Krešimir Cerovac
Pontifikat blizine: Sjećanje na papu Franju
„Budimo zahvalni na njegovoj poniznoj službi Crkvi, s kojom je odložio sjaj i ukrase papinstva kako bi bio među nama kao jedan od nas. Već od prvog trenutka svog pontifikata, svojim djelima i riječima pokazao je neiscrpnu ljubav prema svakom čovjeku i nepokolebljivu odlučnost da bude uz one najmanje i najranivije. Zahvalimo se za njegovo mudro učenje koje nas je vodilo, i za neumornu revnost kojom je pomogao Crkvi da u vrtlogu suvremenih promjena ostane čvrsto ukorijenjena u evanđeoskim istinama.“ – biskup John Arnold, biskup Salforda (Engleska)
Cijeli svijet ujedinio se u žalosti, oplakujući gubitak iznimnog duhovnog vođe – pape Franje. Njegov pontifikat obilježile su poruke nade, milosrđa i suosjećanja, koje su doprle do milijuna srca diljem planeta. Kroz život ispunjen poniznošću i nepokolebljivom predanošću, papa Franjo ostavio je neizbrisiv trag ne samo na Katoličku Crkvu, već i na cijelo čovječanstvo.
Papa Franjo obogatio je suvremenu kršćansku duhovnost i svjedočanstvo Crkve o Isusu Kristu. Njegov pontifikat obilježja su tri temeljna stupa: duboka evanđeoska duhovnost ukorijenjena u Evanđelju, stalna briga za društvenu pravdu i ekološki održiv svijet, – gdje je enciklika „Laudato si“ postao simbol promjene, te dijaloški pristup međuvjerskom jedinstvu kroz suradnju i razumijevanje. Vođen ignacijanskom duhovnošću razlučivanja, papa Franjo naglašavao je praktično djelovanje vjere – ono koje dira srca i mijenja živote. U središtu njegova nauka bilo je milosrđe – poziv Crkvi da postane utočište nade, gdje se svatko, bez obzira na prošlost, može osjećati prihvaćenim. Jubilejna godina milosrđa (2015.–2016.) bila je kulminacija tog poziva, potičući vjernike na pomirenje i iskreno obraćenje. Njegova poruka o beskrajnoj Božjoj ljubavi prema svakom čovjeku ostaje trajno naslijeđe.
Papa Franjo isticao je milosrđe i suosjećanje kao srž evanđeoske poruke. Neprestano je naglašavao važnost prihvaćanja ljudi u njihovim životnim borbama i slabostima, pozivajući Crkvu da postane istinsko utočište milosrđa i nade. Njegove inicijative, poput Jubilejske godine milosrđa (2015.-2016.), nadahnule su vjernike da traže oprost i pomirenje, donoseći naglasak na neizmjernu Božju ljubav prema svakom pojedincu. Kroz svoju poruku, papa Franjo je učvrstio ulogu Crkve kao prostora za duhovno iscjeljenje i ohrabrenje.
Od samog početka svog pontifikata, papa Franjo zagovarao je „siromašnu Crkvu za siromašne“, pozivajući na poniznost i jednostavnost. Preferencijalna opcija za najugroženije postala je temelj njegova djelovanja, naglašavajući da Crkva mora biti glas onih koji su na margini društva. Njegova posvećenost pravdi i solidarnosti ostaje trajni poziv svima da slijede put ljubavi i suosjećanja.
Kada je papa Franjo zagovarao viziju „siromašne Crkve za siromašne“, njegova poruka nije bila reduciranje Crkvu ma jednu jedinstvenu paradigmu, kao da se briga ograničava isključivo na materijalno siromašne ili da ljudi izvan favela nisu vrijedni pažnje. Naprotiv, njegov poziv bio je poziv na univerzalnu ljubav koja počinje od najranjivijih. Neki su njegovu poruku tumačili pojednostavljeno, gotovo populistički, sugerirajući da je “siromašna Crkva” jedini autentični izraz kršćanstva. Međutim, papa Franjo nikada nije isključivao druge – njegova poruka milosrđa i socijalne pravde nije bila isključivanje bogatih, već uključivanje zaboravljenih. Za njega, “siromaštvo” nije bilo samo ekonomsko – bilo je to i duhovno siromaštvo onih koji su usamljeni, odbačeni ili izgubljeni u modernom svijetu. Crkva treba biti majka svima, ali posebno onima koje nitko drugi ne sluša. Upravo u tome je bila revolucionarnost njegove vizije: ne da Crkva postane siromašna radi siromaštva, već da bude dovoljno slobodna, ponizna i hrabra da prvo ide onamo gdje je bol najveća.
Papa Franjo uvijek je isticao da autentična kršćanska duhovnost zahtjeva jedinstvo između vjere i života – konkretnu solidarnost s ranjivima i marginaliziranima. Svoju misao temeljio je na metodi ‘vidi – procijeni – djeluj’, pozivajući vjernike da se suče s gorkom stvarnošću siromaštva i isključenosti, da promisle o tim izazovima u svjetlu Evanđelja i, na kraju, da poduzimu konkretne korake prema promjeni. Njegov pastoralni pristup nikada nije bio teoretski. Tijekom brojnih putovanja, redovito je posjećivao zatvore, sirotinjske četvrti i izbjegličke kampove – ne radi puke simbolike ili medijskih trenutaka, već kao duboko osobni susreti koji su oblikovali njegovu, a time i Crkvenu misiju. Ti susreti nisu bili samo pohodi, već dio živog svjedočanstva koje je ukorijenjivalo teologiju u stvarnim ljudskim patnjama. Kroz takvo djelovanje, papa Franjo poticao je vjernike da prepoznaju Krista u licima patnika i potlačenih, ali i da odgovore djelima, a ne samo riječima. Njegov primjer nije bio poziv na površno sažaljenje, već na revolucionarnu ljubav koja zahtijeva osobnu predanost i društvenu angažiranost. Tako je kršćansku nadu učinio vidljivom – ne kao puku utjehu, već kao snagu koja mijenja svijet.
Papa Franjo revolucionirao je kršćanski pristup ekologiji, uzdigavši brigu za stvoreni svijet u srž kršćanskog življenja. Njegova pionirska enciklika „Laudato Si’“ nije bila samo poziv na zaštitu okoliša, već duboko proročanski tekst koji je povezao ekološku krizu s društvenom nepravdom, ističući da se „vapaj zemlje i vapaj siromašnih“ ne smiju odvajati. Ključni doprinos ove enciklike leži u konceptu „cjelovite (integralne) ekologije“ – viziji koja odbacuje površinski ambientalizam, a umjesto toga traži etički preobražaj, društvenu pravdu i duhovnu dimenziju. Naglašavao je da zaštita Božjeg stvorenja nije samo opcionalni dodatak, već moralna i duhovna obveza. Timing enciklike bio je proročanski – objavljena neposredno prije usvajanja dokumenta Ujedinjenih naroda „Ciljevi održivog razvoja“. Njegovo djelovanje nije bilo u doktrini. On je osobno poticao konkretne promjene – od promicanja obnovljivih izvora energije u Vatikanu do poticanja lokalnih zajednica na održive prakse. Kroz „Laudato Si’“, papa Franjo je vjernicima ponudio ne teoriju, već novi način življenja vjere – gdje se molitva za stvorenje neraskidivo povezuje s brigom za zajednički dom. Njegova poruka i dalje potiče kršćane da ekološku osjetljivost vide ne kao trend, već kao autentično ispoljavanje ljubavi prema Bogu, ljudima i budućim generacijama.
Papa Franjo je promicao međureligijski dijalog, ne kao taktički kompromis, već kao bitan izraz za mir i vjerodostojno kršćansko svjedočanstvo u pluralističkom svijetu. Sudjelovao je u značajnim susretima s vođama različitih vjera – posebno s muslimanskim autoritetima. Godine 2019. zajedno s velikim imamom Al-Azhara potpisao je ‘Dokument o ljudskom bratstvu’, povijesnu izjavu prijateljstva i međusobnog razumijevanja između katolika i muslimana. Bio je prvi papa koji je posjetio Arapski poluotok (UAE 2019.) i kasnije posjetio Irak 2021., ostvarujući kontakt sa sunitskim i šijitskim zajednicama. Ta su djela provodila u djelo njegovu vjeru da „autentična vjera vodi dijalogu, a ne sukobu,“ pokazujući poštovanje prema vjerskim različitostima i afirmirajući zajedničke vrijednosti mira, suosjećanja i ljudskog dostojanstva.
Uz svoje međureligijske napore, papa Franjo posvetio je posebnu pažnju kršćanskom jedinstvu, energično nastojeći iscijeliti povijesne podjele među kršćanskim zajednicama. Sudjelovao je u ekumenskim službama i uspostavio srdačne odnose s vođama pravoslavnih, anglikanskih i protestantskih crkava. Papa Franjo je vidio jedinstvo među kršćanima kao ključan aspekt vjerodostojnog svjedočanstva – „da svi budu jedno,“ kako je Isus molio – i isticao zajedničku misiju služenja siromašnima i promicanja pravde kao poveznicu koja nadilazi podjele. Njegove ekumenske geste, bilo male ili velike, značajno su pridonijele zacjeljenju stoljećima starih rana i predstavljale ujedinjeniji kršćanski front posvećen Evanđelju Isusa Krista. Njegova vizija zajedništva inspirirala je Crkvu da promiče dijalog i suradnju kao put prema zajedničkom svjedočenju vjere.
U svojoj revnosnoj potrazi za kršćanskim jedinstvom, papa Franjo nije vidio ekumenizam kao puki administrativni proces, već kao duhovnu nužnost za vjerodostojno svjedočanstvo u suvremenom svijetu. Njegov pristup kombinirao je teološki realizam s pastoralnom kreativnošću, što je rezultiralo nizom značajnih pomaka. Papa Franjo je inzistirao da se jedinstvo ne gradi samo teološkim razgovorima, već zajedničkim djelovanjem kroz humanitarne akcije (izbjeglice, siromašni), suradnju u ekološkim pitanjima i zaštitu religijske slobode diljem svijeta. Ova vizija i dalje potiče Crkvu da ekumenizam shvati ne kao opciju, već kao bitan izraz vjernosti Kristu u 21. stoljeću.
Papa Franjo je bio utjelovljenje praktičnog, osobnog pastoralnog stila. Često je odbacivao formalnosti kako bi uspostavio izravan i iskren odnos s ljudima – prigrlio je osobe s invaliditetom, prao noge zatvorenicima (uključujući žene i nekršćane) te osobno nazivao one koji su mu pisali o svojim životnim poteškoćama. Takvi postupci jasno su izražavali njegovu poruku da pastiri trebaju „mirisati na ovce,“ dijeleći svakodnevni život i izazove s članovima svog stada. Reformirao je pristup Crkve spornim pitanjima stavljajući naglasak na pratnju i razumijevanje umjesto osude – pozivajući pastire da strpljivo prate one koji se bore, poput razvedenih parova ili LGBT osoba, pomažući im da dožive Božju milost, a ne da se osjećaju odbačenima. Njegov inkluzivni pristup nije mijenjao crkvena doktrinarna uvjerenja, već je preusmjerio ton prema milosrđu, personalizaciji i suosjećanju. Ovaj pastoralni stil odražavao je njegovo duboko uvjerenje da otvorenost i ljubaznost predstavljaju prvi korak u evangelizaciji, osnažujući Crkvu da bude bliska i relevantna zajednica koja prati ljude u njihovim životnim izazovima.
Pastoralni doseg pape Franje bio je vidljiv i u načinu na koji je upravljao Crkvom. Pokrenuo je globalnu Sinodu o sinodalnosti (2021.–2024.) – jedinstven proces osluškivanja običnih katolika diljem svijeta. Ovaj pristup „zajedničkog hoda“ imao je za cilj učiniti Crkvu participativnijom i osjetljivijom na stvarne potrebe Božjeg naroda. Poseban naglasak stavio je na povratne informacije mladih, žena, lokalnih kultura i glasova koji često ostaju nečujni u donošenju crkvenih odluka, potičući Crkvu da postane pastoralnija i inkluzivnija u svojim strukturama.
Iako proces sinodalnosti traje i nakon njegove smrti, već je utjelovio svoje uvjerenje da Duh Sveti govori kroz sve vjernike, a ne isključivo kroz hijerarhiju. Njegovo djelovanje usmjereno je izvana – prema rubovima društva – i iznutra, reformirajući crkvene prakse kako bi postale suosjećajnije, kolegijalnije i prilagodljivije. Ovo pastoralno obraćenje osiguralo je da Crkva istinski „izađe“ kao sluga čovječanstvu, odražavajući Krista Dobrog Pastira u svakom aspektu svojeg svjedočanstva, pružajući nadu i milosrđe potrebnima.
Papa Franjo bio je snažan i glasan zagovornik socijalne i ekonomske pravde na globalnoj razini, uporno ističući ljudsko dostojanstvo kao središnji princip. Kritizirao je „ekonomiju isključenosti“ koja marginalizira mnoge radi koristi nekolicine, upozorivši poznatim riječima da „ova ekonomija ubija“ kada profit postane važniji od ljudi. Već u prvoj pobudnici, „Evangelii Gaudium“ (2013.), iznoio je proročku osudu: „Ne ekonomiji nejednakosti i idolopoklonstvu novca.“ Papa Franjo pozivao je na sustavnu preobrazbu ekonomskih struktura koje potiču nejednakosti i eksploataciju, istodobno zagovarajući etiku solidarnosti u poslovanju i globalnim financijama. Povezujući evanđeoske vrijednosti s raspravama o siromaštvu, radu i održivom razvoju, oživio je socijalni nauk Crkve kako bi odgovorio na suvremene društvene izazove. Poticao je katolike, kao i širu zajednicu, na izgradnju ekonomskih sustava koji odgovorno služe općem dobru, štite siromašne i mudro upravljaju resursima. Njegov utjecaj bio je vidljiv u pokretima za pravedne plaće, etičko ulaganje i politikama koje štite najranjivije – pokazujući kako kršćanski moral može biti izazovan i inspirirativan odgovor na probleme moderne ekonomije.
U središtu društvene vizije pape Franje nalazilo se nepovredivo dostojanstvo svakog ljudskog bića. Dosljedno je naglašavao da je svaka osoba dijete Božje, vrijedno poštovanja i prilike za dostojanstven život, bez obzira na rasu, religiju ili podrijetlo. Ovaj temeljni princip očitovao se u njegovim kampanjama za ukidanje smrtne kazne i nuklearnog oružja, u njegovoj obrani nerođene djece i starijih osoba te u njegovoj podršci migrantima i izbjeglicama koji bježe od nasilja i nepravde. U enciklici „Fratelli Tutti“ (2020.), pozvao je na univerzalno bratstvo, društvo u kojem se ljudska prava poštuju iz ljubavi, a ne samo zbog pravne obveze. Naglašavao je da prepoznavanje Božanskog dostojanstva svakog pojedinca vodi prema društvenom prijateljstvu i solidarnosti – odlučnosti da se aktivno traži dobro drugih. Podučavao je da društvo nadahnuto kršćanskom duhovnošću mora odbaciti „kulturu odbacivanja“, koja zanemaruje slabije i marginalizirane pozivajući vjernike da prihvate strance, hrane gladne, skrbe za bolesne i pronalaze Krista u licima potrebitih. Kroz ovaj pristup pokazao je kako duhovnost može povezivati zajednice, nadvladati podjele i donijeti ozdravljenje u društvo.
Papa Franjo ostavio je dubok i širok trag u kršćanskoj duhovnosti i globalnom svjedočanstvu Crkve o Kristu. Oživio je temeljne kršćanske vrijednosti – milosrđe, poniznost, pravdu, mir – udahnuvši im novu energiju i čineći ih razumljivima i privlačnima za 21. stoljeće. Kroz svoj pontifikat, uspio je te vrijednosti učiniti razumljivima i privlačnima suvremenom društvu, potičući vjernike na njihovo prakticiranje kako u osobnom životu tako i u zajedničkom djelovanju. Povezivanjem duhovne odanosti s društvenim angažmanom, papa Franjo podsjetio je kršćane da molitva i djelovanje moraju biti nerazdvojivi dijelovi autentičnog kršćanskog života. Njegov naglasak na „Crkvi koja izlazi“ inspirirao je Crkvu da se angažira na periferijama društva, donoseći nadu i evanđeoske vrijednosti tamo gdje su najpotrebniji.
Papa Franjo posvetio je svoj pontifikat nastojanju da razluči i slijedi Božju volju, svjestan da njegove odluke i djela neće zadovoljiti sve. Za njega je ključno bilo međusobno slušanj, vođenje dijaloga koji prihvaća složenost stvarnosti, prepoznavanje znakove vremena te – u molitvi i prisnosti s Gospodinom – razlučivanje najprimjerenijeg puta u svakom trenutku Papa Franjo nije težio univerzalnom odobravanju niti je uspjeh svojih djelovanja mjerio prema popularnosti. Nadahnuće je crpio iz Evanđelja Isusa Krista, života svetaca i proroka, prihvaćajući da njegove odluke neće uvijek naići na suglasjei. Neke od tih odluka izazvale su snažne kritike i kontroverze koje, kako je primijetio jedan novinar, još uvijek nisu razriješene. Međutim probleme nije stvorio Papa; ti problemi već su postojali. Ono što je papa učinio bilo je da je sve različite stavove hrabro stavio na stol otvoreno suočavajući Crkvu s izazovima i razlikama. Aktivno je ulazio je u dijalog s onima koji su mislili drukčije, kako bi njihov glas uključio u proces razlučivanja. Time je dao legitimitet raspravi unutar Crkve, jer je želio da svatko ima pravo sudjelovati. Njegov pristup razlučivanju, ukorijenjen u ignacijevskoj duhovnosti, suprotstavljao se volontarizmu—ideologiji gdje osobna volja nadjačava razum i istinu—nudeći put dijaloga i promišljanja u polariziranom svijetu.
Papa Franjo ostavio je svijetu novi model kršćanskog svjedočanstva – gdje se vjera ne oglašava iz udaljenosti, već živi u blizini ljudskih patnji. Njegova ostavština može se sažeti u tri revolucionarna doprinosa: teologija susretapokazavši da se Evanđelje ne širi osudom, već iskrenim susretom, gdje milosrđe uvijek dolazi prvo, Crkva koja izlazi promijenivši sliku papinstva, zamijenivši ceremonijalnu udaljenost fizičkom blizinom prema marginaliziranima i jedinstvo u djelovanju kroz ekumenizam i međureligijski dijalog dokazujući da se vjere ne ujedinjuju teorijom, već zajedničkom brigom za svijet.
Njegova najveća promjena nije bila u doktrini, već u pastoralnom stilu: dokazao je da Crkva može biti i vjerna tradiciji i hrabro bliska suvremenom čovjeku. Ostavio je poruku da prava revolucija počinje od ljubaznosti. Svaki papa mora biti papa za svoje vrijeme. Jean Guitton, francuski filozof, je rekao:
„Svaki papa ostaje – svoj. Zadržava vlastito raspoloženje, osobni način postojanja, način na koji živi i doživljava svijet. Možda nenamjerno ili nesvjesno, ali svoju službu neizbježno obilježava vlastitom osobnošću. Rekao bih da se, u toj uzvišenoj službi – gdje više nitko ne prosuđuje osim Boga – osobnost može čak još više osloboditi, izraziti u opuštenosti i srdačnosti. To smo jasno vidjeli kod Ivana XXIII., koji je odlučio jednostavno i iskreno biti ono što jest. No, put Pavla nije i put Ivana. I svaka osobnost u papinskoj službi pronalazi svoj vlastiti način svjedočenja.“ (fratellanza.net).