Foto: ©picture alliance/akg-images, Ana
Sveta Terezija Avilska, koja se slavi 15. listopada, vrsna je poznavateljica duhovnog života. Njezino remek-djelo, “Zamak duše”, pravo je blago kršćanske tradicije. Čitko, čak i danas, i dostupno svakom kršćaninu.
Florence Chatel, La Croix, 20.01.2022
U kojem kontekstu je Terezija Avilska napisala “Zamak duše”?
U lipnju 1577., kada je počela pisati “Zamak duše“, Terezija je proživljavala izuzetno teško razdoblje. Kao reformatorica Karmela, bila je žrtva političko-vjerskih napetosti i razdora unutar reda te joj je naređeno da obustavi osnivanja novih samostana. Knjigu “Moj život“, njezinu autobiografiju, zaplijenila je Inkvizicija. Jérôme Gratien, karmelićanin koji joj je postao duhovni otac, naložio joj je da napiše novu knjigu u kojoj će iznijeti etape duhovnog života, ne spominjući svoje vlastito iskustvo. Boraveći u Toledu, gdje se povukla, Terezija se pokorava: “Rijetko kada mi se neki zahtjev poslušnosti činio ovako teškim“, priznaje na početku uvoda u “Zamak duše“. Djelo dovršeno 29. studenoga 1577. smatra se njezinim remek-djelom. “Ta je knjiga napisana u dahu, u rekordnom vremenu, za samo dva mjeseca, ne računajući prekid za vrijeme boravka u Avili. Čitajući je, ne možemo ni zamisliti usred kakve oluje Terezija piše, jer izgleda kao da je u dubokom miru”, komentira brat Olivier-Marie Rousseau, karmelićanin, prior samostana u Avoni.
Zašto koristi sliku zamka ?
Terezija predlaže da “svoju dušu promatramo kao zamak sačinjen od jednog dijamanta ili jednog savršeno prozirnog kristala u kojem ima puno odaja, kao što na nebu ima mnogo stanova”. Neke od tih odaja su “gore, druge su dolje, neka su sa strane. I konačno u sredini, u samom središtu, nalazi se glavna odaja u kojem se između Boga i duše događaju najskrovitije stvari”. Još od djetinjstva, Terezijina mašta zanosila se viteštvom. Njen rodni grad opasan je bedemima. “Slika zamka omogućuje joj da govori o izgradnji duhovne dimenzije svoga bića. Onoga što sveti Pavao naziva ‘unutarnjim čovjekom’“, objašnjava drugi karmelićanin, brat Philippe Hugo. Ova slika temelji se na Isusovim riječima: “U kući Oca moga ima mnogo stanova” (Iv 14,2) i “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ; moj će ga Otac ljubiti i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14, 23). Za Tereziju, cilj duhovnog života je ovo intimno sjedinjenje s Bogom.
“Bilo je to vrijeme antropološke prekretnice prema Renesansi. Bog više ne boravi tamo negdje u svemiru, nego u ljudskom srcu. Suština knjige govori o tome da Bog prebiva u srcu čovjeka stvorenog na njegovu sliku i priliku, iz ljubavi. I čovjek je pozvan da iskusi to zajedništvo“, objašnjava brat Olivier-Marie Rousseau. Da bi čovjek doživio to zajedništvo s Bogom, Terezija predlaže put čija su ulazna vrata molitva i poznavanje samoga sebe.
Značenje ovih sedam odaja
U 16. stoljeću bilo je uobičajeno govoriti o duhovnom životu kao o usponu po etapama, ali ne smijemo ostati zarobljeni ovom slikom. I sama Terezija uviđa da se duša može slobodno kretati unutar zamka, seleći se iz jedne odaje u drugu. U svakoj odaji doživjet će određeni aspekt duhovnog života. Dakle, u prvoj odaji osoba otkriva tko je ona i tko je Bog, prepoznaje koliko je daleko od Njega.
U drugoj odaji osoba čuje poziv da slijedi Krista. “Ali to je isto tako i faza borbe kako se ne bi načinio korak natrag”, naglašava brat Philippe Hugo. Osoba je odlučila moliti, ali mora ustrajati i ostati vjerna toj odluci.
Treća odaja predstavlja krepostan život. Osoba je sredila svoj život, redovito moli. Ali zamka je u tome da povjeruje kako se dosegnula cilj! Zbog toga doživljava trenutke suhoće i rastresenosti u molitvi. To je poziva na poniznost pred Bogom.
Četvrta odaja označava važnu etapu: osoba doživljava jednu vrstu unutarnjeg mira. “Prvi put osjeća Božji život duboko u sebi. To je vodi do nutarnje tišine”, objašnjava brat Olivier-Marie Rousseau.
U petoj odaji prima milost sjedinjenja s Bogom. Milost koja dolazi nenadano i mijenja život dotične osobe. Zbog toga Terezija koristi sliku dudovog svilca koji postaje bijeli leptir. “Do tada se čovjek trudio ići prema Bogu, sada ga nosi milost. To je polet. Osoba ima žarku želju biti korisna drugima”, nastavlja redovnik. Ali ova vrata koja se otvaraju prema novom životu samo su milost datog trenutka. Treba učiti ljubiti Boga i svog bližnjeg. Kako bi to izrekla, Terezija se služi još jednom slikom, slikom “duhovnog braka”, “ne zato što joj se ova slika svidjela, nego zato što nije pronašla ništa bolje!”
Dakle, nakon susreta zaručnika u petoj odaji, vrijeme zaruka počinje u šestoj odaji. Završava se u sedmoj, u punom zajedništvu s Bogom, koje simbolizira “duhovni brak”. Osoba doživljava stalnu prisutnost Boga u sebi. “Leptir umire: to je smrt ega. Duša pripada Kristu kako bi bila na raspolaganju za njegovo djelo i poslanje,” napominje prior Avona. Svrha ovog puta u etapama je djelovanje, kroz artikulaciju kontemplacije i akcije, na što podsjećaju biblijske figure Marije i Marte. “Ne treba maštati o nekakvim velikim djelima”, smatra brat Philippe Hugo. Ako je Terezija Avilska doživjela izvanredne fenomene poput ekstaze, „Zamak duše” nije rezerviran za mistike, već je dostupan svakom kršćaninu. “Radi se o svakodnevnom životu koji se preobražava iz unutarnjeg izvora” (la-croix.fr; fratellanza.net).
S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić