Foto: Oscar Romero © Cristian Gennari/Romano Siciliani/KNA (ilustracija)
Dvadeset godina nakon smrti pape Ivana Pavla II., 2. travnja 2005., Luis Martinez-Saavreda osvrće se na ambivalentnost odnosa pape Poljaka prema latinoameričkim Crkvama i teologiji oslobođenja koju je Vatikan pod njegovim pontifikatom osudio, a potom priznao.
Luis Martinez-Saavedra, čileanski teolog, suurednik Povijesnog rječnika teologije oslobođenja [Lessius, 2017.]
La Croix, 2. travnja 2025.
Na današnji dan, 2. travnja, prije dvadeset godina napustio nas je papa Ivan Pavao II. Nakon dugog pontifikata od 26 godina i 173 dana, iza njega ostaje bogata ostavština: 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica kao i 104 apostolska putovanja izvan Italije. Od toga 25 putovanja u Latinsku Ameriku u kojoj je posjetio gotovo sve zemlje. Neke su imale sreću ugostiti ga više puta, poput Meksika i Brazila.
Nakon svih ovih putovanja latinoameričkim kontinentom, postoji jedna slika koja je obišla svijet. Dana 4. ožujka 1983., tijekom svog prvog putovanja u Nikaragvu, u znak neodobravanja, papa upire prstom u svećenika Ernesta Cardenala koji ispred njega kleči[1]. Ta slika je za neke postala simbol navodne osude Crkve siromašnih i teologije oslobođenja. Međutim, ova nesretna gesta odražava prije svega Papine poteškoće u razumijevanju opredjeljenja Crkve u Latinskoj Americi.
Progonjena Crkva
Teologija oslobođenja nastala je na tragu usvajanja Drugog vatikanskog koncila u Latinskoj Americi, tijekom generalnih konferencija latinoameričkih biskupa u Medellinu (1968.) i Puebli (1979.). No, od kraja 1970-ih u nekim krugovima počinje se razvijati stanovito nepovjerenje prema angažiranoj praksi Crkve na ovom kontinentu. Zalaganje za siromašne, kao i promišljanja teologije oslobođenja, diskreditiraju se kao devijacija protivna katoličkom nauku, zbog navodne privrženosti marksizmu.
U kontekstu hladnog rata, u kojem se Latinska Amerika nosi s teretom diktatura podržavanih od Sjedinjenih Američkih Država, zagovornici teologije oslobođenja suočavaju se s progonima i mučeništvom. Zajedno s mons. Romerom, ubijeno je dvanaest biskupa i oko 300 svećenika i redovnica, ne računajući žene i muškarce laike, niti brojne zatočenike podvrgnute torturi. Nažalost, Ivan Pavao II nije podigao glas da osudi to što se događalo i da utješi ovu progonjenu Crkvu.
Očito da je Ivan Pavao II je imao poteškoća u dijalogu i u razumijevanju latinoameričke Crkve. Pastoral u službi oslobođenja, za vrijeme njegova pontifikata, pokušavao se blokirati na različite načine: imenovanjem biskupa koji su se protivili baštini konferencija u Medellinu i Puebli, progonom teologa i bazičnih crkvenih zajednica, podupiranjem novih zajednica konzervativnog karaktera itd. O tome jasno govore procesi pokrenuti protiv Gustava Gutiérreza, „oca teologije oslobođenja“, i Leonarda Boffa[2].
Nijekanje vjere?
Isto tako, pod njegovim pontifikatom, 6. kolovoza 1984. Kongregacija za nauk vjere objavila je naputak O nekim aspektima “teologije oslobođenja”. Dokument optužuje teologiju oslobođenja da “predlaže inovativno tumačenje sadržaja vjere i kršćanske egzistencije koje ozbiljno odudara od vjere Crkve, štoviše, predstavlja njezinu praktičnu negaciju”[3].
Tekst je od teologije oslobođenja napravio karikaturu, bez ikakvih konkretnih referenci na određene autore ili knjige. Zapravo nije izrečena nikakva osuda ni autora ni djela! Biskupi, gotovo bez iznimke, izrečeno prihvaćaju sa zadrškom, tvrdeći da su njihovi teolozi daleko od ovih optužbi. Sami teolozi su pak bili prilično kritični prema tom tekstu. Suočena s negodovanjem, Kongregacija za doktrinu vjere 22. ožujka 1986. objavljuje drugi naputak Kršćanska sloboda i oslobođenje koji, ne imenujući teologiju oslobođenja, daje teološki status kršćanskom zalaganju za oslobođenje. Nekoliko tjedana kasnije, 9. travnja, Papa šalje pismo Brazilskoj biskupskoj konferenciji u kojem kaže da je “teologija oslobođenja ne samo dopustiva, nego korisna i potrebna”.
Novi polet s Franjinim pontifikatom
Godine 1992., tijekom 4. Generalne konferencije latinoameričkih biskupa u Santo Domingu, dogodio se jedan od posljednjih pokušaja Rimske kurije da zaustavi hod Crkve siromašnih. Bezuspješno. Narednih godina dolazi do uzmaka. Branitelji teologije oslobođenja, laici, svećenici, redovnici i redovnice koji žele živjeti u skladu s baštinom konferencija u Medellinu i Puebli, odupiru se koliko god mogu. Dolazak pape Franje donijet će novi zamah.
Danas, suočena s novim izazovima, teologija oslobođenja nastoji na njih odgovoriti novim jezikom i novim temama. A kako se vapaj siromašnih kao i vapaj napaćene zemlje i dalje diže do neba, teologija oslobođenja postaje teologija autohtonih naroda, crnačka teologija, teologija inkulturacije, teologija religijskog pluralizma, ženska teologija i eko-teologija oslobođenja. Aktualnost i budućnost teologije oslobođenja leži u toj sposobnosti da i dalje bude proročka riječ koja staje na stranu siromašnih i onih koji trpe, jer, prema riječima Jona Sobrinoa, Extra pauperes nulla salus! (la-croix.com; fratellanza.net).
[1] Pod prijetnjom suspenzije a divinis, od njega se traži da napusti sandinističku vladu u kojoj je bio ministar kulture od 1979. Na toj funkciji ostat će do 1987. Njegovu suspenziju iz svećeničke službe ukinut će tek 14. veljače 2019. papa Franjo.
[2] Uz potporu njihovih biskupskih konferencija prvi je ostao bez rezultata, a onaj protiv Boffa i njegove knjige Crkva: karizma i moćrezultirao je tek jednogodišnjom kaznom šutnje.
[3] Naputak O pojedinim aspektima „teologije oslobođenja“, VI, 9.
S francuskog prevela: s. Vesna Zovkić, Isusova mala sestra