Foto: © katholisch.de
Krešimir Cerovac
„Ne smije se misliti da ono što je napisano u encikličkim pismima ne traži prihvaćanje samo po sebi, jer pape u tim pismima ne koriste vrhovnu moć svog učiteljskog autoriteta. Oni ta pitanja poučavaju običnim autoritetom poučavanja, za koja vrijedi: Tko vas sluša, mene sluša.“ (Papa Pio XII. u enciklici „Humani generis“)
Enciklika je važan papinski dokument koji se obraća Crkvi i svijetu, i oduvijek je bila jedan od glavnih načina prenošenja crkvenog učenja u suvremeni kontekst. Enciklike poput „Rerum novarum“ (1891.), „Pacem in terris“ (1963.), „Laudato si’“ (2015.) i „Fratelli tutti“ (2020.) nisu samo oblikovale katoličku misao, nego i društvenu etiku diljem svijeta. No, u posljednjim desetljećima – a posebno u 21. stoljeću – sve češće se zanemarivanju i prešućuju, kako unutar Crkve, tako i u javnosti. U povijesti Crkve, enciklike su bile više od običnih dokumenata – bile su glas proroka, poziv na promjenu i vodič u teškim vremenima. Danas, međutim, sve češće se vidi da im se ne pridaje važnost. Umjesto da mijenjaju svijet, mnoge ostaju nepročitane, ignorirane ili svjesno zaobiđene – ne zato što nisu važne, nego zato što su prezahtjevne.
Papinske enciklike nisu samo vjerski dokumenti – one su duhovni, društveni i moralni vodič Crkve u određenom povijesnom razdoblju. No, mnogi katolici, pa čak i duhovni vođe, zanemaruju enciklike tvrdeći da nisu „nepogrješive“, jer nisu donesene ex cathedra. Ipak, Crkva nikada nije rekla da se enciklike smiju ignorirati ako nisu proglašene kao dogma. Naprotiv – njihova moralna važnost i autoritet su veliki, iako nisu uvijek na najvišoj razini crkvenog učenja. Vjernici trebaju prihvatiti ono što je napisano u enciklikama, kao što je papa Pio XII. istaknuo u enciklici „Humani Generis“. Katolici imaju svetu i neupitnu obavezu, bilo u privatnom ili javnom životu, poštivati, čvrsto se držati i hrabro braniti načela kršćanske istine koje je učiteljski autoritet Katoličke Crkve iznio.
U enciklici o radničkim društvima „Singulari quadam“ (1912.) papa Pia X. navodi: „Prije svega, jasno kažemo da svi katolici imaju svetu i nepovredivu dužnost, kako u privatnom tako i u javnom životu, da se pokoravaju, čvrsto drže i hrabro ispovijedaju principe kršćanske istine koje je učiteljska služba Katoličke crkve iznijela. Posebno, mislimo na one principe koje je naš prethodnik mudro postavio u enciklici Rerum Novarum“.
Tijekom povijesti, a i danas, neki su pokušavali ograničiti vrhovni autoritet Crkve kao učitelja, tvrdeći da postoje određena pitanja, poput društvenih i ekonomskih tema, u kojima katolici mogu zanemariti učenja i smjernice Apostolske Stolice. Papa Pio XII. u enciklici „Ad Apostolorum principis“ (1958.) jasno upozorava: „Pretpostavljajući neistinite i nepravedne pretpostavke, ne boje se zauzeti stav koji bi ograničio vrhovni autoritet Crkve, tvrdeći da postoje određena pitanja – poput onih koja se tiču društvenih i ekonomskih tema – u kojima katolici mogu zanemariti učenja i smjernice ove Apostolske Stolice.“
Papa Pio XII. je takvo mišljenje nazvao „potpuno lažnim i punim zabluda” i dodao: „Moć Crkve nije ograničena samo na tzv. ‘strogo vjerska pitanja’; već se proteže i na cijelu oblast prirodnog zakona – njegovoa uspostavljanje, tumačenje i primjena, koliko god se radi o moralnom aspektu.”
U svijetu prepunom digitalne buke, tržišne logike i političkih podjela, papinske društvene enciklike posebno se ističu. Temeljene na Socijalnom nauku crkve, one su tiha, ali snažna poruka protiv gubitka ljudskosti. Društvene enciklike Katoličke Crkve nisu samo teološki dokumenti – one su moralni vodiči koji hrabro pozivaju na pravdu, solidarnost i brigu za svijet. Ipak, često ih se i zanemaruje, krivo tumači ili koristi selektivno – bilo od političara, gospodarstva ili čak nekih crkvenih vođa. Neke enciklike postaju nepoželjne jer traže promjenu društvenih odnosa. Lakše se prihvaćaju one o molitvi, ali teže one koje govore o ekonomiji, migracijama ili zaštitu okoliša.
Enciklika „Rerum Novarum“ pape Lava XIII. iz 1891. godine smatra se ključnim dokumentom katoličkog socijalnog nauka. Nastala je u vremenu kada su se pojavili novi društveni problemi, a Crkva je osjetila potrebu da se bavi pitanjima pravde u ekonomiji i društvu. Ova enciklika postavila je trajni temelj za Crkvu, pokazujući da ima važnu poruku o različitim ljudskim situacijama – bilo da su one osobne, zajedničke, nacionalne ili međunarodne.
Nakon „Rerum Novarum“, uslijedile su brojne druge enciklike koje su razvijale socijalni nauk Crkve, uključujući „Quadragesimo Anno“ (Pio XI.), „Mater et Magistra“ (Ivan XXIII.), „Populorum Progressio“ (Pavao VI.), „Laborem Exercens“, „Sollicitudo Rei Socialis“ i „Centesimus Annus“ (Ivan Pavao II.). Te su enciklike obogatile doktrinarni ‘korpus’ Socijalnog nauka Crkve, koji se postupno izgrađuje kako Crkva čita događaje u tijeku povijesti, nastojeći voditi ljude da odgovore na svoj poziv odgovornih graditelja zemaljskog društva.
Katoličke enciklike, od prve moderne socijalne enciklike „Rerum novarum“ pa do pape Franjine revolucionarnog „Fratelli tutti“, uvijek su hrabro prozivale nepravdu – ali gotovo uvijek su naišle na otpor. Enciklika „Laudato si’ je osudila neodgovorno uništavanje prirode, kulturu odbacivanja, prvenstvo profita nad ljudskim zdravljem, a neki političari u SAD-u su encikliku nazvali ‘vjerskim ekstremizmom“ a industrija ‘ekološkim fundamentalizmom’. Enciklika „Fratelli tutti“ odbacila je nacionalizam, a populisti nazvali je ‘naivnom utopijom’. Enciklika „Rerum novarum“ tražila je prava radnika, a krupni kapital je optužio da uništava slobodno tržište i da radnici ne trebaju zaštiti. Sve tri enciklike diraju u interese jakih: korporacija, političara, vojnih kompleksa.
Zanemarivanje ili odbacivanje učenja iz enciklika može dovesti do nesuglasica s tradicionalnim naukom Crkve i ugroziti duboku i neraskidivu vezu između vjere i morala. Papa Ivan Pavao II. u enciklici „Veritatis Splendor“ naglašava da danas postoje mnoge sumnje i prigovori u vezi s moralnim učenjima Crkve, što predstavlja „sustavno dovođenje u pitanje tradicionalnih moralnih vrijednosti”. Na kraju, zanemarivanje enciklika može se smatrati činom neposlušnosti i tvrdoglavim odbijanjem učiteljstva Crkve. Papa Pio XI. u enciklici „Acerba animi“ (1932.) jasno upozorava: „Ovo je sigurna i neporeciva doktrina Crkve. Ako provođenje ove doktrine izazove sumnju kod nekih vjernika, vaša je dužnost, Časna Braćo, da ih strpljivo i jasno poučite. Ako, unatoć vašem trudu da objasnite i uvjerite, netko i dalje tvrdoglavo odbija prihvatiti istinu, neka zna da teško može izbjeći optužbu za neposlušnost i tvrdoglavost.“
Mnoge enciklike, iako teološki i pastoralno duboke, ne dopiru do običnih vjernika. Razlozi su različiti. Prije svega, nedostaje im kateheze i pouke – rijetko se o njima govori na propovijedima, vjeronauku ili seminarima. Tu je i ideološki otpor. Dobar primjer su enciklike pape Franje poput „Laudato si’“ i „Fratelli tutti“, koje govore o ekologiji, kapitalizmu, migracijama i ravnopravnosti. Neki unutar Crkve te teme doživljavaju kao „političke“, „lijeve“ ili čak „neautentične“. Na kraju, vjera se često površno shvaća: sve se svodi na pobožnost, moral i identitet, dok se društvena dimenzija evanđelja zanemaruje.
Većina ljudi nikad nije pročitala nijednu encikliku – što je veliki propust, ne samo vjernika, nego i same Crkve. Vjernici su pozvani da enciklike ne čitaju kao teoretske rasprave, već kao evanđelje primijenjeno na konkretnu stvarnost. Njihovo zanemarivanje ima ozbiljne posljedice: Crkva gubi svoj profetski glas – onaj koji ne samo da tješi, nego i izaziva, potresa savjest i poziva na obraćenje. Kada poruke enciklika ostanu nepoznate, vjernici ostaju nedovoljno upućeni u Socijalni nauk Crkve. Posljedično, vjera se svodi na osobnu i ritualnu dimenziju, bez preuzimanja društvene odgovornosti. U takvom kontekstu, svijet ostaje uskraćen za kršćanski doprinos ključnim pitanjima poput pravde, ekologije, mira i migracija.
Enciklika nije politička deklaracija niti tehnički priručnik. Ona je glas savjesti i – poziv na ljubav i odgovornost u svijetu koji sve više puca po šavovima podjela i sukoba. U njoj se ne govori o ideologiji, nego o evanđeoskoj istini primijenjenoj na stvarnost. Kada Crkva šuti o vlastitim enciklikama, a društvo ih ignorira, događa se nešto duboko uznemirujuće: istina postaje tiha, a buka ideologija sve glasnija. Gubi se duhovni orijentir koji ne ulazi u stranačke rovove, već osvjetljava ljudsko dostojanstvo i pravdu. Vrijeme je da ponovno poslušamo – ne samo riječi pape, nego i poruku koju, kroz enciklike, Duh Evanđelja šalje na jeziku današnjeg čovjeka. Enciklike nisu tek dokumenti Vatikana – one su zrcala našeg vremena. Ako ih prešućujemo, prešućujemo i stvarnost i time odbacujemo priliku za duhovno buđenje i društvenu obnovu.
Devalvacija enciklika znači devalvaciju Evanđelja. „Ako Crkva govori samo ono što je već prihvaćeno, ona više ne svjedoči, nego samo odražava kulturu.“ Dietrich Bonhoeffer je upozorio: „Najveći grijeh Crkve nije što je proganjaju njezini neprijatelji, već što šuti kad treba govoriti.” Vrijeme je da se enciklike vrate u središte katoličkog života ne kao muzejske relikvije prošlosti, već kao dinamični vodiči za budućnost (fratellanza.net).