Danas se Gertruda iz Helfte (1256.-1301./02.) prvenstveno povezuje s pobožnošću prema Srcu Isusovu na koju je utjecala. Ova velika srednjovjekovna učenjakinja, koja je jedina njemačka svetica ili svetac koji nosi nadimak „Velika“, iza sebe je ostavila vrlo opsežno djelo.
U dobi od pet godina Gertruda je došla u samostan Helfta u današnjoj Saskoj-Anhalt. O podrijetlu njezine obitelji ne zna se ništa. Gertruda je dobila iznimno intenzivno obrazovanje, a također je podučavana slobodnim umjetnostima koje su se smatrale muškima. Pokazala se kao posebno nadarena učenica i kasnije postala jedna od prvih žena u srednjem vijeku koja je besprijekorno savladala latinski.
Kao 25-godišnjakinja, Gertruda je doživjela viziju Krista, koju je opisala kao obraćenje: od poznavateljice knjiga sada je željela postati proučavateljica božanskih znanosti. Od tada je njezin život obilježen čežnjom za sve dubljim sjedinjenjem s Kristom.
Gertruda je razvila vlastitu teologiju na visokoj jezičnoj razini, u kojoj je spajala biblijske i skolastičke tradicije s vlastitim mističnim iskustvima. U središtu njezina razmišljanja je poruka o neizmjernoj Božjoj ljubavi. Otuda i Gertrudin pozitivan pogled na čovječanstvo: Božja ljubav utemeljuje neusporedivo dostojanstvo svakog čovjeka.
Gertruda je napisala dva velika djela („Geistliche Übungen“ – „Duhovne vježbe“ i „Botschaft von Gottes Güte“ – „Poruka Božje dobrote“) kao i brojne druge prijevode Biblije i duhovne savjete.
Umrla je od posljedica moždanog udara 17. studenog 1301. ili 1302. Papa Klement XII. potvrdio je njezino štovanje 1677. godine. Spomendan joj je 17. studenog (katholisch.de; fratellanza.net).