Nelegitimni potomak klana Medici, meta pljačke Rima, politički mozak i protivnik reformama. Pontifikat Klementa VII. bio je uspon i pad za njega samog – i niska točka za papinstvo
Roland Juchem
Pontifikat Klementa VII., koji je izabran za papu 18. studenoga 1523., nakon tri i pol godine bio je već gotov. Dana 6. svibnja 1527., pljačkaški plaćenici cara Karla V. upali su bez vodstva u Vječni grad. Vojnici Papinske švicarske garde, osnovane nekoliko godina ranije, jedva su uspjeli spasiti poglavara Crkve kroz „Passetto“, tajni prolaz u zidu između Vatikana i Castel Sant’Angela, u tvrđavu na Tiberu.
U gradu počinju pljačke, ubojstva i silovanja, takozvani „Sacco di Roma“ (Pljačka Rima 1527.). Desetomjesečna anarhija između suparničkih plaćeničkih skupina stajala je života oko 4000 građana. To je trauma za Rim koja se pamti i danas, a istovremeno niska točka papinstva.
Dok Klement VII. sjedi u Castel Sant’Angelo, vani jedan plaćenik jaše gore-dolje. Povlači se na magarcu, odjeven u opljačkane papinske značke i opscenim gestama, karikira „Antikrista“, kao što je distribuiran tisuće puta na lecima reformatora sjeverno od Alpa. Pljačkaši urezuju svoju porugu u zidne freske plemićkih kuća s pogledom na grad Rim i baziliku svetog Petra: „Babilon“ i „što da napišem a da se ne smijem, kopljanici su natjerali papu u trk“. Rimski konzervatori do danas su sačuvali te tragove sjevernjačkog vandalizma. Nakon sedam mjeseci Klement VII. morao se predati. Papa je zarobljen, a toskanski rivali istjerali su iz Firence njegov porodični klan.
Rođak pape Leona X.
Prema povjesničaru Volkeru Reinhardtu, Klement VII. upao je u probleme jer je pokušao „vagati kako bi dobio što više za svoju obitelj“ u borbi za vlast između Karla V. i francuskog kralja Franje I.
Za to što je Giulio de’ Medici došao na papinsko prijestolje zaslužan je njegov izvanbračni rođak papa Lav X. (1513.-1521.). Proglasio ga je sinom Medicijevih iz tajnog braka, što mu je otvorilo vrata crkvene karijere. Giulio de’ Medici imenovan je kardinalom 1513., formalno je do 1519. bio na čelu devet biskupija i postao apostolski vicekancelar, što otprilike odgovara današnjem kardinalu državnom tajniku.
U siječnju 1522., neuspjeli nizozemski reformator, papa Hadrijan VI., umro je nakon samo 16 mjeseci na službi (1522.-1523.). Za njegovog nasljednika izabran je Giulio de’ Medici. U početku se Rimska kurija nadala Klementu VII. kao protuteži rastrošnom Leonu X. Ali papinstvo je nastavilo opadati. Za vrijeme čitavog pontifikata Klement VII. se zalagao za povećanje papine svjetovne moći i uspona klana Medici.
U lipnju 1529. Klement VII. sklopio je mirovni sporazum s Karlom V.: dobio je natrag Papinsku državu – a klan Medici Firencu. Godinu dana kasnije u Bologni je okrunio habsburškog cara. Također vodi uspješnu bračnu politiku, što je uobičajeno oruđe političkih saveza. Klementov vjerojatno vlastiti izvanbračni sin Alessandro de’ Medici, rođen 1510., oženio je Margaretu od Parme, kćer Karla V. Svoju rođakinju Catarinu de’ Medici učinio je snahom Karlovog velikog rivala Franje I., udavši je za njegova sina Henrika. Međutim, posvađao se s jednim drugim Henrikom.
Crkveni raskol ovdje, crkveni raskol ondje
Kada engleski kralj Henrik VIII. zahtijeva da Papa proglasi nevažećim njegov brak bez djece s Katarinom Aragonskom, Papa to odbija. Henrik VIII. se tada odvojio od Rima i osnovao svoju Church of England.
Još jednom, dugotrajnom raskolu u Crkvi pridonio je i Klement VII. Iako su Karlo V. i njegovi vlastiti nunciji opetovano tražili od njega da sazove koncil, Klement to nije učinio. Nakon Lutherove ekskomunikacije 1521. jedva da je ikoga u Rimskoj kuriji zanimala situacija u Njemačkoj.
Prema povjesničaru Reinhardtu, izvješća o progresivnom bježanju sve više i više kneževa i gradova iz Rima „promatrala su se s mješavinom nonšalantnosti, naivnosti i apatije“. Tek za pape Pavla III. u Tridentu 1545. započinje reformski koncil. Klement VII. bio je već jedanaest godina mrtav, a u rujnu 1534. pokopan je u crkvi Santa Maria sopra Minerva pokraj Panteona u Rimu (kna; fratellanza.net).