Nadbiskup Uzinić: Nada nije pasivnost – nju živimo u svakom trenutku

Foto: © Mate Uzinić, RN

Prenosimo transkript propovijedi nadbiskupa Mate Uzinića na Trsatu 15. kolovoza 2025.

VELIKA GOSPA – Uznesenje Blažene Djevice Marije, 2025., Trsat

Drage sestre i draga braćo,

ove godine svetkovinu Velike Gospe slavimo u ozračju velikih jubileja. Ponajprije, to je jubilarna godina Opće Crkve, a za nas u Rijeci – i stota obljetnica naše biskupije, koje živimo pod geslom „Hodočasnici nade“. Tu su i 1700. obljetnica Nicejskog sabora koja nas povezuje sa svim drugim kršćanima, 60. obljetnica završetka Drugog vatikanskog sabora koji je oblikovao i oblikuje Crkvu našeg vremena, 1100. obljetnica splitskih sabora i prvog hrvatskog kralja Tomislava. Ne zaboravljamo ni nedavno obilježenu 30. obljetnicu vojno-redarstvene akcije „Oluja“, koja je donijela slobodu velikom dijelu Hrvatske i otvorila put mirnoj reintegraciji preostalih okupiranih područja Republike Hrvatske. 

Ove obljetnice nas mogu vratiti u prošlost, a ova svetkovina usmjerava nas prema budućnosti. Čini se da i mi kršćani, zajedno s mnogima u hrvatskom društvu, želimo radije ostati u prošlosti, a s njom i u starim podjelama koje su nam činile, i još čine, zlo. To pokazuju i naglasci kojima smo pristupali spomenutim obljetnicama. Dobiva se dojam da sve ovisi o tome tko je nekada bio tko, o starim podjelama, navikama i običajima koje ne želimo pustiti. A kršćani oni nikada nisu živjeli iz prošlosti – nego iz budućnosti. Mi smo dionici povijesti spasenja koja nije i ne može biti samo povijesni događaj. Ona je svoj vrhunac imala u otajstvu Isusa iz Nazareta – koji nije samo povijesna osoba. On je živ. I želi nas žive. Zato nas kao kršćane ne oblikuju samo događaji koji su bili, nego nas treba oblikovati i oblikuje i ono što dolazi. Živimo, kako kaže jedan teolog, „iz budućeg prostora“ – iz onoga što se ima dogoditi. Vjera i nada nisu tek naslijeđe prošlosti; one pripadaju budućnosti. Pokreću nas da činimo dobro ne samo zato što se nešto već dogodilo, nego i zato što vjerujemo da će se dogoditi.

U tom svjetlu želimo razumjeti i današnju svetkovinu Uznesenja Marijina – Velike Gospe. Iako se prisjećamo događaja iz prošlosti – da je Marija, nakon završetka ovozemaljskog života, s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu – mi zapravo ne gledamo natrag. Gledamo unaprijed. Ova svetkovina nije samo Marijina proslava. Ona je i naša nada. Jer ono što se u njoj dogodilo, ono što je u njoj ostvareno, to je ono što je uskrsli Krist obećao i nama. Marijina sadašnjost naša je budućnost.

U hvalospjevu „Veliča“ Marija ispovijeda: „Velika mi djela učini Svesilni.“ S njom, kojoj je Bog učinio velika djela, i mi u nadi koračamo ususret svojoj budućnosti. Naime, s Marijom dijelimo iskustvo povijesti spasenja – ona velika djela koja je Gospodin učinio njoj, učinio je i nama. S njom ćemo dijeliti i budućnost. Jer i mi smo, poput nje, iskusili Božju vjernost svome narodu u prošlosti. Znamo, zajedno s njom, da će Bog koji nam se objavio u povijesti spasenja, koji se milosrdan i blag pridružio našoj ljudskoj sudbini u Isusu iz Nazareta, i u budućnosti ostati isti, milosrdan i blag, i za nas i za sve ljude.

U drugom čitanju apostol Pavao nas stoga podsjeća: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih… kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni – ali svatko u svom redu: najprije Krist, zatim oni koji su Kristovi.“ Marija je prva među onima koji su Kristovi. Zašto? Jer je cijelim svojim bićem pripadala Kristu: začela ga je, rodila, dojila, odgajala, tražila, o njemu razmišljala i vjerno ga slijedila – sve do križa. Ali iznad svega, kako sam Isus kaže, bila je blaženija zato što je „slušala Božju riječ i čuvala je“ (Lk 11,28). Odjek toga Marijonog biti blaženiji u današnjem evanđelju nalazi se u Elizabetinim riječima: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina.“ 

U Marijinom potpuno pripadati Kristu, prepoznajemo što znači biti Kristov. Ali, ne odlučujemo mi tko je Kristov – nego Krist. Zato ga ne možemo zatočiti u uske rasne i nacionalne, klasne ili vjerske granice. Kristovi mogu biti svi – bez obzira na rasu ili narod, klasu ili vjeru – ako su otvoreni njegovom Duhu i ako žive po njegovu evanđelju, odnosno, za one koji ne poznaju evanđelje, ako žive po svojoj savjesti i trude se biti dobri ljudi. I jednako tako, oni koji nisu otvoreni njegovom Duhu i ne žive vrijednost evanđelja – koji nisu dobri ljudi – nisu njegovi. Zaludu je govoriti i misliti drugačije, kako nam to na više mjesta potvrđuje evanđelje (usp. Mt 25, 12; Lk 13, 25). 

Marijin primjer nam pokazuje kako se živi otvorenost Duhu i kako se žive vrijednosti evanđelja. Kako se može biti dobar čovjek. U njezinom „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ vidimo potpuno predanje Božjoj volji. U pohodu trudnoj Elizabeti – brigu za bližnje. U hvalospjevu „Veliča“ – navješćujući Božje vrijednosti ona nam govori bit evanđelja: Bog bira i uzdiže ponizne, gladne, neznatne, one koji se Boga boje. A odbacuje oholice, silne i bogate – one koji ne osjećaju potrebu za Bogom, a onda se posljedično ne brine na bližnje. 

Da, svetkovina Uznesenja Marijina pogled je u budućnost. Ali to nije bijeg od stvarnosti, kako bi nas neki željeli optužiti. Ne, nije to poziv da gledamo samo u nebo, zaboravljajući zemlju. I nije opravdanje za pasivnost. Naprotiv – poziva nas da već ovdje i sada „uznesemo“ svoj život življenjem Božje volje i brigom za druge. Naše „dušom i tijelom“ bit će proslavljeno u vječnosti – u onoj mjeri u kojoj se sada izgrađuje u vjernosti i ljubavi prema svima, osobito prema malenima.

A maleni su danas – gotovo sve ugrožene skupine našega svijeta. To su nerođeni, kojima prijeti smrt prije rođenja – ne samo zbog loših zakonskih rješenja, nego i zbog naše kršćanske nedosljednosti. Zato je to pitanje ponajprije pitanje obraćenja. To su i žene – majke koje su zbog različitih nepovoljnih okolnosti prisiljene u tome vidjeti rješenje. To su i sve druge kategorije osoba koje smo u duhu Milosrdnog Samarijanca dužni prepoznati kao svoje bližnje i prići im s empatijom i ljubavlju, kao što su bolesne, starije i umiruće osobe, osobito su to naši stari očevi i majke, djedovi i bake kojima često nije potrebno ništa više od naše prisutnosti, osobe s invaliditetom i njihove obitelji koji trebaju našu pomoć i podršku, siromašni, beskućnici, prognani i izbjegli, nezaposleni, mladi koji ne mogu sebi osigurati pristojan stan, radnici s plaćom od koje ne mogu priskrbiti osnovne potrebe za sebe i svoje obitelji, to su strani radnici koji ne trebaju našu milostinju nego pravedne ugovore, poštenu plaću i osobito ljudski odnos. Maleni su također i svi oni koji su branili našu domovinu, ali i oni koji su bili žrtve ratnog stradanja bez obzira na nacionalnost kojoj pripadaju, a koji – svatko od njih na svoj način – sada pate od posljedica, kao što su to i civilne i vojne žrtve ratova diljem svijeta. Od Ukrajine, koju gledamo sa suosjećanjem nadajući se u molitvi da će današnji pregovori na Aljasci pomoći u zaustavljanju rata i postizanju pravednog mira, pa nadalje diljem svijeta u „Trećem svjetskom ratu u dijelovima“, kako ga je nazvao pokojni papa Franjo. S papom Lavom, koji na tom tragu od početka svoje papinske službe poziva na mir i rješavanje sukoba diplomatskim putem i dijalogom, želio bih da u malenima danas prepoznamo osobito stanovnike Gaze u kojoj broj stradalih od početka rata premašuje 60.000 mrtvih – uključujući i značajan broj djece; UNICEF navodi da je ukupno više od 50.000 djece bilo ozlijeđeno ili ubijeno tijekom ovog ratnog sukoba. Kardinal Matteo Zuppi koji je kao papin izaslanik nedavno na ovom mjestu predvodio slavlje stote obljetnice biskupije u Rijeci je sinoć pročitao imena i dob 12.211 palestinske i 16 izraelske djece ubijene u ratu u Gazi od 7. listopada do 15. srpnja. Posebno nas boli spoznaja da mnoga od te djece – koja, kako je on rekao, imaju lice, povijest, dob, prekinuti san – umiru od gladi ili zbog postupaka koji im uskraćuju temeljnu zaštitu i dostojanstvo. Ova tragedija nije samo ljaga na licu trenutačnog političkog režima u Izraelu, koji je zaboravio na povijesne patnje vlastitog naroda dok isto čini drugom narodu, niti samo na članove i podupiratelje Hamasa, koji su sukrivci za situaciju, nego i na nama svima – a osobito na političkim elitama koje bi mogle, ali i morale, odlučnije reagirati i osuditi ovakve strahote. 

Sestre i braćo, bolna nas povijest mora naučiti: od ratova nas neće spasiti trka u naoružanju – koja je, nažalost, u porastu i kod nas i tome se divimo – nego međusobno uvažavanje, poštivanje prava svih, osobito prava manjina, briga jednih za druge, osobito za one najslabije. U izgradnji takvog svijeta mi bismo kršćani trebali prednjačiti. A jesmo li? Ili smo i mi među onima koji potiču podjele i napetosti, zloupotrebljavajući populistički vjeru koju ispovijedamo za druge interese – one koji s vjerom i s kršćanstvom nemaju nikakve veze? Zapravo su izdaja Isusa Krista i njegovog evanđelja. 

U viđenju iz Knjige Otkrivenja Crkva je prikazana kao Žena „obasjana suncem, s mjesecom pod nogama i vijencem od dvanaest zvijezda na glavi“. To se može odnositi na Mariju – ali zato što je i ona dio Crkve. To viđenje nije samo slika naše prošlosti ili budućnosti. To je sadašnjost. To je poziv na budnost, na borbu i zauzetost – danas! Ne borimo se protiv prošlosti niti samo čekamo budućnost. Pozvani smo djelovati sada – ovdje, na zemlji. Naš svijet, kao i naše hrvatsko društvo, treba ljude koji će – poput Marije – vjerovati i živjeti svoju vjeru: koji neće biti zatvoreni u umišljenost i samodostatnost, nego će biti ponizni, koji neće biti ravnodušni na patnju drugih, nego će im pristupiti s empatijom i ljubavlju, koji će birati biti, a ne imati, koji će biti mirotvorci, a ne još jedan izvor podjela i svađa, koji neće biti egoistično prignuti samo na sebe i svoje interese i, eventualno interese svoje obitelji, klana i stranke, nego će se brinuti za opće dobro i prava svih, osobito onih koji su obespravljeni, koji će se s jednakom gorljivošću zauzimati za svakoga čovjeka i za sav stvoreni svijet koji nam je povjeren da se za njega brinemo i da ga obogaćenog predamo novim generacijama, a nije nam dan da ga iskoristimo, potrošimo i bacimo. Takvi ljudi neće samo slaviti Mariju – nego će je nasljedovati. Kao što je i ona nasljedovala svoga Sina. U tome nam je i uzor i zagovornica. To je put k našem istinskom uznesenju.

I dopustite mi da ovu homiliju – u jubilejskoj godini „Hodočasnici nade“ – završim pjesmom, posvetom nadi, kojoj je autor pokojni Arsen Dedić, a koju nam je svojim prekrasnim glasom pjevala njegova supruga Gabi Novak, koja je preminula prije nekoliko dana. Uz svetkovinu Marijina uznesenja – koja je, u punom smislu riječi, svetkovina nade – neka ta pjesma, koja je nastala u sekularnom kontekstu, postane molitva nade za nas, za naše pokojne i žive, za naše obitelji, našu Crkvu i domovinu, za stanovnike Gaze i Izraela, za Ukrajinu i druga mjesta ratnih sukoba, za naš svijet.

(fratellanza.net)