‘Crkve trebaju dići glas u slučajevima koji dotiču cijelo društvo, kao što je pad nadstrešnice u Novom Sadu’
Objavljeno u prilogu Obzor Večernjega lista 4. 1. 2025.
Razgovarao Branimir Pofuk
Papa Franjo je 6. listopada 2024. s balkona na Trgu sv. Petra, nakon uobičajene podnevne molitve Angelusa, urbi et orbi najavio da će 8. prosinca održati deseti konzistorij u svom pontifikatu tijekom kojeg će imanovati 21 novog kardinala.
Ta je vijest, kako je i red, dobila svoje mjesto tog dana i u informativnim emisijama Hrvatskog radija. Naravno, nisu nabrajani svi novi, tada još budući kardinali, ali je istaknuto nekoliko “egzotičnih” imenovanja novih kardinala iz, primjerice, Japana, Irana, Obale Bjelokosti i Alžira. Nisam primijetio da je ijednom hrvatskom mediju tog dana bilo važno istaknuti vijest da će kardinala dobiti i Srbija, što je itekako važan presedan. Zabilježila je to ipak posebnim naslovom, pa makar i nad šturom viješću, barem hrvatska Informativna katolička agencija (IKA).
Zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša uputio je dva dana kasnije čestitku svom beogradskom kolegi, nadbiskupu i metropolitu Ladislavu Nemetu.
Hrvatska javnost i mediji, pa tako i oni katolički, događajima u Srbiji koji imaju veze s katolicima i Katoličkom crkvom s većom pažnjom ipak pristupaju samo kada su izravno povezani i s Hrvatima. Ipak, kada je 8. prosinca beogradski nadbiskup Nemet, po nacionalnosti Mađar, napokon od pape Franje u Rimu i dobio kardinalski šešir, vijest je dobila mnogo veći publicitet. I to ne samo u Hrvatskoj, nego još daleko veći i u Republici Srbiji, koja je kao država iskazala ogroman ponos promocijom beogradskog nadbiskupa u kardinala.
Pred nadbiskupom Nemetom je, po povratku iz Rima, bila čitava šuma mikrofona svih mogućih redakcija, dao je brojne intervjue i dobio iznimnu medijsku pažnju.
Da li bi veću pažnju u Hrvatskoj to povijesno imenovanje izazvalo da je, kojim slučajem, beogradski nadbiskup imenovan kardinalom po nacionalnosti Hrvat? Sasvim sigurno da bi. Da li bi u tom slučaju oduševljenje Republike Srbije bilo nešto manje? Vjerojatno.
Što o takvom hipotetičkom nagađanju misli sam kardinal Nemet, jedna je od stvari koje ćete saznati iz ovog razgovora, prvog za jedne novine i uopće medij iz Republike Hrvatske, svjetovni ili vjerski.
U danima između dva Božića jedna nam se činjenica čini osobito važnom i blagotvornom. A to je da u razgovoru s beogradskim nadbiskupom i metropolitom i predsjednikom Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, kardinalom Nemetom – koji je za jedne Ladislav, a za druge László – pitanja vjere i odnosa pravoslavnih i katolika nemaju konotaciju nacionalnog pitanja i međunacionalnih odnosa.
Najprije jedno “tehničko” lingvističko pitanje. Kojim imenom da vas predstavimo: Ladislav ili László?
Kad se netko rodi kao pripadnik manjine, mogu se dogoditi takve situacije, kao pitanje imena, koje osoba koristi ili posjeduje. Moje izvorno ime je Ladislav Nemet, tako sam upisan poslije rođenja u matične knjige. S druge strane, kao dijete rođeno u katoličkoj obitelji mađarskih roditelja moje ime je u matičnoj knjizi krštenika uvedeno na mađarski način, tj. László. Jer Ladislav je južno-slavenska verzija mog mađarskog, krsnog imena. Moje ime je popularno među Mađarima, a i Poljacima, znajući da je sveti Ladislav rođen u današnjoj Poljskoj, od oca Mađara i majke Poljakinje. Inače je učinio trajne stvari i u Hrvatskoj gdje je osnovao Zagrebačku biskupiju 1094. godine. Zato je moje ime u svim dokumentima Ladislav. Ali kod kuće i u krugovima rodbine i bližih prijatelja i dalje se koristi mađarska forma, osobito u Mađarskoj, gdje sam i djelovao četiri godine. U Zrenjaninskoj biskupiji, koju sam vodio skoro 16 godina, koristili smo obje forme, jer su 90 posto svih katolika mađarskog podrijetla. Papa Benedikt XVI. a i papa Franjo u svojim službenim dopisima uvijek me oslovljavaju sa Ladislav. Samo da dodam: deset godina sam predavao u Zagrebu na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu i uvijek sam bio Ladislav Nemet, ne znam odakle sve ove nejasnoće oko mog imena.
Koliko je u vašoj obitelji, vašem djetinjstvu i odrastanju bilo važno pitanje nacionalnog identiteta i kakva su sredina u tom kontekstu bili Odžaci, vaše rodno mjesto u Vojvodini?
Da smo Mađari bilo je u obitelji normalna stvar. Kod kuće smo govorili samo mađarski, na ulici pak srpski. U osnovnoj školi išao sam u mađarski razred, što baš nije bilo bez nekih izazova. Sjećam se da su još 64-65. godine u osnovnoj školi drugi učenici za vrijeme odmora znali vikati za nama Mađarima “lijepo” obilježje “fašisti”. Poslije se to smirilo. Inače sredina, kao ona u Odžacima, gdje sam se rodio i završio osnovnu školu, bila je primjer novonastale poslijeratne situacije u Vojvodini kada su Nijemce, prije i do kraja Drugog svjetskog rata drugu po veličinu etničku grupu u Vojvodini, poslije rata ili ubili, ili protjerali, ili izvezli u Sovjetski Savez. Koloniziranim obiteljima (kolonistima, kako su se zvali novi stanovnici) trebalo je dosta vremena da se priviknu na novu sredinu i nove izazove. Anti-religijski mentalitet je bio strašno jak. Prvog pravoslavnog svećenika, koga je poslao episkop bački poslije Drugog svjetskog rata (prije rata Odžaci su bili 99% katoličko mjesto), ubili su mladi aktivisti komunističke partije na željezničkom kolodvoru, odmah nakon njegova dolaska u ovo mjesto.
Kako vi, kao Mađar po nacionalnosti, gledate na tijesnu povezanost nacionalnog identiteta s pripadanjem katoličkoj odnosno pravoslavnoj crkvi kod Srba i Hrvata? Je li to kod Mađara, u samoj Mađarskoj i dijaspori, drugačije?
Povezanost nacionalnog identiteta s pripadanjem jednoj određenoj religiji, kao na primjer Srba Srpskoj pravoslavnoj crkvi, čini mi se normalnim, jer to je slučaj kod svake pravoslavne ili istočne crkve. Te crkve ne znaju za ideju takve Katoličke crkve, kakvu mi, koji smo povezani s rimskim prvosvećenikom, ispovijedamo. Slučaj Katoličke crkve u Hrvatskoj, ta tijesna povezanost nacionalnog identiteta s pripadanjem Katoličkoj crkvi za mene je činjenica, koju niti mogu objasniti, niti se želim s tim baviti. Ja, kao Mađar, uvijek sam Mađar, ali zato ne bih morao biti i katolik. Skoro pola Mađara pripada protestantskim zajednicama, pa zato kod nas ovo pitanje ne igra tako važnu ulogu.
Koliko ta (pre)tijesna povezanost nacionalnog i vjerskog identiteta utječe i unosi neizbježno političku dimenziju u odnose dvaju crkava? Na primjer, mislite li da bi Republika Srbija kao država iskazala toliko oduševljenje i ponos imenovanjem beogradskog nadbiskupa za kardinala da je na vašem mjestu Hrvat? I da li bi u tom slučaju veće oduševljenje bilo u Hrvatskoj, kako u državi, tako i katoličkim crkvenim strukturama u Republici Hrvatskoj?
Pitanje je za mene dosta hipotetično, ne mogu razmišljati ozbiljno o jednoj temi, koja nije stvarna, a moguća. Moguće je da će sljedeći kardinal iz Srbije biti pripadnik hrvatske manjine, pa ćemo onda vidjeti kako će reagirati različite države.
Kako vi osobno gledate na beatifikaciju i očito zaustavljenu kanonizaciju kardinala Stepinca? Je li to, po vama, više pitanje katoličko-pravoslavnih ili hrvatsko-srpskih odnosa?
Ja već dulje vrijeme govorim da je “tema Stepinac” pitanje za Katoličku crkvu u Hrvatskoj i Srpsku pravoslavnu crkvu. Katolička crkva u Srbiji nije dio te diskusije, i prema meni se ne bi ni trebala miješati u njen tijek. To je potvrdio i papa Franjo kada u Mješovitu komisiju (sastavljenu od predstavnika Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj), čija je zadaća bila naći zajedničko stajalište u vezi “teme Stepinac”, u katolički tim Komisije nije pozvao niti jednog katolika iz Srbije. Mislim da je to jasno pokazalo da je ta tema važna za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, a samim tim za sve Hrvate. Znajući da je 75 posto katolika u Srbiji mađarskog podrijetla, mislim da je odluka pape Franje bila jako mudra. Imamo mi naše probleme, našu sadašnjost i budućnost, dosta je da se bavimo tim stvarnostima.
Koliku je pažnju vaše imenovanje kardinalom izazvalo u Mađarskoj gdje ste službovali tri godine kao provincijal verbita, a dvije godine i kao tajnik Mađarske biskupske konferencije?
U Mađarskoj je reakcija većinom bila dobra, a u nekim krugovima suzdržana. Dobra, jer su sve instance državne vlasti jako brzo reagirale na moje imenovanje. Predsjednik Mađarske je posebno čestitao jako toplim riječima, koje izlaze iz okvira kurtoazno-diplomatskih običaja. Dobio sam jako puno čestitki iz Mađarske, ali i od ljudi koje ne poznajem. Bilo je svakako i interesantnih reakcija, koje su željele uvrstiti moje imenovanje u neku “mađarsku stvar”, što prema meni nije igralo nikakvu ulogu u mom imenovanju (ili bar ja ne znam ništa o tome). Interesantnija je bila reakcija Mađarske biskupske konferencije, gdje sam dvije godine bio generalni tajnik; njima je trebalo tri tjedna da smognu snage čestitati. A nešto konkretno o meni napisali su samo 8. prosinca. Tu mislim na crkvene izvore, većina svjetovnih medija u Mađarskoj spomenula je moje imenovanje odmah nakonk što se ono dogodilo.
Koja je po vama važnost imenovanja beogradskog nadbiskupa kardinalom i koju poruku pape Franje i Vatikana u tom činu vidite?
Ovo imenovanje je od velikog značaja za Katoličku crkvu u Srbiji, ali isto tako i veliko priznanje za Republiku Srbiju. Zamislite da je Katolička crkva u Srbiji tek 1914. godine priznata kao registrirana vjerska zajednica, a sto godina kasnije već ima kardinala. Tu naravno treba uzeti u obzir posebnu situaciju Katoličke crkve u Srbiji. Katolička crkva je mnogo starija na terenu današnje Srbije, nego što je bila prije Prvog svjetskog rata. Mi smo jedna mala crkva, oko 4 posto stanovništva Srbije se izjasnilo kao katolici za vrijeme posljednjeg popisa 2022. godine, i da takva jedna mala zajednica dobije kardinala, to je svakako nešto jako pozitivno. Puno ljudi mi je reklo ili napisalo da su sada ponosniji i da se osjećaju bolje nego prije kao katolici u Srbiji. Malo se povećala i pažnja medija za katoličke teme i mislim da je atmosfera suživota među kršćanima i drugim vjerskim zajednicama isto tako u usponu.
Koje ste zadatke, uz titulu, dobili od pape Franje? Što vam je rekao kada vam je uručio dokument o imenovanju i kardinalski šešir?
Još ništa nisam dobio od pape, nikakvu posebnu zadaću, osim naslovne crkve u Ostiji. Isto je i s ostalim kardinalima, koji su bili kreirani početkom prosinca zajedno sa mnom. Ja osobno mislim da će papa početi dijeliti poslove poslije božićnih praznika, a dotle šutim i čekam.
Što vas je privuklo i ponukalo da se pridružite katoličkom redu Družbe Božje Riječi, verbitima?
Moje članstvo u Družbi Božje Riječi je rezultat čistog “slučaja”. Kada sam odlučio krenuti putem svećeničkog zvanja, moj ujak, koji je bio svećenik, pitao me je zašto ne bih bio verbit. Tek onda sam saznao da on pripada tom redu, zato što je sve do 1970. godine živio u Mađarskoj, gdje je tada bilo zabranjeno djelovati kao redovnik-misionar. Istini za volju, nisam ni znao što znači red verbit, što oni rade, kako žive. Ali mi se sviđala ideja biti misionar, pa sam se u sjemenište javio kao kandidat verbita. Za vrijeme gimnazije u Subotici upoznao sam Družbu Božje Riječi, njene karakteristike, način funkcioniranja, pa sam se 1977. godine već sasvim svjesno javio u ovu Družbu. I danas sam uvjeren da sam napravio dobru odluku. Kao misionar uvijek sam živio u multikulturalnim zajednicama, u različitim državama, i tako “upio” katolicizam u najboljem izdanju.
Imate iskustvo boravka i djelovanja u raznim zemljama i sredinama, od “najkatoličkije” države Poljske, gdje ste studirali, pa do Filipina gdje ste bili misionar. Imate li dojam, kao što ga ja imam, da se vjerske zajednice ponašaju drugačije i autentičnije u smislu širenja Božje riječi tamo gdje su manjinske, za razliku od država i sredina gdje su većina?
Mislim da svaka zajednica ima različit način života u zavisnosti od činjenice da li je u manjinskoj ili većinskoj situaciji. Ovo je normalna stvar, koju možemo vidjeti kod svih organizacija, a ne samo kod crkava. Kada živite u manjini, bilo etničkoj, vjerskoj ili kulturalnoj, sasvim drugačije razmišljate i postupate, nego kada ste dio većine. Kada ste većina, na primjer kao u Poljskoj, ili na Filipinima, tamošnjim katolicima nikada nije ni palo na pamet da se Božić ili Uskrs mogu slaviti dva puta godišnje. Ja osobno ne mislim da je situacija manjinske crkve povezana s većom autentičnošću njenog djelovanja, nego obratno. Autentičnost ne zavisi od broja i veličine jedne crkvene, kršćanske zajednice ili crkve, nego osobnog vjerskog života, koji se onda odražava i na instituciju crkve.
Od posljednjeg i zapravo jedinog ozbiljnog pokušaja ponovnog sjedinjenja istočne (pravoslavne) i zapadne (katoličke) crkve prošlo je već skoro čitavih šest stoljeća. Jedinstvo je tada, na Bazelsko-ferrarsko-firentinskom koncilu (1431.–1449.) bilo i postignuto i proglašeno u povelji “Laetentur Coeli”, ali nije zaživjelo. Jesu li razlozi nejedinstva kroz povijest, pa tako i danas, mnogo više politički, nego doktrinarni i teološki?
Ovaj pokušaj je bio hvalevrijedan, ali gledajući cijeli tijek događaja današnjim kriterijima, bio je nedovoljno pripremljen, vođen idejom da jedinstvo znači “svi pod papom na isti način”. Danas teologija ide u drugom pravcu. Tražimo mogućnost hodanja zajedno i hodajući zajedno nadamo se da ćemo naći zajedničke forme suživota. Svaka odluka bilo kojega koncila ima svoju povijest ne samo prije i za vrijeme, nego i poslijed koncila. To nazivamo recepcijom. Ako nema recepcije, znači da je stvar možda nedovoljno zrela, ne odgovora poticajima Svetoga Duha, itd. Prema mom mišljenju ne možemo apstraktno odijeliti teološko-doktrinarna razmišljanja o sociološki vidljivim i mjerljivim fenomenima od njihovih političkih implikacija. Drugim riječima: jedinstvo kršćana nije samo teološki izazov, nego isto tako političko-kulturalno pitanje.
Koliko činjenica raskola utječe na kršćansku autentičnost i uvjerljivost raskoljenih crkava u očima nekatolika i nepravoslavaca, nekršćana i ateista?
Anglikanski misionari su prvi počeli govoriti o negativnom utjecaju raskoljenih crkava na misijski rad među nekrštenim narodima. Sigurno da je to jedna negativna dimenzija općenite slike kršćanstva, i bilo bi mnogo lakše ljudima propovijedati Evanđelje Isusa Krista kada ne bismo bili podijeljeni na tisuću različitih “kršćanskih” zajednica i crkava.
Mogu li se i smiju li se crkve držati po strani u dramatičnim društveno-političkim previranjima jednog društva i države, kao što je trenutno slučaj u Srbiji sa studenstkim prosvjedima i blokadom fakulteta i škola nakon novosadske tragedije? Kakav je vaš stav o tome?
Poslije Drugog vatikanskog sabora Katolička crkva je uvela u pokorničku liturgiju pojam grijeha koji je učinjen “propustom”. Mislim da crkve trebaju dići glas u slučajevima koji dotiču cijelo društvo, a posebno u trenucima takvih tragedija, kao što su bili slučaj “Ribnikara” prošle godine, ubojstva dan kasnije kod Malog Orašja i Dubone, ili pad nadstrešnice u Novom Sadu u studenom 2024. godine. U ovim slučajevima radi se o plodovima i posljedicama svjesnog ljudskog djelovanja (ili zbog mlade dobi neodgovornog djelovanja u slučaju “Ribnikar”), a ne viših sila, “vis maior”, kao što su zemljotres, tajfun ili tsunami. U jednom demokratskom društvu mora se učiniti sve da se sačuva društveni mir, da svi stanovnici mogu živjeti u miru i sigurnosti. A ako se dogodi nešto, što je posljedica ljudskog nemara, zloće, ili gore navedenog “propusta” (na primjer kod provjere tehničkog stanja neke konstrukcije), onda se moraju takve tragedije objektivno ispitati i odrediti odgovorne za njih prema pravnim normama dane države, što bi na kraju trebalo dovesti do pozivanja na odgovornost okrivljenih. Izražavanje negodovanja na civilizirani način, kroz prosvjede, mirno i bez nasilja jedno je od najvećih dostignuća demokratskog društva. Ovakav način negodovanja mora biti zakonski zaštićen od svakog napada ili provokacije neistomišljenika.
Da, vi ste to, uostalom, jasno izrekli i u svojoj božićnoj poslanici. Također me se duboko dojmio način na koji ste nedavno, u jednom televizijskom intervjuu, odgovorili na pitanje koja je to Isusova istina koju zastupate. Volio bih da to ponovite i našim čitateljima.
Mislim da tu nema ničeg senzacionalnog. Ja vjerujem da je Isus objavio cijelu istinu o nama, o ljudima, tako što je došao među nas, postao čovjekom, živio kao čovjek s nama. Čovjek, koji je bio pun ljubavi prema svakom, koji je želio pomoći svima, i to na pozitivan način, bez primjene sile ili nasilja. Istina o čovjeku je ta da je čovjek sposoban, samo ako želi, živjeti u bratstvu. Fratelli tutti – kako to kaže papa Franjo.
Ovaj razgovor vodimo i objavljujemo uoči Božića po julijanskom kalendaru. Što u vašem životu i djelovanju znače dva Božića? Na koje načine dijelite tu radost s pravoslavnim kolegama i prijateljima?
Još kao dijete znali smo se šaliti da nam je itekako lijepo jer slavimo dva puta svaki veliki crkveni praznik (naravno, dva puta se i jelo “velikom kašikom”). Drago mi je da imamo lijep običaj da se uzajamno posjećujemo za te praznike, a s druge strane živi u meni želja za tim da dođemo do zajedničke proslave svih tih velikih tajni kršćanstva.
Koji su vaši osobni duhovni ciljevi kao beogradskog nadbiskupa i kardinala? Po čemu biste željeli da vaša služba jednog dana bude upamćena, kako od strane katoličke zajednice, tako i šireg društva i javnosti?
Moj osobni cilj je svakako biti vjeran svjedok Kristova učenja u ovom svijetu, počevši od moje nadbiskupije, pa Katoličke crkve u Srbiji, u cijelom društvu u Srbiji, a sad kao kardinal, i na univerzalnom planu jedinstvene Katoličke crkve. Ne razmišljam u kategorijama “vječnog sjećanja” na moja djela u budućnosti. Neke stvari su same po sebi postale dio te povijesti, kao na primjer moje imenovanje za kardinala. Prvi kardinal iz Srbije je laskav naslov, jer je stvaran i realan, iako je netko u jednom članku na te silne vijesti o “prvom kardinalu u Srbiji” reagirao napisom da se jedan od zagrebačkih nadbiskupa, Josip Mihalović, rodio u Tordi (16. 01. 1814. godine), u današnjoj Srbiji. Ali dotični gospodin novinar vjerojatno ne zna da Torda u to vrijeme nije pripadala Srbiji, nego Austrijskoj monarhiji, pa ga je teško opisati kao “prvog kardinala iz Srbije”. Ako bismo pratili njegovu nelogičnost, onda bismo sigurno našli još kojeg kardinala, koji se rodio u davnoj povijesti ovih krajeva, na primjer u Bačkoj.
Za završetak želim reći da će mi i dalje biti jako važno propovijedati autentični nauk Isusa Krista u današnjem svijetu. Konkretno u ovom trenutku povijesti to znači raditi na ostvarivanju jedne prave, sinodalne Crkve ne samo kod mene, nego, kao kardinal i suradnik Pape Franje, i šire (vecernji.hr; fratellanza.net).