Foto: Papa Pio XII. © KNA
75. obljetnica objave enciklike „Humani generis“ pape Pija XII.
Krešimir Cerovac
Dana 12. kolovoza 1950. godine papa Pio XII. objavio je encikliku „Humani Generis“ koja se bavila tadašnjim važnim teološkim, filozofskim i znanstvenim pitanjima. Najpoznatija je po tome što je prvi put u povijesti Crkve dozvolila razmatranje teorije evolucije, ali pod uvjetom da se ne dovodi u pitanje Božje stvaranje ljudske duše i jedinstvo ljudskog roda. Ova enciklika značajno je utjecala na katoličku teologiju sljedećih desetljeća i postavila je smjernice za teološka istraživanja, iako je Drugi vatikanski koncil (1962-1965) kasnije donio otvoreniji pristup dijalogu s modernim svijetom.
U njoj između ostalog stoji: „Zbog toga Crkveno učiteljstvo ne zabranjuje da, u skladu s današnjim znanjem iz ljudskih znanosti i teologije, stručnjaci iz oba područja istražuju i raspravljaju o doktrini evolucije, posebno kad se radi o porijeklu ljudskog tijela iz prethodno postojeće žive tvari. Katolička vjera nas obvezuje vjerovati da je duša neposredno stvorena od Boga. No, takva istraživanja moraju se provoditi pažljivo, uz ozbiljno i uravnoteženo razmatranje argumenata za i protiv evolucije, te uz spremnost da se prihvati sud Crkve, kojoj je Krist povjerio zadaću da vjerodostojno tumači Sveto pismo i štiti temelje vjere.“
Pažljivim čitanjem biblijskog odlomka (Post, 2:7) može se razumjeti da život nastaje iz nežive tvari, a Bog zatim udahnjuje dušu, čime biće postaje živo biće. Dopušta se dakle rasprava o porijeklu ljudskog tijela „iz već postojeće žive tvari“, što znači da je moguća hipoteza kako je ljudsko tijelo genetički, tj. evolucijom vezano uz neku životinjsku vrstu. Što se tiče ljudske duše, koja nije predmet prirodoslovnih znanosti, ostaje nepromijenjen nauk Crkve da Bog izravno stvara svaku pojedinu dušu.
Enciklika „Humani generis“ je svakako stvorila povoljniju atmosferu u odnosu između prirodnih znanosti i teologije. Iako je bila vrlo oprezna u svojim formulacijama, dopušteno je prihvaćanje evolucionizma kao „ozbiljne hipoteze“. Ako ne proturječi Božjem stvaranju teološko i filozofsko istraživanje na ovom području je praktički dozvoljeno. Zbog toga su teolozi mogli započeti raspravu o tome kako razumjeti božansko stvarateljsko u kontekstu evolucije.
Nakon enciklike „Humani generis“ postalo je jasno da se s kršćanskog stajališta može prihvatiti evolucionizam, koji objašnjava nastanak svijeta u prirodoslovnom smislu. Naravno, teoriju evolucije se može dovoditi u pitanje i ne prihvaćati, ali na temelju znanstvenih argumenata. No, evoluciju, kao ni teoriju Velikog praska, nije moguće osporiti na temelju Svetog Pisma. To su potvrdili i pape Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo. Ipak, još uvijek ima upornijih protivnika teorije evolucije koji svoje stavove temelje na tumačenju Svetog pisma. Oni su vrlo aktivni, posebno u SAD-u, ali i na nekim portalima i blogovima u Hrvatskoj.
Hrvatski ugledni teolog Vjekoslav Bajsić, kao kršćanski evolucionist, upozoravao je „pobožne“ da pitanja vezana uz teoriju evolucije nisu stvar „pobožnosti“ i da se iz takvih pobuda ne smije osuđivati prirodoslovni evolucionizam. Poručivao je da i tome treba slušati Crkvu. Rekao je: „Svatko ima pravo biti protiv evolucionizma i iznositi svoje mišljenje, ali neka jasno kaže da to nije službeni stav Crkve. Ako Crkva smatra da nema dovoljno dokaza za osudu evolucionizma, ni mi nemamo pravo ’iz pobožnosti’ to osuđivati.“
Mnogo je složenije i važnije pitanje na koji se način teorija evolucije može odnositi na čovjeka. Čovjek, u svojoj cjelovitosti, sigurno nije plod evolucije. Kao što je već istaknuto, moguće je bez oklijevanja govoriti o evoluciji ljudskog tijela, odnosno o razvoju čovjekolikog bića unutar bioloških zakonitosti prirode. Međutim, ljudska duša nije mogla nastati kao rezultat preobrazbe nežive ili žive materije. Ona je neposredno stvorena od Boga – izvan dosega prirodnih procesa.
U tom kontekstu, teolog Vjekoslav Bajsić lucidno primjećuje: „Srž te ideje nije pitanje je li čovjek od majmuna ili ne – oko čega se, krivnjom obiju strana, vodila dugotrajna i besplodna polemika, prepuna emocija i nesretnih posljedica – nego u spoznaji da i priroda ima svoju povijest, i da se ljudska povijest organski u nju usađuje.“
Bajsić vjernike tako poziva da iza površinskih sukoba prepoznaju dublju povezanost čovjeka s kozmosom, ali i njegovo posebno dostojanstvo koje proizlazi iz božanskog dara duše.
U filozofskom smislu, važno je razlikovati dva početka čovjeka: prirodni početak, odnosno hominizaciju (očovječenje), koje se poklapa s biološkom pojavom ljudske vrste u evolucijskom procesu i metafizički početak, tj. duhovno prodahnuće čovjeka dušom, što označava izravni stvarateljski čin Boga. Hominizacija se odnosi na postupni proces razvoja misaonosti i samosvijesti. Taj proces nije trenutačan, nego se odvija kroz određeno vremensko razdoblje, tijekom kojega se kod čovjekolikog bića budi svijest o vlastitome ja, o dobru i zlu, o sebi i svijetu. To je proces buđenja, a ne časoviti bljesak. Suprotno tome, duša nije rezultat materijalne evolucije, nije „emergencija“ tvari, već duhovna stvarnost koja nadilazi svaku materijalnu razinu i dolazi izravno od Boga. Zato je, u filozofskom i teološkom pogledu, nužno jasno razlikovati: hominizaciju – biološki i antropološki proces oblikovanja čovjekolikog bića, i prodahnuće dušom – duhovni čin kojim čovjek postaje osoba u punom smislu, stvoren na sliku Božju.
Evolucija je, u tom svjetlu, proces trajanja tijekom kojega Bog “čeka” – u svojoj božanskoj strpljivosti – da se postupno ostvare svi nužni uvjeti za pojavu istinske svijesti, sposobnosti promišljanja, mišljenja i samostalnog odlučivanja. To se, ne zbiva ‘u jedan dan’. Upravo to trajanje predstavlja odmak koji Bog uspostavlja između sebe i svoga stvorenja, kako bi ono slobodno i postupno postalo ono što uiistinu jest. U trenutku kad se steknu uvjeti za buđenje misleće svijesti, sposobnosti razmišljanja, otkrivanja i osmišljavanja, tada stvorenje postaje unutarnje usklađeno s primanjem milosti. Ta milost će ga na jedinstven način uvesti u osobni odnos sa Stvoriteljem. Upravo tu milosnu dimenzijuteologija prepoznaje kao neposredno stvaranje ljudske duše po Bogu – čin koji nije proizvod prirodnog razvoja, već Božji dar koji čovjeka čini osobom i poziva ga na zajedništvo s Bogom.
Zanimljivo razmišljanje o odnosu između evolucije i stvaranja iznio je papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi „U početku …“, koja je prevedena i na hrvatski jezik. On jasno naglašava da se stvaranje i razvoj ne smiju suprotstavljati, već ih treba promatrati kao komplementarne stvarnosti: „Ne možemo reći: stvaranje ili evolucija. Ispravna rečenica mora glasiti: stvaranje i razvoj, jer obje stvarnosti odgovaraju na različita pitanja.“
Papa Benedikt ističe da biblijska pripovijest o zemljinom prahu i Božjem dahu nije znanstveni izvještaj, nego teološka objava o ontološkoj i duhovnoj naravi čovjeka. Drugim riječima, Sveto Pismo ne opisuje „kako“ čovjek nastaje u biološkom smislu, nego „što“ on jest u Božjem naumu. „Ta pripovijest ne govori o nastanku čovjeka, nego o njegovu biću.“ U tom svjetlu, papa vidi stvaranje i evoluciju ne kao suprotstavljene tvrdnje, već kao dva pristupa različitim razinama stvarnosti — znanstvenu i duhovnu.
A u svojoj knjizi „Naučiti vjerovati“, papa Benedikt XVI. jasno ističe: „Tvrdnja da onaj tko vjeruje u Stvoritelja ne može razmišljati o evoluciji, ili pak da onaj tko prihvaća evoluciju mora isključiti Boga, besmislena je proturječnost. S jedne strane, postoje brojni znanstveni dokazi u prilog evoluciji koja se pojavljuje kao stvarnost koju moramo prihvatiti i koja obogaćuje našu spoznaju o životu i o bitku kao takvu. Međutim, s druge strane, evolucijsko učenje ne pruža odgovor na ključno filozofsko pitanje odakle je sve poteklo i kako je točno na kraju dovelo do pojave čovjeka.“
Dok papa Pio XII. u enciklici „Humani generis“ naučavanje evolucionizma smatra kao „ozbiljnu hipotezu“ koju treba pobliže istražiti, dotle papa Ivan Pavao II. kaže: „Nove spoznaje daju povoda da u teoriji evolucije vidimo više od hipoteze. Vrijedno je istaknuti kako je ova teorija nakon niza otkrića na različitim područjima znanosti sve više prihvaćena od strane istraživača.“
Papa Franjo je jasno izjavio da su teorija evolucije i Veliki prasak kompatibilni s katoličkim vjerovanjem u Stvaratelja: “Bog nije čarobnjak s mađioničarskom palicom, već Stvoritelj koji je dao svijetu autonomiju.”
Enciklika „Humani generis“ nije tek povijesni dokument, nego i poziv na kritičku vjernost: otvorenost prema svijetu, ali bez gubitka vjerničkih i teoloških korijena. U vremenu intelektualne i duhovne zbunjenosti, njezina jasnoća i razboritost ostaje svjetionikom za sve one koji traže autentičan put između krutog fundamentalizma i opasnog preuzimanja modernističkih ideologija. Ona zauzima važno mjesto u povijesti katoličke teologije, osobito u razumijevanju teološke klime neposredno prije Drugog vatikanskog koncila i odnosa Učiteljstva Crkve prema izazovima znanstvenih i filozofskih ideja modernog doba. Iako danas možda nije među najčešće citiranim enciklikama, „Humani generis“ostaje živo prisutna u suvremenoj katoličkoj misli, upravo zbog svoje sposobnosti da jasno razluči granicu između ortodoksne teologije i modernističkih devijacija. U konačnici, enciklika “Humani generis” podsjeća, a na što je uporno ukazivao papa Franjo, da teološki napredak nije moguć bez čvrste doktrinarane osnove, ali i da ortodoksija ne smije biti sinonim za intelektualnu stagnaciju. Ova lekcija ostaje jednako relevantna danas kao što je bila 1950. godine. U tom smislu, njezina poruka i dalje snažno odjekuje u aktualnim teološkim raspravama i promišljanjima o ulozi Crkve u svijetu (fratellanza.net).