nevoljko – izabran za biskupa Toursa. I nakon toga ostao je vjeran svom asketskom načinu života i tako utemeljio novu vrstu službe monaha-biskupa.
Martin je promicao pokrštavanje seoskog stanovništva i navodno je bio iznimno velikodušan. Umro je 8. studenoga 397. godine, a pokopan je u Toursu 11. studenog uz veliku žalost vjernika. Martin je bio jedan od prvih nemučenika koji su se častili kao sveci u rimskoj liturgiji. Spomendan mu je na dan pokopa 11. studenog (katholisch.de; fratellanza.net).