Krešimir Cerovac
Čovječanstvo danas živi u digitalnom, globalno povezanom svijetu, obilježenom stalnim i brzim društvenim i tehnološkim promjenama. Dolazak novih aktera, sveprisutna mobilnost i umreženost nisu samo znakovi tehnološke revolucije, već i duboke kulturne transformacije. Digitalizacija i tehnološki razvoj postavljaju ključna pitanja koja se tiču ne samo teologije općenito, već posebno i Socijalnog nauka crkve. Umjetna inteligencija (UI) predstavlja jednu od najmoćnijih transformativnih sila današnjeg vremena, koja će zasigurno oblikovati buduću strukturu društva. Na to je upozorio i papa Franjo u svojoj poruci „Umjetna inteligencija i mir“, objavljenoj 1. siječnja prošle godine povodom obilježavanja 57. Svjetskog dana mira:
„Ne smijemo dopustiti da algoritmi određuju naše razumijevanje ljudskih prava, zanemaruju temeljne vrijednosti poput suosjećanja, milosrđa i oprosta ili isključuju mogućnost da se pojedinac promijeni i ostavi svoju prošlost iza sebe.”
Papa Franjo ističe važnost holističkog i inkluzivnog pristupa u znanosti i tehnologiji, naglašavajući da su te inovacije ključne za postizanje mira u suvremenom svijetu. On prepoznaje kako znanost i tehnologija, posebno područje umjetne inteligencije (UI), imaju transformativni utjecaj na različite aspekte ljudskog života, uključujući težnju za globalnim skladom. Papa ističe da brzi napredak u informacijskim tehnologijama, posebno u digitalnom svijetu, donosi i ogromne mogućnosti i značajne izazove. S jedne strane, tehnološki napredak može pospješiti razvoj, poboljšati komunikaciju i omogućiti rješavanje složenih globalnih problema. S druge strane, postoje i rizici povezani s nejednakim pristupom tehnologiji, zlouporabom podataka i potencijalnim negativnim utjecajima na društvenu pravdu i međunarodni mir.
Posebno se osvrće na umjetnu inteligenciju, ističući da ona nosi i obećanja i opasnosti. Dok UI može doprinijeti rješavanju problema poput bolesti, siromaštva i klimatskih promjena, istovremeno postoji opasnost od povećanja nejednakosti, gubitka radnih mjesta i etičkih dilema vezanih uz autonomne sustave. Stoga Papa Franjo naglašava hitnu potrebu za etičkim inovacijama koje će osigurati da se razvoj umjetne inteligencije usmjerava prema općem dobru i dobrobiti cijelog čovječanstva. U konačnici, Papa poziva na suradnju između znanstvenika, tehnoloških stručnjaka, vjerskih vođa i političara kako bi se osiguralo da tehnološki napredak služi kao alat za izgradnju mira, pravde i jedinstva među narodima. Njegova poruka je jasna: znanost i tehnologija moraju biti usmjerene prema ljudskom dostojanstvu i zajedničkom dobru, a ne samo prema profitima ili tehničkom napretku:
„Moramo se pobrinuti da umjetna inteligencija bude stavljena u službu mira u svijetu, a ne da bude prijetnja, te da ona daje koristan doprinos budućnosti čovječanstva“.
Papa Franjo promišlja o mudrosti u priznavanju moći koja se povjerava umjetnoj inteligenciji te poziva na odgovornu inovaciju i svijest o njezinim ograničenjima:
„Naš je svijet prevelik, raznolik i složen da bi ga se moglo potpuno spoznati i kategorizirati. Ljudski um nikada ne može iscrpiti njegovo bogatstvo, čak ni uz pomoć najnaprednijih algoritama.”
Poštovanje granica tehnologije ključno je za sprječavanje neželjenih posljedica, očuvanje ljudske autonomije i davanje prednosti dobrobiti pojedinaca i zajednica nad uskim interesima.
Papa ističe ključnu potrebu za razvojem međunarodnih zakona i pravnih okvira koji će regulirati upotrebu umjetne inteligencije. S obzirom na to da umjetna inteligencija nadilazi sve granice, uključujući nacionalne, kulturne, geopolitičke, nužno je uspostaviti globalnu suradnju kako bi se uspostavili obvezujući međunarodni ugovori. Ti ugovori trebali bi regulirati kako razvoj tako i primjenu UI osiguravajući da tehnologija služi općem dobru i ne ugrožava ljudsko dostojanstvo, pravdu ili mir.
Crkva pažljivo prati razvoj i implikacije na području UI, što je vidljivo iz ‘Zaključne izjave’ s „Konferencije o robotici, umjetnoj inteligenciji i ljudskom rodu, etici i politici“. Ova konferencija, održana u svibnju 2019. godine u Vatikanu pod okriljem Papinske akademije za znanost i Papinske akademije za društvene znanosti, istaknula je duboke i dalekosežne implikacije koje UI i robotske tehnologije imaju na ekonomiju, društvo i kulturu:
„Umjetna inteligencija i primjene robotičkih tehnologija imat će dalekosežne upletenosti za ekonomiju, oblikovanje društva i kulture. Postoje također dugoročni trendovi glede umjetne inteligencije i robotike s posljedicama koje mogu naposljetku dovesti u pitanje čovjekov položaj (!) u društvu.“
Crkva, kroz takve inicijative, naglašava važnost etičkih razmatranja u razvoju i primjeni UI, pozivajući na globalnu suradnju kako bi se tehnologija koristila za opće dobro, a ne kao izvor nejednakosti ili opasnosti po ljudski identitet i društvene vrijednosti. Ova konferencija predstavlja važan korak u razumijevanju i upravljanju složenim pitanjima koja UI donosi, istovremeno potičući dijalog između znanosti, tehnologije, etike i vjere.
U dokumentu „Robotizacija života. Etika s motrišta novih izazova“, koji je 2018. godine objavilo Vijeće biskupskih konferencija EU u Bruxellesu, navodi se:
„Umjetna inteligencija i primjena robotičkih tehnologija imat će dalekosežne posljedice na ekonomiju, oblikovanje društva i kulture. […] Postoje i dugoročni trendovi u razvoju umjetne inteligencije i robotike s implikacijama koje bi u konačnosti mogle dovesti u pitanje položaj čovjeka u društvu.“
Stoga nije iznenađujuće što je 28. Siječnja 2025. objavljen dokument pod naslovom „Antiqua et nova” („Staro i novo“ – ‘Napomena o odnosu između umjetne inteligencije i ljudske inteligencije’). Ovaj dokument, koji su zajednički pripremili Dikasterij za nauk vjere i Dikasterij za kulturu i obrazovanje, predstavlja važan korak u razmatranju antropoloških i etičkih izazova koje umjetna inteligencija postavlja pred suvremeno društvo.
Dokument ističe kako je ključno usmjeriti tehnološki napredak prema vrijednostima koje štite i promiču ljudsko dostojanstvo. Naglašava se potreba za odgovornim korištenjem UI, koje ne smije zanemarivati etičke i moralne implikacije, već ih treba staviti u središte razvoja i primjene ovih tehnologija. Kroz ovaj pristup, Crkva poziva na promišljeno integriranje novih tehnologija u društvo, uvijek imajući na umu da one trebaju služiti općem dobru i čovjekovom cjelovitom razvoju. „Antiqua et nova“ tako postaje važan doprinos globalnom dijalogu o umjetnoj inteligenciji, podsjećajući da tehnologija, koliko god bila napredna, mora ostati alat u službi čovjeka, a ne obrnuto.
Novi dokument posebno je upućen onima „kojima je povjereno prenošenje vjere – roditeljima, učiteljima, pastorima i biskupima, ali i svima onima „koji dijele uvjerenje da znanstveni i tehnološki napredak mora biti usmjeren prema služenju ljudskoj osobi i općem dobru“. Dokument naglašava da umjetna inteligencija, unatoč svojim brojnim prednostima, može imati i duboke negativne posljedice po ljudske odnose i društvenu strukturu.
Posebno se ističe upozorenje da UI može dovesti do „dubokog i melankoličnog nezadovoljstva međuljudskim odnosima“, potencijalno izazivajući osjećaj izolacije i otuđenosti među pojedincima. Nadalje, dokument upozorava na opasnosti antropomorfizacije umjetne inteligencije, odnosno tendenciju da se UI prikazuje ili doživljava kao ljudsko biće. Takva praksa, kako se ističe, predstavlja posebne izazove za razvoj djece, jer može utjecati na njihovo razumijevanje ljudskih odnosa, empatije i identiteta.
Dokument upozorava da „UI predstavlja ozbiljan rizik od generiranja manipuliranog sadržaja i lažnih informacija“, što postaje još opasnije kada se širi s namjerom obmane ili nanošenja štete. „Antiqua et nova“ naglašava da „oni koji proizvode i dijele sadržaj generiran umjetnom inteligencijom uvijek moraju postupati s dužnom pažnjom pri provjeri istinitosti onoga što prenose te u svakom slučaju moraju „izbjegavati dijeljenje riječi i slika koje ponižavaju ljudska bića, potiču mržnju i netoleranciju, narušavaju dobrotu i intimnost ljudske spolnosti ili iskorištavaju slabe i ranjive“.
„Antiqua et Nova“ tako postaje snažan poziv na refleksiju i djelovanje. Podsjeća da se, usred brzog tehnološkog napretka, mora ostati vjeran onome što ljude čini ljudima: sposobnosti za empatiju, moralnost i težnju za istinskim zajedništvom. Tek tako se može osigurati da umjetna inteligencija postane alat za izgradnju pravednijeg, humanijeg i mirnijeg svijeta, a ne izvor dehumanizacije ili društvene podjele. U konačnici, dokument poziva vjernike, a i one koji to nisu, da spoje „staro“ – mudrost i vrijednosti koje nosi ljudska tradicija – s „novim“ – inovacijama koje obećavaju bolju budućnost, ali samo ako su usmjerene prema dobru čovječanstva.
Vjernici se moraju uhvatiti ukoštac s time kako koristiti UI na način kojim se odaje počast Bogu, odnosno s time što za njih ona znači glede poimanja vlastitog identiteta kao stvorene na Sliku Božju. Iz teološke perspektive gledano, tehnologija može poboljšati čovjekov život samo ako je popraćena, kako kaže papa Franjo u enciklici „Laudato si“,
„čvrstom etikom, kulturom i duhovnošću, koji mu doista mogu postaviti granice i učiti ga prisebnom samosvladavanju.“
Ljudska odgovornost, vrijednosti i moralna savjest potrebni su za usmjeravanje tehnološke moći, jer iluzija je tvrditi njezinu moralnu neutralnost. Pritom, upozorava Papa, da
„nitko ne predlaže povratak u kameno doba, ali trebamo usporiti i gledati stvarnost na drukčiji način, prigrliti pozitivan i održiv napredak koji je postignut, ali se isto tako vratiti vrijednostima i velikim ciljevima, koje je uništila megalomanska razuzdanost.“
Dokument „Antiqua et Nova“ predstavlja važan korak u razumijevanju i upravljanju složenim odnosom između umjetne inteligencije (UI) i ljudske inteligencije. Kroz njega, Crkva ne samo da ukazuje na ogromne mogućnosti koje tehnološki napredak donosi, već i na duboke etičke, antropološke i društvene izazove koji ga prate. Dokument podsjeća da tehnologija, koliko god bila moćna, nikada ne smije zanemariti ljudsko dostojanstvo, istinske međuljudske odnose i opće dobro. A sve, na neki način, sažima u članku 112.:
„Brzi tempo digitalizacije nosi rizik od „digitalnog redukcionizma“, gdje se nekvantificirajući aspekti života ostavljaju po strani, a zatim zaboravljaju ili čak smatraju nevažnima jer se ne mogu izraziti u formalnim, računskim terminima. Umjetna inteligencija trebala bi se koristiti samo kao alat za nadopunu ljudske inteligencije, a ne kao zamjena za njezinu bogatost. Njegovanje onih aspekata ljudskog života koji nadilaze računanje ključno je za očuvanje „autentične ljudskosti“ koja, kako se čini, „boravi usred naše tehnološke kulture, gotovo nezapaženo, poput magle koja se nježno širi ispod zatvorenih vrata.“ (fratellanza.net).