Foto: © kna (ilustracija)
Marie-Armelle Beaulieu u svojoj kolumni prikazuje lik jednog prijatelja muslimana čija bolest za nju postaje pouka o „osjećaju Božje veličine i neminovnosti samoodricanja“.
Marie-Armelle Beaulieu, novinarka, glavna urednica časopisa Terre Sainte u Jeruzalemu, La Croix
Vijest mi je stigla u petak prošlog tjedna u podne. Ahmed je bolestan. Karcinom. Otkriven prošlog ljeta, unatoč terapiji, već je metastazirao na mozak. Ahmed je hospitaliziran u vrlo teškom stanju.
Trideset godina poznajem Ahmeda. Isto toliko godina zaposlen je kao vrtlar u meni najdražem vrtu na Maslinskoj gori. Među nama je tri godine razlike, on mi je kao brat. Zahvaljujući njemu naučila sam prve riječi arapskog. Arapskog koji i dalje nasmijava moje prijatelje zato što se moj rječnik svodi uglavnom na područje vrtlarstva i domenu „uradi sam“, a izgovaram ga s istim naglaskom kojeg sam naučila od Ahmeda. U palestinskim lokalima zvuči poput atrakcije kada o vrtnom priboru govorim s francuskim naglaskom iz palestinskog sela.
Ahmed je svojeglav. Svoju bolest skrivao je od svih. Njegovi najbliži saznali su tek kada se potpuno iscrpljen onesvijestio. Dvije prijateljice su tada prevrnule nebo i zemlju da odmah bude smješten u bolnicu, a potom da dobije potrebnu skrb kod kuće. Jedna je kršćanka. Druga je Židovka. Ahmed je musliman.
Jer i to je Jeruzalem, još uvijek je to, čak i onda kada se nastave bombardiranja, i onda kada se svakome u vlastitoj zajednici srce slama i kada se pronalaze svi mogući razlozi za ljutnju na one druge.
Unutarnji mir
Ahmed je revni musliman. Svakog dana diskretno se povlači u svoju radionicu i moli. Kada je imao 20 godina, tijekom prve Intifade, pokupila ga je izraelska vojska zato što se našao u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Osuđen je na šest godina zatvora, ali je pušten nakon dvije godine. Ispričao mi je neke bolne događaje iz tog vremena.
Kada u park u kojem radi dolaze grupe Izraelaca, na stolove stavlja cvijeće. To je čovjek koji ne zna za mržnju. Vjerujem da je taj unutarnji mir pronašao u molitvi i u svojem viđenju islama. Zbog toga i kršćani i Židovi, koji isto tako u vlastitim tradicijama traže smisao ljudskog postojanja, vole Ahmeda. I zbog njegovog osmijeha. Kad vam se on osmjehne, pomiri vas sa cijelim svijetom. A upravo toga nam treba u ovim vremenima.
Ahmedova bolest ponovo me dovela u kontakt sa zajedničkom prijateljicom, Izraelkom, koju sam nakon 7. listopada 2023. pomalo izgubila iz vida. Mislim da smo i jedna i druga povrijeđene tom uzajamnom šutnjom koju smo obadvije pogrešno protumačile. Od tada smo se srele u prolazu, razmijenile par riječi, ali s izvjesnim oprezom povrijeđenih srca. Pokraj Ahmeda, to više nije važno. Važno je ono što nam je on pokazao svojim gestama velikodušnosti, jednostavnosti i sebedarja.
Ahmede, prijatelju moj, hvala ti što si ovakav put pronašao u srcu svoje muslimanske tradicije. Hvala ti što mi pokazuješ taj osjećaj za Božju veličinu i za neminovnost samoodricanja. Tvoj primjer produbljuje moju potrebu da zatražim oproštenje od naše zajedničke prijateljice. I neka se zna da su se u Jeruzalemu jedna Židovka i jedna kršćanka pomirile zbog prijateljstva prema jednom muslimanu (la-croix.com; fratellanza.net).
S francuskog prevela: s. Vesna Zovkić, Isusova mala sestra