Djevica mučenica Lucija (3. stoljeće) imala je dugo putovanje: njezini običaji protežu se od sunčane Sicilije do hladne Švedske.
Grobni nalazi dokazuju da je doista živjela. No, o njezinoj se biografiji ne zna ništa povijesno sigurno, pa su oko nje javljali brojni čudesni događaji: Lucija je uzdržavala svoju progonjenu braću i sestre u vjeri donoseći hranu u njihova skrovišta.
Kako bi ih mogla izbaviti iz tame, Svijetla (kako se prevodi njezino ime) navodno je na svoju glavu stavila vijenac od svjetla. Govori se da se mlada žena, kao i drugi rimski mučenici, zavjetovala na djevičanstvo radi Krista.
Uz pomoć čuda iscjeljenja, Lucijina majka se uspjela uvjeriti u planove svoje kćeri – ali odbijeni mladoženja nije. Priča se da je Luciju predao rimskom prefektu, koji ju je mučio i dao pogubiti zbog njezine vjere.
Prema izvješćima, Lucijine relikvije prenesene su u Metz još u 8. stoljeću. U srednjoj su Europi običaji vezani za ovu sveticu bili povezani s poganskim svjetlosnim slavljima – ne samo zato što je Lucijin spomendan označavao najkraći dan u godini prije gregorijanske reforme kalendara.
Krajem 19. stoljeća Stockholmski muzej na otvorenom Skansen želio je sačuvati regionalnu ruralnu tradiciju Lucije za buduće generacije i tako je stvorio nacionalna slavlja Lucije koja su tako dobro poznata i danas, dugo nakon reformacije. Spomendan sv. Lucije je 13. prosinca (katholisch.de; fratellanza.net).