Foto: © Vatican News (arhivska)
Papa Franjo je svojim djelovanjem razoružao logiku osude koja se često skrivala iza brige za moral. Upozoravao je da osuda grijeha prečesto postaje opravdanje za odbacivanje grešnika. Umjesto pitanja: „Što si učinio?“, postavljao je pitanje: „Gdje te boli?“ Umjesto: „Jesi li dostojan?“, pitao je: „Zašto si ostao sam na putu?“
Papa Franjo je, vjerojatno više od ijednog suvremenog pape, temeljito protresao Crkvu iznutra. Njegov pontifikat započeo je izazivajući nelagodu kod konzervativnijih struja, a tijekom dvanaest godina doveo je do dubokih unutarnjih napetosti. Površno gledano, činilo se kao da mijenja crkveni nauk. No ono što je doista činio bilo je mijenjanje fokusa – s pravila na čovjeka, s doktrinarne ispravnosti na milosrđe u praksi.
Njegova rečenica „Tko sam ja da sudim?“, izgovorena u kontekstu homoseksualnih osoba, nije bila odricanje od istine, nego postavljanje prioriteta: prvo odnos, onda sud. Ne ulaziš u Crkvu jer si čist. Ulaziš jer si ranjen, prljav, jer ti je potrebno utočište.
Papa Franjo nije promijenio ni jednu dogmu. Službeni nauk ostao je netaknut. No promijenio je način na koji Crkva pristupa ljudima – osobito onima koji se osjećaju isključeno, odbačeno, zaboravljeno.
Mrzio je grijeh, ali je ljubio grešnika – i jasno pokazao što to u praksi znači. Za njega to nije bila samo fraza, već konkretan stav: prebacio je fokus s osuđivanja grijeha na ljubav prema onome tko griješi. Time nije oslobađao čovjeka odgovornosti, nego mu je vraćao dostojanstvo.
Crkva koja propovijeda s visine gubi onoga tko je na tlu. Crkva koja ne zna kako mirišu krv, znoj, suze i grijeh – postaje sterilna, hladna i daleka.
Svojom vizijom Crkve pokazao je kako izgleda evanđelje u praksi. Ako je Crkva „bolnica na terenu“, kako ju je sam nazivao, tada je njezin prvi zadatak biti blizu ranjenima, a ne procjenjivati tko je „dovoljno čist“ da primi pomoć.
Blizina kao prioritet evangelizacije
Papa Franjo je svojim djelovanjem razoružao logiku osude koja se često skrivala iza brige za moral. Upozoravao je da osuda grijeha prečesto postaje opravdanje za odbacivanje grešnika.
Umjesto pitanja: „Što si učinio?“, postavljao je pitanje: „Gdje te boli?“ Umjesto: „Jesi li dostojan?“, pitao je: „Zašto si ostao sam na putu?“ To je bio zaokret od teološkog sustava prema stvarnosti ranjenog čovjeka.
Otpor koji je doživio često nije bio izazvan sadržajem njegovih poruka, nego njihovim tonom. Nije govorio o revoluciji, ali je gestama blizine i uvažavanja rušio nevidljive barijere. Oni koji su navikli na jasnu podjelu između „pravovjernih“ i „grešnih“, doživjeli su njegov pristup kao prijetnju – pa i herezu. No evanđelje je uvijek izazovno, osobito onima koji su se previše vezali uz sigurnost forme. U tom smislu, napetosti i neslaganja za vrijeme njegova pontifikata nisu bile znak sloma, nego znak da se Crkva ponovno pita ono ključno: kome smo poslani? Poslušno stado malo se razljutilo kad je njihov pastir otišao za izgubljenim ovčicama. Zato su sve oluje koje su se dogodile za njegova pontifikata bile zapravo znak zdravlja: da Crkva diše, da propituje, da se budi iz skleroze duhovne oholosti.
Crkva kao prostor odnosa, ne isključivanja
U svijetu u kojem su obitelji razorene, odnosi narušeni, a povjerenje u institucije nepostojeće, Crkvi nije bio potreban upravitelj. Trebalo joj je lice oca. Oca koji zna kako izgleda izgubljeni sin. Koji ne traži najprije priznanje krivnje, nego pruža ruku i ne broji prekršaje. I imali smo ga. I to nasmijanog. Takvog ćemo ga i pamtiti (vecernji.hr; fratellanza.net).