Foto: © ilustracija, KNA
U knjizi Confession d’un cardinal (2007.) francuski novinar Olivier Le Gendre bilježi Kardinalove znakovite anegdote, otkrića i povijesna razmatranja, a na vidjelo izlazi problem koji razdvaja dvije glavne tendencije Crkve: jedna pokušava obnoviti stare prakse, dok se druga priprema za sukcesiju, odnosno trenutak kada će slabljenje institucije bit toliko upadljivo da će novi načini rada postati obvezni. Ovaj Kardinal, blizak svetom Ivanu Pavlu II., pita se o smislu njegova djelovanja na čelu jedne od najvažnijih vatikanskih ureda kojeg je ostavio kako bi se posvetio zapuštenoj djeci jugoistočne Azije. Evo još jednog ulomka iz knjige:
III. DIO
KARDINAL: […] Mi smo u središtu Crkve jako spori. Treba nam pet godina, deset godina, ponekada, izuzetno, i dvadeset, od trenutka u kojem započinjemo govoriti o nekoj temi do dana kada se plod naše refleksije i naših odluka službeno obznani.
Le Gendre: Dok vi uzimate vrijeme za usklađivanje vaših stavova, mnogo ljudi se suočava s bolnim situacijama, u rascjepu između životne potrebe i želje da budu vjerni proučavanju svoje Crkve.
– Istina, naša sporost iritira. Ona je danas zasigurno jedan od naših temeljnih problema, dok je nekada bila odlučujuća prednost. Tijekom prošlih stoljeća mi smo predstavljali stabilnost, uporišnu točku koja se nije pomicala dajući vjerniku sigurnost koja mu je bila potrebna. Danas izgledamo kao da se jedva vučemo u jednom svijetu koji se kreće vrlo brzo, koji nas je zaobišao koristeći se našom sporošću, koji nas odbija jer izgleda da ne možemo juriti istom brzinom. Svjestan sam toga da mi više ne predstavljamo uporišnu točku: trebali bi se približiti svijetu. Mnogi od nas se boje da se na taj način ne iscrpimo u želji da slijedimo svijet.
– Svako pokretanje sa sobom uvijek donosi rizik, ali dopustite, Eminencijo, nekretanje je još veći rizik.
– Danas znam da ste Vi u pravu, ali mi je trebalo vremena da to uočim. Kroz prilično dugi niz godina bio sam jedan od onih odgovornih u Crkvi koji ne razumiju taj svijet kojem se žuri. Zajedno s njima sam se bojao jurnjave prema naprijed kako bi se ostalo na nivou i završilo gubljenjem razloga našeg postojanja, naše vjernosti, a možda i naše vjere.
– Promijenili ste mišljenje?
– Promijenio sam mišljenje. Glede toga i glede dosta drugih stvari. Možda malo prekasno, iskreno rečeno. Odatle i ova želja da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Zato i ovo pitanje koje Vam sada postavljam: pristajete li mi pomoći u pisanju memoara? […] Ne, ne memoara, niti uspomena, iako uspomene mogu biti korisne. To je zapravo želja da se objelodani istina o onome što se događalo, da se na neki način napravi rekonstrukcija događaja. […]
– Sumnjate li u ispravnost nekih Vaših postupaka iz prošlosti, Eminencijo? (Upitah ga priglupo. Odgovorio mi je inteligentnije.)
– Da, sumnjam. A Vi, Vi nikada ne sumnjate? […] Budući da više nema odluka koje trebam donositi, imam vremena za preispitivanje moje nekadašnje aktivnosti, mojih stavova. I stavova Crkve proteklih godina. I pitam se: Jesmo li učinili što smo trebali? Nisam siguran, nisam siguran…
Nastavit će se…
Iz knjige: Olivier Le Gendre, Confession d’un cardinal, JC Lattès, 2007.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (Fratellanza.net)