Bliži se prelazak na ljetno računanje vremena. Ovaj put događa se na Uskrsnu nedjelju, kada kršćani slave pobjedu života nad smrću. To znači stres za vjernike – ali i posebnu simboliku.
Christoph Arens
Ponekad kalendar nudi vrlo simbolične događaje. Kao ove godine: Na vazmeno bdijenje, od svih dana, kada kršćani slave Isusovo uskrsnuće i time pobjedu života nad mrakom smrti, sat se pomiče jedan sat unaprijed i time prelazi na ljetno računanje vremena.
Ako ove godine želite prisustvovati jednoj od ranih misa uskrsnog bdijenja u nedjelju, morat ćete ustati posebno rano. U dobru i zlu, uskršnji je zec sigurno sakrio jaja sat vremena ranije. U 2 ujutro kazaljke se pomiču na 3 sata ujutro. Ljetno računanje vremena traje do zadnje nedjelje u listopadu, ove godine to je 27. listopada. Tada će se „naplatiti“ izgubljenih 60 minuta.
Kalendar nalaže: ljetno računanje vremena uvijek počinje zadnje nedjelje u ožujku u većini europskih zemalja. Uskrs se pak uvijek slavi prve nedjelje nakon proljetnog punog mjeseca – ove godine oba ta dana padaju 31. ožujka. Najraniji datum Uskrsa je 22. ožujka, a najkasnije 25. travnja. Moguće je, dakle, ukupno 35 različitih datuma Uskrsa.
Datum Uskrsa i Biblija
Zašto je to tako? Biblija pruža informacije i vodi do židovskih korijena kršćanstva. Evanđelisti opisuju Isusovu muku i smrt u kontekstu židovske Pashe. Židovi je slave 14. u mjesecu nisanu u spomen na izlazak iz Egipta. Uvijek pada na prvi puni mjesec proljeća. Izbor sljedeće nedjelje bio je očit za kršćane jer je, prema evanđeljima, Isus uskrsnuo u nedjelju.
Jedno je sigurno: milijuni ručnih satova, satova na postajama i crkvenim tornjevima moraju se promijeniti – a isto tako i ljudi. Nije prošlo mnogo vremena otkako satovi određuju ritam života i određuju dan i noć, radno i slobodno vrijeme.
Mehanički satovi proširili su se kontinentom iz Italije 1350. godine. Radnici i obrtnici srednjeg vijeka, s druge strane, određivali su svoje vrijeme prema položaju sunca, klimi, razdobljima rasta prirode ili uključenom poslu: obavljali su svoj „dnevni posao“ ili obrađivali svoje „jutro“ – zemljište. Satovi su također imali mali značaj za svakodnevni život u selu sve do duboko u moderno doba. Od srednjeg vijeka sunčani satovi, pješčani satovi i vodeni satovi upotrebljavali su se tek u samostanima i na plemićkim dvorovima. Iznad svega, regulirali su vrijeme molitve.
Kako to povjesničar iz Bielefelda Gerhard Dohrn-van-Rossum opisuje u svojoj knjizi „Povijest sata“ („Geschichte der Stunde“), izumitelji nove „kulture vremena“ bili su urbana buržoazija srednjeg vijeka: trgovcima su bila potrebna posebna vremena za njihovu nadregionalnu trgovinu mreže, obrtnici su izračunali trajanje svog posla, a lihvari otkrili da vrijeme košta.
Za povjesničara Marca Blocha, jednog od najvažnijih stručnjaka za srednji vijek, to je značilo temeljnu promjenu: za njega je promijenjena percepcija vremena ni manje ni više nego „jedan od glavnih događaja u povijesti kasnog srednjeg vijeka“.
Crkva je bila skeptična oko vremena
Novi pristup Crkve vremenu nije bio bez kontroverzi. Uostalom, godine i dani bili su Božji darovi. I to se nije moglo izračunati novcem. No, otpor možda i nije bio tako velik: uostalom, stavila je na raspolaganje i svoje zvonike za uvođenje novog računanja vremena.
Dizajn satova i brojčanika postalo je pitanje prestiža. Radni sat postao je simbol urednog života, a točnost vrlina – pogotovo otkad je rad u tvornici zamijenio kućni rad te su željeznice od sredine 19. stoljeća prolazile gradovima u određeno vrijeme.
Postavljanje vremena značilo je snagu. Nije ni čudo da je kontrola nad zvonima i satovima izazivala sporove između Crkve i grada, između nadničara i veleposjednika. Dok su u početku crkvena zvona bila ta koja su najavljivala političke događaje kao što je dan suđenja ili zatvaranje gradskih vrata, mnoga gradska vijeća i sveučilišta kasnije su uvodili vlastito vrijeme i sustav signalizacije koji je bio neovisan o Crkvi (kna; fratellanza.net).