Oklijevao sam s ovim pismom zbog straha da ne budem pogrešno shvaćen. Pretpostavljam da si svake godine o Velikom tjednu satrven pogrdnim pismima. Evanđelje, istina, nije nježno prema tebi. Ivan te naziva “kradljivcem” (Iv 12,6), a sâm Isus ide dotle da kaže kako bi ti “bolje bilo da se nisi ni rodio” (Mk 14,21). Ako ti pišem, to je jednostavno zato što ti ostaješ moj brat i što ja ne mogu proniknuti tvoju zagonetku. Osim toga, svako malo zateknem samog sebe kako Kristu postavljam isto pitanje kao i apostoli nakon što im je navijestio, ne izgovarajući tvoje ime, da će ga jedan od njih izdati: “Da nisam ja, Gospodine?”
Tko si ti, Juda, ti koji si kao i drugi apostoli ostavio sve kako bi slijedio Isusa? Vjeruješ li da bi te Isus izabrao i zadržao kao navjestitelja Radosne vijesti da te je smatrao nepopravljivim zlikovcem? Da si bio toliko pohlepan za novcem, kako bi mogao ostati tri godine u tako siromašnoj družini s jednim Učiteljem koji “nije imao gdje nasloniti glavu” (Mt 8,20)? Kako se Isus na Posljednjoj večeri usudio oprati tvoje noge svojim rukama koje će sutradan biti prikovane tvojom izdajom? Zašto si tako jadno izdao, iako nisi imao potrebe prodati svog Prijatelja za šaku novca kojeg si i dalje mogao uzimati iz zajedničke kese Dvanaestorice? Reci mi, jesi li ti bio neizbježna karika u lancu Otkupljenja, ti koji si čuo ove riječi: “Što činiš, čini brzo!” Reci mi, Juda, jesi li doista izgubljen? Čitav problem zla, predodređenja i slobode, osude i spasenja pokrenut je tvojim životom i tvojom smrću do granice krajnosti.
Nisi li ti bio prije svega žrtva svoje samoće? Ti nisi imao sreću kao Petar koji je nakon trostrukog zatajenja susreo Isusov pogled i gorko zaplakao. Ti nisi čuo pijetlov pjev, nitko ti nije pomogao da zaplačeš. Bio si sâm, a “bijaše noć” (Iv 13,30) ili bolje rečeno, Sotona je ušao u tebe (Iv 13,27) i ti se nisi mogao naviknuti na tog užasnog druga; da ti se zgadi Sotona, trebalo ti je manje vremena nego što ti je trebalo da se odvratiš od Isusa; puno brže od dobra, zlo ti je postalo nepodnošljivo. Ali, jadni Juda, u svojoj ledenoj samoći, zašto nisi dopustio da u tebi odzvanja posljednja riječ koju ti je Isus uputio, riječ povjerenja prvog dana, potresna riječ koja je mogla razbiti tamu tvojeg očaja: “Prijatelju” (Mt 26,50)? Čuješ li još tu riječ “prijatelju”?
Ti koji si se htio istrgnuti iz vlastitog postojanja vješajući se o drvo, zar nisi znao da padajući u Božje ruke postaješ plijenom njegove beskrajne Ljubavi? Jer onaj isti koji je rekao da nije izgubio niti jednoga od onih koji su mu bili povjereni, “osim sina propasti” (Iv 17,12), odozgo s križa zazvao je na sve ljude oproštenje svoga Oca (Lk 23,34). Tom posljednjom molitvom Isus zaključuje proces svakog zločinca, oduzima stvar našoj ljudskoj pravdi: od sada vrijedi samo božansko milosrđe. Crkva vjerno prenosi otajstvenu dogmu pakla, ali je uvijek zabranjivala imenovati ijednog osuđenog.
Eto, Juda, zbog toga što ne znam gdje će te ovo pismo naći, šaljem ga na “poste restante”. Mislim na kazališni komad koji ti je posvetio Pagnol i u kojem na prodorno pitanje: “Je li Juda u paklu?” on daje da odgovori sam Krist: “Ne mogu odgovoriti na vaše pitanje… inače bi ljudi na koncu zlorabili moje milosrđe!”
Zbogom, Juda.
Kardinal Roger Etchegaray (Espelette, 25. rujna 1922. – Cambo-les-Bains, 4. rujna 2019.)
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (vatican news; fratellanza.net)