„Razlučivanje nije opcija za Crkvu – to je danas nužnost.” (Papa Franjo, opća audijencija, 28. rujna 2022.)
Krešimir Cerovac
Molitvena nakana pape Lava XIV. za mjesec srpanj, koju je obznanila ‘Papinska svjetska molitvena mreža’ (nekadašnji ‘Apostolat molitve’), posvećena je jačanju i učenju ‘razlučivanja’. Papa poziva: „Molimo se da ponovno naučimo kako razlikovati i kako birati životne putove te odbaciti sve što nas udaljava od Krista i Evanđelja“.
Papinska svjetska molitvena mreža, globalni pokret ljudi koji se svakodnevno obvezuju moliti za papinske nakane, nažalost je ponekad nepravedno zanemarena u javnom diskursu. U nedavnom priopćenju za javnost, Mreža pojašnjava bitne korake potrebne za istinsko razlučivanje, navodeći: „Da bismo razlučili, potrebno je staviti se u istini pred Boga, ući u sebe, priznati vlastite slabosti i zamoliti Gospodina za iscjeljenje. To su koraci do ponovnog rođenja kroz autentičan odnos s Bogom.“
U molitvi koju predlaže papa Lav XIV., a kojom se pokazuje njegov kontinuitet s prethodnikom po pitanju razlučivanja, između ostalog stoji: „Podari mi dublje razumijevanje onoga što me pokreće, kako bih mogao odbaciti ono što me odvlači od Krista, i voljeti ga i služiti mu punije. … Žudim da moje odluke vode do radosti Evanđelja. Čak i ako moram proći kroz trenutke sumnje i umora, čak i ako se moram boriti, razmišljati, tražiti i ponovno započeti. Jer, na kraju putovanja, tvoja utjeha je plod ispravne odluke.”
U molitvi pape Lava XIV. za srpanj jasno odjekuju riječi svetog Augustina iz „Ispovijedi“: „Bože, dopusti mi da upoznam sebe da bih spoznao Tebe.“ Ova molitva pokazuje da spoznaja sebe vodi prema spoznaji Boga – da se unutarnja kontemplacija i prepoznavanje vlastitih slabosti i darova pretvara u dublji odnos s Bogom.
Teološki i duhovni pristup pape Franje ima tri ključne značajke: razlučivanje – kao temeljni pojam njegova pontifikata, inspiriran Duhovnim vježbama svetog Ignacija Loyolskog, induktivni pastoralni stil – metoda ‘Vidjeti – Suditi – Djelovati’, koja ne polazi od gotovih odgovora, nego od konkretne stvarnosti života, te poseban izbor za siromašne. O razlučivanju, papa Franjo je rekao u razgovoru s fra. Antoniom Spadarom u rujnu 2013.: „Razlučivanje se uvijek događa u prisutnosti Gospodina, promatrajući znakove, slušajući što se događa i osjećaje ljudi, posebno siromašnih.“
Za papu Franju, razlučivanje nije akademska analiza, nego životni put – put na kojem osoba ili zajednica osluškuje Božji glas unutar povijesti, iskustava i izazova svakodnevice. Ono traži pažljivo čitanje života, srca i znakova vremena, ali uvijek u svjetlu Evanđelja i s poniznim stavom molitve. U vremenu globalnih kriza, polarizacija i duhovne nesigurnosti, papa poziva na unutarnji mir i sposobnost razlikovanja: što dolazi od Boga, a što od duha tame; što vodi k ljubavi, a što u sebičnost i strah. To je proces koji zahtijeva molitvu, slušanje i otvorenost Duhu Svetome – jer prava promjena počinje iznutra.
Papa Franjo u brojnim govorima i spisima opisuje razlučivanje kao temeljni duhovni proces – razlikovanje između stvarnog dobra i prividnog dobra, između onoga što dolazi od Boga i onoga što je plod duha zla ili vlastitog ega. Za papu Franju, razlučivanje nije puko primjenjivanje apstraktnih pravila, nego osluškivanje Duha Svetoga kroz molitvu, životne okolnosti i glas savjesti. Temeljni kriterij nije kruti zakon niti unaprijed zadani odgovor, već osjetljivost srca za Božje nadahnuće, uvijek u svjetlu Evanđelja, nauka Crkve i konkretne životne situacije.
Kako često ponavlja papa Franjo: „Ne može se sve rješavati općim pravilima. Potrebno je razlučivanje slučaj po slučaj.“ To je naglasio i u apostolskoj pobudnici „Amoris Laetitia“, koja je izazvala žestoke polemike upravo zbog ovakvog pristupa. No papa Franjo time nije relativizirao crkveni nauk, niti ga se odrekao. Naprotiv, on traži vjerodostojnu primjenu nauka unutar složenosti stvarnog života, uz poštivanje savjesti, odgovornosti i posebnosti svake osobe i situacije. On inzistira na pastoralnoj blizini i praćenju, a ne na pukom administrativnom sudu. To ne znači popustljivost, nego poziv na dublju, odgovornu i zrelu vjeru – onu koja razlikuje duhove, koja zna čitati znakove vremena i koja nikada ne zaboravlja milosrđe.
U knjizi „Odvažimo se sanjati“ papa Franjo kaže: „Razlučivanje podrazumijeva promišljanje o odlukama i postupcima, ne samo kroz racionalne analize, već i kroz osluškivanje Duh Svetoga, prepoznavanje u molitvi Božjih motiva, poziva i volje u molitvi. … Ideje se raspravljaju, ali stvarnost se razlučuje. Ovo je izazov za one koji su nestrpljivi i vjeruju da svaki problem ima tehničko rješenje, kao da je riječ samo o pronalasku pravog prekidača. Mnogi vjernici također nailaze na poteškoće s razlučivanjem, posebno oni koji ne trpe nesigurnost i nastoje svijet svesti na crno-bijelo podjelu. Takav pristup gotovo je nedostižan za ideologe, fundamentaliste i one čija kruta razmišljanja ometaju fleksibilnost. Ipak, razlučivanje je ključno za oblikovanje bolje budućnost, jer omogućava Crkvi i pojedincima da se prilagode suvremenim izazovima – poput umjetne inteligencije, klimatskih promjena i društvenih podjela.
U susretu sa svojom isusovačkom subraćom 2016. u Krakowu papa Franjo je rekao: Postoji opasnost da se naviknemo na „crno ili bijelo”. Općenito smo prilično zatvoreni za razlučivanje. … To je opasno jer nas može dovesti do shvaćanja morala na način koji je previše formalistički … i toga se jako bojim.“
Papa Franjo vidi razlučivanje kao ključnu vrlinu u vremenu krize – bilo osobne, bilo crkvene. Neodlučnost ili ukočenost u zakonima bez duha može Crkvu paralizirati. Razlučivanje je lijek protiv rigidnosti s jedne strane, i protiv lakih kompromisa s druge. To je srednji put Evanđelja – prostor u kojem se vjernik ne oslanja na automatizam pravila, nego na unutarnji dijalog s Duhom Svetim. To jasno izražava u „Evangelii Gaudium“: „Više vrijedi malo svjetla koje uvijek gori, nego oganj koji kratko bukne, a onda se ugasi.” Razlučivanje je upravo to – traženje plamena koji gori tiho, postojano, ne kao spektakl, nego kao izraz trajnog odnosa s Bogom – odnosa koji pročišćava srce i vodi u istinu.
Pojam razlučivanja izazvao je brojne reakcije i kritike. Neki ga pogrešno tumače kao relativizaciju crkvenog nauka ili kao unošenje nesigurnosti u moralni okvir Crkve. No papa nije zagovornik relativizma, nego pastoralne mudrosti i pažnje prema konkretnom čovjeku i njegovoj životnoj stvarnosti – bez odricanja od istine. Takav pristup nastavio je i njegov nasljednik, papa Lav XIV., koji je više puta istaknuo važnost razlučivanja kao stila crkvenog vođenja u našemu vremenu.
Papa Franjo želi Crkvu koja ne nudi brze i jednostavne odgovore na složena pitanja, nego Crkvu koja prati čovjeka kroz proces rasta i sazrijevanja, vodeći ga prema osobnom susretu s Kristom. Za njega, razlučivanje nije privilegij duhovnih elita, nego poziv svakome vjerniku: da bude budan, da osluškuje Božji glas, da se čuva zamke legalizma i površnog pragmatizma. Razlučivanje je put između krutosti i proizvoljnosti. Ono traži vjernost Evanđelju, ali i otvorenost Duhu Svetome koji, kako kaže papa Franjo, „puše gdje hoće, ali nikada ne proturječi Kristovu evanđelju.”
Razlučivanje i tradicija u Crkvi predstavljaju dvije ključne dimenzije koje oblikuju duhovni život vjernika i crkvene zajednice. Razlučivanje, kao proces promišljanja i razlikovanja, pomaže vjernicima da prepoznaju Božju volju u svakodnevnim odlukama i izazovima. S druge strane, tradicija je čuvar bogatstva vjere kroz stoljeća. Ona čuva liturgiju, nauk, običaje i moralne vrijednosti koje su oblikovale kršćanski identitet. No, tradicija nije muzejski eksponat niti puki popis pravila – to je živa povezanost s korijenima, s onim što ostaje trajno i neprolazno u svijetupunom promjena. Ta dva pojma – razlučivanje i tradicija – ne stoje u sukobu, nego se nadopunjuju. tradicija čuva svetost sakramenata i nauka, dok razlučivanje pomaže da se to bogatstvo vjere autentično živi danas, u novim i često složenim okolnostima. U konačnici, razlučivanje i tradicija zajedno vode prema dubljoj i zrelijoj vjeri. Njihova sinteza čini Crkvu živom zajednicom – vjernom korijenima, a istodobno otvorenom Duhu koji puše gdje hoće. Takva Crkva može odgovarati na izazove vremena, ostajući ukorijenjena u nepromjenjivom Božjem nauku.
Napomena: Ovo razmatranje temelji se, uglavnom, na izlaganjima pape Franje tijekom dvanaest Općih audijencija, održanih u razdoblju 31. kolovoza 2022. do 14. studenoga 2022., u kojima je tema bila razlučivanje (fratellanza.net).