Foto: ©Getty Images/Hemera/Benis Arapovic
Krešimir Cerovac
„Naša vjera nije samo vikend obveza, otajstvo koje slavimo sakupljeni nedjeljom oko oltara. To je ponajprije stvarnost, koju treba prakticirati svaki dan u domovima, uredima, tvornicama, školama i poslovima naše zemlje. Ne možemo razdvajati ono što vjerujemo od načina kako djelujemo na tržištu šire zajednice …“ (Američka biskupska konferencija, Ekonomska pravda za sve).
U današnjem globaliziranom svijetu, kako naglašava katolički teolog Johann Baptist Metz u djelu Politička teologija, sama ljudska egzistencija postaje pitanje politike. Zato nije čudno što su američki biskupi 1987. godine pozvali vjernike da se aktivnije uključe u politički život, potičući ih da vjeru shvate kao izvor snage za izgradnju pravednijeg gospodarstva, jačanje demokratskih institucija te zaštitu ljudskih prava i dostojanstva. U središtu njihovog učenja nalazi se jasna poruka: pravednost je temelj i cilj svake politike.
Iz ovog kuta gledanja, Crkva ima pravo i odgovornost poticati društvene i političke procese vođene kršćanskom ljubavlju, koja znači snažnu želju za pravdom, slobodom i mirom. Njezina društveno-kritička uloga nije samo zagovaranje postojećeg poretka, već uključuje i kritiku te oslobađajuće djelovanje. Iako se u liberalnim krugovima često naglašava odvojenost Crkve od države kako bi se osporila njezina uloga u društvu, važno je razumjeti da ta odvojenost ne znači potpunu izolaciju. Crkva, kao zajednica vjere, ima pravo i dužnost javno govoriti o društvenim nepravdama i pomagati u stvaranju pravednijeg društva.
Kompendij socijalnog nauka Crkve: „uzajamna samostalnost Crkve i političke zajednice ne zahtijeva odijeljenost koja bi isključivala njihovu suradnju“. Politička zajednica je odgovorna za uspostavu pravednog poretka, ali Crkva ne smije biti pasivna u promicanju pravede. Papa Benedikt XVI. ističe da pravedno društvo nije izravni plod Crkve, nego politike, no vjernici kao građani imaju dužnost i poziv aktivno sudjelovati u javnom životu. Povlačenje iz političkog djelovanja može značiti zanemarivanje kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Politika je stoga dio „povijesti spasenja“, jer se moralni i politički ciljevi često preklapaju. Simbolično, u jednoj ruci drže se novine, a u drugoj Sveto pismo – kako bi se bolje razumjelo i tumačilo znakove vremena.
Politika je složeno i dvosmisleno područje koje otkriva i najbolje i najgore strane ljudske prirode: sposobnost za solidarnost i služenje, ali i sklonost korupciji, zloupotrebi moći i samopromociji. U takvom okruženju katolici su pozvani svjedočiti svoju vjeru i u javnom životu. Kao što je isticao Karl Barth, „već samo sklapanje ruku na molitvu može biti početak otpora prema nepravdi“, jer molitva je čin otpora protiv svake moći koja postaje idol.
Stoga je jasno da ne postoji „kršćanska politika“ u smislu stranačke opcije, ali postoji politika nadahnuta kršćanskim duhom. Na vjernicima, osobito onima koji se smatraju praktičnima, leži odgovornost da osvijeste društvenu dimenziju vjere. To uključuje oblikovanje savjesti, preuzimanje odgovornosti i aktivno sudjelovanje u promicanju općeg dobra. Akademik Ivan Supičić u zborniku Crkva i zdravo društvo upozorava kako su kršćani u mnogim društvenim previranjima modernog doba propustili ispuniti svoju povijesnu zadaću – osobito u borbi za radnička prava, građanske slobode i ljudsko dostojanstvo.
A kako Crkva treba djelovati vrlo razvidno naglašavaju, na primjer, enciklika Caritas in veritate (2009.) pape Benedikta XVI. i apostolska pobudnica Evangelii gaudium (2013.) pape Franje: društvena angažiranost nije opcija, nego konstitutivni element kršćanske vjere. Politika, kako podsjeća papa Benedikt XVI. mora biti prožeta „logikom dara“ koja nadilazi interes i sebičnost, a papa Franjo dodaje da kršćani, uključujući i laike, trebaju živjeti „mistiku zajedničkog života“ i biti „ljudi naroda“, jer samo takav pristup može osigurati društvo koje nikoga ne isključuje.
Oba su dokumenta izazvala snažne i često proturječne reakcije, kako unutar, tako i izvan crkvenih krugova. Jedna od najčešćih optužbi iz konzervativnih i libertarijanskih kružoka – jest da su to socijalistički, čak i marksistički nastrojeni manifesti. Analiza tih kritika otkriva ne samo duboke razlike u razumijevanju uloge Crkve u suvremenome društvu nego i temeljne političke i gospodarske napetosti našega vremena.
Objavljena u kontekstu globalne financijske krize, enciklika Caritas in veritate donosi sustavnu refleksiju o etičkim temeljima gospodarstva. Papa Benedikt XVI. polazi od uvjerenja da gospodarski razvoj, lišen istine i ljubavi, vodi prema društvenim krizama, rastu nejednakosti i dehumanizaciji. Dokument ističe potrebu za etikom usmjerenom na osobu te za reformom financijskih institucija. Najistaknutiji prigovori upućeni enciklici mogu se svrstati u tri skupine:
- Ekonomske kritike: Konzervativni i libertarijanski krugovi, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, dokument su ocijenili „previše lijevim” i „preraspodjelnim”. Kritike neoliberalnog kapitalizma, zahtjev za većom odgovornošću države u ostvarivanju općega dobra te isticanje socijalne pravde tumačeni su kao sklonost socijalističkim rješenjima.
- Ekološke kritike: Enciklika promiče koncept „ljudske ekologije”, povezujući odgovornost za prirodni okoliš s obranom ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Taj je pristup naišao na otpor progresivnih krugova, koji su ga doživjeli kao pokušaj podređivanja ekoloških pitanja konzervativnoj bioetičkoj agendi.
Evangelii gaudium predstavlja programski tekst pontifikata pape Franje, usmjeren na obnovu misionarske dimenzije Crkve. Dokument sadrži još snažniju i neposredniju kritiku gospodarskih sustava od tekstova njegova prethodnika, uz naglasak na izlasku Crkve prema „egzistencijalnim periferijama”. Najznačajnije kritike pobudnice odnose se na tri područja:
- Ekonomske kritike: Pobudnica donosi vrlo oštru ocjenu globalnog kapitalizma, koji papa opisuje izrazima poput „ekonomija koja ubija” ili „idolopoklonstvo novca”. Takva retorika izazvala je otpor konzervativnih i probiznisnih skupina, koje su je ocijenile demagoškom i ideološki obojenom, a Papu optužile za simpatije prema marksizmu.
- Unutarcrkvene i doktrinarne kritike: Konzervativni katolici zamjerili su dokumentu što naglašava pastoralnu dimenziju na račun doktrinarne jasnoće. Izostanak snažnijeg naglaska na temama poput grijeha, pakla i vjernosti dogmi tumačen je kao slabljenje crkvenog moralnog nauka.
- Političke kritike: U političkoj sferi izjave pape Franje često su interpretirane kao zagovaranje ljevičarskih programa, osobito kada je riječ o socijalnoj pravednosti, migrantskim pravima ili pravednijoj raspodjeli bogatstva. Time se papinsko naučavanje reduciralo na ideološku matricu lijevo–desno, zanemarujući njegovu teološku narav.
Usporedna analiza kritika na oba dokumenta otkriva nekoliko zajedničkih obrazaca:
- Politizacija teološkoga diskursa: Oba su dokumenta primarno teološki i pastoralni, no kritičari ih često svode na političke manifestacije. Takva redukcija zamagljuje njihovu stvarnu svrhu – prosudbu društvenih i gospodarskih sustava u svjetlu Evanđelja.
- Sukob učinkovitosti i etike: Središnje mjesto zauzima napetost između logike profita i učinkovitosti, s jedne strane, te etike i dostojanstva ljudske osobe, s druge. Crkveni dokumenti zauzimaju se za potonju, što neminovno dovodi do sukoba s ideološkim braniteljima slobodnog tržišta.
- Proročki karakter poruke: I enciklika i pobudnica mogu se shvatiti kao proročki glas savjesti, koji raskrinkava društvene i crkvene kompromise te poziva na obraćenje. Kritike se u tom smislu mogu promatrati kao izraz otpora tom zahtjevnom i nerijetko neugodnom pozivu.
Kritike na Caritas in veritate i Evangelii gaudium ponajprije su simptom šire pojave: teškoće suvremenog društva, pa i dijela crkvene zajednice, da prihvati radikalnost evanđeoskoga poziva na preobrazbu osobnoga i društvenoga života. Ovi dokumenti pokazuju da katolički društveni nauk, kada ostaje vjeran vlastitim načelima, izmiče političkoj kategorizaciji te postaje znak osporavanja – kako globalnom poretku utemeljenom na neograničenom profitu, tako i onim crkvenim krugovima koji doktrinarnu čistoću stavljaju ispred pastoralne brige za čovjeka. Njihova snaga leži upravo u sposobnosti da potaknu kritičku raspravu o budućnosti čovječanstva u globaliziranome svijetu.
Unatoč kritikama, oba dokumenta, Caritas in veritate i Evangelii gaudium, mogu se promatrati u kontinuitetu katoličkog društvenog nauka. Oni ne predstavljaju radikalni raskid s prošlošću, već su odgovor Crkve na nove izazove 21. stoljeća. Slijedeći tragove svojih prethodnika, papa Benedikt XVI. i papa Franjo pozivaju na etički i moralno utemeljen pristup ekonomiji i društvenim odnosima. Napadi na Caritas in veritate i Evangelii gaudium pokazuju da Crkva, kada progovara o društvenim pitanjima, ulazi u ideološki minsko polje. Papa Benedikt XVI. je izazvao tržišni racionalizam, dok je papa Franjo uzdrmao strukturalne nepravde. Oboje su, na svoj način, pokazali da teološka hrabrost ne znači političku neutralnost, već spremnost da se evanđeoska poruka utjelovi u konkretnim društvenim izazovima – čak i po cijenu napada.
Zanemarivanje poruka Caritas in veritate i Evangelii gaudium nije, nažaost, puki propust u komunikaciji, već znak dublje krize. To je izraz straha od njihove radikalne poruke koja poziva na istinsku metanoju – promjenu srca i uma – kako na osobnoj, tako i na strukturnoj razini. Dok su ‘napadi’ na ove dokumente barem implicitno priznanje njihove snage, zanemarivanje je opasnije: to je tiho, pasivno odbacivanje koje ih stavlja u sjenku nevažnosti. Budućnost kredibiliteta i djelotvornosti Katoličke Crkve u modernom svijetu ovisit će upravo o njezinoj sposobnosti da ne samo propovijeda, već i živi cjelovitu viziju ljudskog razvoja i evangelizacije koju ovi dokumenti hrabro nude. Stvarno prihvaćanje zahtijeva hrabrosti suočiti se s njihovim neugodnim izazovima, kako prema svijetu, tako i prema nama samima.
Susret katoličke društvene nauke s ekonomijom i politikom jedan je od najvažnijih, ali i najčešće krivo shvaćenih izazova u životu vjernika danas. Vjera ne smije biti samo za nedjeljne mise ili osobne molitve. Evanđelje traži aktivnost – da oglašavanje u upravnim odborima, na izborima, u proračunima i uredima. Konzervativne političke snage često su uspjele monopolizirati „kršćanski identitet“ i poistovjetiti ga s desnim vrijednostima. Društvena očekivanja vezana uz katolicizam često se svode na moralne teme (npr. obitelj, seksualnost, bioetika), dok se pitanja socijalne pravde, siromaštva ili ekologije zanemaruju. Katolička ljevica doživljava se kao „paradoks“ – mnogi misle da ljevica i vjera ne idu zajedno, iako katolički socijalni nauk jasno podupire mnoge ideje ljevice. U mnogim biskupijama i župama više se naglašava pobožnost nego socijalni angažman, pa se vjernici ne potiču na društveno-političko djelovanje iz Evanđelja. Postoji strah od „politiziranja“ vjere, pa se katolički lijevi angažman često gura u stranu kao „ideološki“. Iako pape, (posebno Franjo, ali i ranije Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II.) naglašavaju važnost socijalnog nauka Crkve, taj nauk rijetko dopire do konkretne pastoralne prakse.
Katolička vjera snažno je povezana s težnjom za pravednijim društvom. Evanđelje nije samo izvor osobne utjehe, već i poticaj za socijalne promjene, solidarnost i zajedničko dobro. Zato je važno podržati ‘katoličku ljevicu’, koja nije „izdaja vjere“ niti „politizacija Evanđelja“, već izražava vjernost temeljima socijalnog nauka Crkve. Ako se katolička ljevica ne poistovjećuje s ideološkim marksizmom, nego s evanđeoskom solidarnošću i pravednošću, može postati autentičan izraz kršćanskog poslanja u društvu: put Evanđelja utjelovljen u društvenoj borbi. Vjernici su pozvani biti glas onih bez glasa, znak nade u trenucima straha i nepravde, te svjedoci Kraljevstva Božjega koje počinje ovdje i sada. Nažalost, uHrvatskoj ta se dimenzija često zanemaruje u političkim i crkvenim raspravama. U predizbornim kampanjama ova tema rijetko dolazi do izražaja. Čovjek se gubi! Postoji jasan raskorak između ljubavi prema domovini i stvarnog ponašanja u društvu.
U svijetu gdje su socijalne nejednakosti, koncentracija bogatstva, kriminal i ugrožavanje radničkih prava postali svakodnevnica, socijalni nauk Crkve pruža snažan teorijski i moralni okvir. Međutim, ti principi ostaju samo slova na papiru ako ih svaki pojedinac ne prati osobnim djelovanjem, sviješću i odgovornošću prema zajedničkom dobru. Caritas in veritate i Evangelii gaudium nude bogatstvo mudrosti za rješavanje suvremenih izazova. Ignoriranje tih dokumenata znači odbacivanje moćnog alata za promicanje prave ljudske ekologije i kulture susreta. Ova dva dokumenta imaju proročku ulogu – razotkrivaju iluzije suvremenog društva i potiču duboku raspravu o preobrazbi srca i struktura. Napadi na njih često odražavaju otpor prema toj važnoj poruci.
Društveni nauk Crkve nije kompromis s postojećim poretkom, nego tiho, ali uporno proročko „NE“ nepravdi i „DA“ životu, dostojanstvu i zajedničkom dobru. On je znak prkosa jer se usuđuje stati na stranu onih koje društvo ne želi vidjeti, i jer u vremenu straha i ravnodušnosti uporno svjedoči Evanđelje nade (fratellanza.net).