Foto: © Vatican News (arhivska)
Povodom izbora pape Lava XIV. i 134. obljetnice enciklike „Rerum novarum“
Krešimir Cerovac
„Ne treba smatrati da je Crkva, usmjerivši svoju brigu prvenstveno na duše, zanemarila ono što se tiče smrtnog i zemaljskog života. Crkva se posebno trudi izvući radnike iz njihova teškog položaja i poboljšati njihove životne uvjete. Već samim time pozivanjem ljudi na krjepost i njihovim odgojem, Crkva čini veliko djelo. Naime, ako se kršćanski zakoni vjerno poštuju, oni sami značajno doprinose poboljšanju blagostanja i u vanjskim okolnostima, jer prizivaju pomoć Boga, začetnika i izvora svih dobara, Ti zakoni zaustavljaju dvije pogubne pošasti našega života koja čine čovjeka bijednim unatoč obilnom bogatstvu: pohlepu za materijalnim dobrima i neobuzdanu želju za užicima.“ – papa Lav XIII., „Rerum novarum“
U ovim danima, nakon izbora novog pape Lava XIV., Crkva se prisjeća pape Lava XIII. obilježavajući 134. obljetnicu objave njegove, jedne od najvažnijih crkvenih socijalnih enciklika – „Rerum novarum“ („O novim stvarima”), izdane 15. svibnja 1891. godine.
Papa Lav XIII., imenom Vincenzo Gioacchino Raffaele Luigi Pecci, rođen je 2. ožujka 1810. Studirao je filozofiju, teologiju, te civilno i kanonsko pravo u Rimu, a za svećenika je zaređen 1837. godine. U 33. godini života imenovan je za nuncija u Belgiji gdje je boravio tri godine. Nakon toga vraća se u grad Perugiu, gdje je, kao biskup, imenovan od pape Grgura XVI., služio 32 godine. Papa Pio IX. ga je 1853. godine imenovao kardinalom, a nakon njegove smrti izabran je za papu 1878. godine i uzeo ime Lav XIII. Poznat je po tome što je omogućio stručnjacima i znanstvenicima pristup Vatikanskom arhivu, koji je dotad bio zatvoren za javnost. Zanimljivo je bio prvi papa koji se je pojavio na filmu, snimljen u šetnji kroz Vatikanske vrtove, te da je uveo uporabu „zucchetta“, kapice koje danas nose pape, kardinali i biskupi. Nakon 25 godina papinstva, preminuo je 20. srpnja 1903. u starosti od 93 godine. Sahranjen je u bazilici svetog Ivana Lateranskog u Rimu (!). Lav XIII. je značajno promijenio smjer Crkve, a posebice je ostao zapamćen po prvoj socijalnoj enciklici „Rerum novarum“, koja je imala dva važna učinka: Crkva je prvi put službeno ušla u raspravu o „radničkom pitanju“ kao ključnom socijalnom izazovu, čime je naznačila svoj teološki odnos prema svijetu, a unutar Crkve je otvorila prostor za organizirano teološko proučavanje socijalne problematike.
Papa Lav XIII. djelovao je u 19. stoljeću, u razdoblju kada je industrijska revolucija bila na svom vrhuncu, a nagli porast proizvodnje doveo je do ubrzane urbanizacije. Sve veći broj radnika selio se iz ruralnih područja u gradove u potrazi za poslom. Kapitalizam kao gospodarski sustav doveo je do stvaranja proletarijata – sloja radnika koji su, izrabljivani i nezaštićeni, živjeli u neljudskim uvjetima.
U tom kontekstu, enciklika „Rerum novarum“ posebno naglašava dvije temeljne postavke. Prvo, Crkva se odlučno protivi klasnoj borbi i osuđuje socijalizam Karla Marxa, jer, kako se navodi u enciklici: „Ta teorija ne samo da ne može riješiti napetosti, nego će naškoditi samim radnicima; povrh toga, ona je iz mnogih razloga nepravedna jer nameće nasilje zakonitim vlasnicima, izvrće dužnost države i narušava društveni poredak.“
Istodobno, papa Lav XIII. se izričito ograđuje i od raznih pretpostavki ekonomskog liberalizma, odnosno, kapitalizma, koji je u društvo unio nepravdu kroz nehumanost poslodavaca i nekontroliranu, nereguliranu konkurenciju. Kao odgovor na te društvene nepravde, „Rerum novarum“ predlaže niz konkretnih mjera i načela:
- Priznavanje dostojanstva radnika i prava na poštenu plaću dovoljnu za dostojan život, čime se izravno protivi izrabljivanju radne snage.
- Zaštita privatnog vlasništva, ali uz naglasak da vlasništvo nije apsolutno pravo, već nosi i moralnu odgovornost prema općem dobru.
- Pravo radnika na udruživanje, posebice kroz sindikate i radničke udruge, koje bi štitile njihove interese i dostojanstvo.
- Uloga države u uspostavi socijalne pravde – ne kao potpunog upravitelja gospodarstva, već kao jamca pravednog zakonodavstva, koje štiti najslabije članove društva.
- Promicanje suradnje između klasa, nasuprot klasnoj borbi, s ciljem izgradnje društva temeljenog na solidarnosti, pravdi i zajedničkom dobru.
Enciklika je time postavila temelje moderne katoličke socijalne misli, koja do danas ostaje živo nadahnuće za odnos Crkve prema pitanjima rada, ekonomije i društvene pravednosti.
Papa Lav XIII. snažno zagovara pravo na privatno vlasništvo, koje su osporavali marksisti, ali istodobno upozorava na zloporabe tog prava. U tom smislu, enciklika donosi i određena ograničenja. Privatno vlasništvo shvaća se i kao poziv i kao pravo: „Čovjek dopušteno posjeduje privatno vlasništvo. Ono mu je također za život potrebno“. No, kada se postavi pitanje kako mora to vlasništvo treba koristiti, Crkva nedvosmisleno odgovara: „Što se toga tiče, čovjek ne smije imati izvanjske stvari kao svoje vlastite, nego kao opće, da ih uzmogne i drugima rado dijeliti u potrebi. Zato i veli apostol: ‘Zapovijedi bogatima ovoga svijeta da rado dijele drugima’.“
Time enciklika ističe temeljno načelo kršćanskog poimanja vlasništva – ono nije apsolutno, nego uključuje i društvenu odgovornost prema bližnjemu.
Država treba štititi slabe i siromašne, odnosno ima neotuđivu dužnost braniti njihova prava. Snaga se države upravo manifestira kroz njeno služenje slabima i zapostavljenima: „Siromašni svijet, nemajući ništa čime bi se branio, oslanja se najviše na zaštitu države. Za radnike se; dakle, jer se broje u siromašne, treba država naročitom brigom brinuti.“
Enciklika posebnu pozornost posvećuje odnosu između poslodavaca i posloprimatelja, a koji se ponajprije treba ogledati kroz pravednu plaću, koja omogućuje radnicima da prehrane sebe i svoju obitelj. „Napose neka bogataši i poslodavci znadu da ni Božja ni ljudska prava ne dopuštaju u osobnu korist tlačiti bijednike i nevoljnike te bogatiti se iz tuđe bijede. Prevariti bilo koga u zasluženoj plaći velik je grijeh koji vapi u nebo za osvetom.”
Enciklika snažno podržava osnivanje radničkih udruženja (sindikata): „Osjećaj slabosti vlastitih sila tjera i opominje čovjeka da sebi pridruži i tuđu pomoć. … Naime, stvarati privatna društva dano je čovjeku naravnim pravom, a država je ustanovljena da bude na pomoć naravnom pravu, a ne na njegovu propast. … Radnička udruženja treba tako organizirati i rukovoditi da sredstva budu što prikladnija i sposobnija za predloženu svrhu, koja se sastoji u tome da pojedinci u udruženju mogu izvući što više dobara za tijelo, dušu i obitelj.“
Enciklika „Rerum novarum“ pokazuje svjesnost Crkve i njezin odgovor na znakove vremena. Dužnost pape bila je definirati načela o obvezama države u pogledu prava radnika, osobito u teškim vremenima, pri čemu su ta načela temeljena na vječnim istinama. Enciklika predstavlja značajan korak Crkve prema savezu s radnicima i siromašnima te svjedoči o njezinom odmicanju od napasti povezivanja s tadašnjom buržoazijom. Ukratko: središnja tema enciklike usmjerena je na uvjete radnika koje je izazvala industrijska revolucija. Posebice se naglašava da odnos između poslodavaca i posloprimatelja mora biti utemeljen na istini, ljubavi i poštovanju nepovredivih prava svakog pojedinca.
Mnogi se i danas pitaju je li se enciklika poput „Rerum novarum“ trebala pojaviti mnogo ranije. Papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in veritate“ navodi: „Mora se priznati kako su predstavnici Crkve sporo shvaćali da se pitanju pravednog ustroja društva valja pristupiti na nov način.“
Posebno treba uzeti u obzir da je mnogo ranije, još u veljači 1848. godine, objavljen Marxov „Komunistički manifest“.
Važnost enciklike „Rerum Novarum“ leži u njezinu revolucionarnom suočavanju s društvenim stvarnostima Industrijske revolucije, njezinoj hrabroj obrani prava i dostojanstva radnika, njezinoj uravnoteženoj kritici prevladavajućih ideologija te njezinoj trajnoj ostavštini kao temeljnog dokumenta modernog katoličkog socijalnog nauka, koji i dalje usmjerava angažman Crkve s pitanjima socijalne pravde u 21. stoljeću.
Na kraju u zaljučku enciklike Lav XIII. poručuje: „Neka državne vlasti upotrijebe zakone i uredbe, neka se bogataši i poslodavci sjete svojih dužnosti; neka se radnici, o kojima je riječ, ohrabre. Budući da jedino vjera, kao što smo na početku rekli, može sasvim odstraniti zlo, neka svi promisle da ponajprije treba uspostaviti kršćansko ćudoređe, bez kojeg će i ona sredstva razboritosti, koja se smatraju najprikladnijima, malo koristiti“ (fratellanza.net).