5. obljetnica objave enciklike „Fratelli tutti“ pape Franje
„Bratstvo je najautentičniji naziv za bliskost. To znači ponovno otkrivanje lica drugoga. Za one koji vjeruju, oni prepoznaju otajstvo: samu sliku Božju pred licem siromašnih, izbjeglica, pa čak i protivnika.“ – papa Lav XIV. u obraćanju sudionicima 3. svjetskog susreta o ljudskom bratstvu (12. rujna 2025.).
Krešimir Cerovac
Nakon slavljenja svete mise 3. listopada 2020. na grobu svetog Franje Asiškog, papa Franjo obznanio je encikliku „Fratelli tutti“, izraslu iz dramatičnoga konteksta pandemije, koja je pokazala koliko je čovječanstvo istodobno krhko i duboko povezano. Virus nije poznavao granice, ali je razotkrio bolne podjele među narodima i društvenim klasama. U tom trenutku papa Franjo nije napisao samo još jedan dokument, nego je postavio egzistencijalno pitanje: može li čovječanstvo preživjeti bez bratstva? Aktualnost enciklike upravo je u tome što bratstvo ne predstavlja kao pobožnu želju ili lijepu misao, nego kao političku, društvenu i duhovnu nužnost za budućnost svijeta.
Korijen enciklike nalazi se u samoj Bibliji. Od Kajina i Abela, preko proročkih poziva na pravednost, do Isusove prispodobe o milosrdnom Samarijancu, provlači se pitanje: Tko je moj brat? Papa Franjo pokazuje da odgovor ne može biti ograničen na obitelj, pleme ili naciju. Brat je svatko tko pati, svatko tko mi dolazi u susret, svatko koga Bog stavlja na moj put. U svijetu u kojemu se ponovno dižu zidovi i grade „identitetski bunkeri“, ova biblijska istina zvuči gotovo revolucionarno.
Papa se obraća svoj braći i sestrama u ovom „ranjenom svijetu“. Encikliku je napisao „iz kršćanskih uvjerenja“, ali je namjenjena također „kao poziv na dijalog svim ljudima dobre volje“. Papa „ne nastoji sažeti učenje o bratskoj ljubavi“, nego progovara „o univerzalnoj dimenziji te ljubavi i njezinoj otvorenosti svima“.
Enciklika okuplja i povezuje papine izjave iz proteklih sedam godina o ljudskom bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Iako se čini da je veliki dio već poznat — Papa često poziva na razmišljanja svojih prethodnika, kao i na vlastite enciklike i pobudnice — tekst donosi svježe i duboke uvide. Posebno se ističe drugo poglavlje, „Stranac na cesti”, koje nudi jasnoću i novu dimenziju razumijevanja teme.
U tom poglavlju, papa Franjo promatra suvremeni svijet kroz prizmu Isusove priče o milosrdnom Samarićaninu, koja „zorno pokazuje temeljni izbor koji moramo učiniti kako bismo ponovno izgradili ranjeni svijet. Suočeni s tolikom patnjom, tolikim ranama, jedini je izlaz biti dobri Samarijanac.”
Nažalost, Papa upozorava da, „više nemamo zajedničkih horizonata koji bi nas povezivali“, te dodaje da „u današnjem svijetu osjećaj pripadnosti jednoj ljudskoj obitelji blijedi, a san o zajedničkoj izgradnji pravde i mira čini se utopijom. Umjesto toga, vlada hladna, lagodna i globalizirana ravnodušnost“.
„Kultura susreta“, suprotstavljena izolacionizmu i gradnji zidova, po mišljenju pape Franje može ponovo probuditi nadu i potaknuti obnovu. Međutim, moderne komunikacijske metode dovele su do „digitalnih pokreta koji putem interneta šire mržnju i netrpeljivost“, te do „društvene agresije“, koja poprima „neviđene razmjere na računalima i mobilnim uređajima”. Napominje i da „čak i u katoličkim medijima ponekad se prelaze dopuštene granice uz toleriranje kleveta i ogovaranja, što može postati svakodnevica.”
Razmatrajući pitanje solidarnosti, papa predlaže preispitivanje društvene uloge privatnog vlasništva. Ističe da „kršćanska tradicija nikada nije priznala pravo na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno ili nedodirljivo te je naglašavala socijalnu dimenziju svakog privatnog vlasništva.”
To je stajalište oštro kritiziralo mnogo katoličkih (!) krugova, posebno u SAD-u. Iako su isti pogledi svojedobno izraženi i od pape Ivana Pavla II. i papa Benedikt XVI.
Papa Franjo smatra da je „potrebna bolja politika“: takva koja snažno i učinkovitije štiti ljudsko dostojanstvo i istinsko opće dobro. Govoreći o ekonomiji upozorava da „tržište samo po sebi ne riješava sve, premda nas se pokušava natjerati da povjerujemo u ovu dogmu neoliberalnog vjerovanja”. Neoliberalizam se oslanja na „iluzornu teoriju ‘prelijevanja’ bogatstva“, koja „ne rješava nepravdu koja je izvor novih oblika nasilja koji ugrožavaju društvo“. Financijska kriza 2007./2008., upozorava Papa,
„bila je prilika za stvaranje pravednije ekonomije, koja bi bila pozornija na etička načela”, ali „nije bilo reakcije koja bi vodila preispitivanju zastarjelih kriterija koji i dalje vladaju svijetom.”
Budući da „gospodarski i financijski sektor s transnacionalnim obilježjima teži prevladati nad politikom”, papa Franjo zaključuje da je „važno razviti jače i učinkovitije organizirane međunarodne institucije”, uključujući one koje reguliraju međunarodne financije.
Papino razmišljanje, objavljeno pod naslovom „Opraštanje bez zaborava““, osvaja smirenošću i jasnoćom. Među ostalim navodi: „Oprostiti ne znači zaboraviti. … iako postoji nešto što se nikako ne može poreći, relativizirati ili prikriti, ipak možemo oprostiti. … Oni koji istinski opraštaju ne zaboravljaju, ali se ni ne predaju istoj onoj razornoj sili koja im je nanijela toliko zla. Prekidaju začarani krug, zaustavljaju napredovanje sila uništenja. … Osveta ništa ne rješava.“
Poziva na rješavanje sukoba pregovorima i, pozivajući se na Povelju Ujedinjenih naroda, upozorava kako se vojna agresija često opravdava „svim vrstama, navodno, humanitarnim, obrambenim izgovorima ili mjerama predostrožnosti.“ Zbog razvoja nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja Papa ističe da, „više ne možemo rat promatrati kao rješenje, jer će rizici vjerojatno uvijek nadmašiti predmijevane koristi. S obzirom na tu činjenicu, danas je vrlo teško podržati racionalne kriterije koji su sazrijevali tijekom stoljeća da bi se govorilo o mogućem ‘pravednom rata’.“
„Fratelli tutti“ jasno kritizira moderne oblike nacionalizma, populizma i „ekonomije odbacivanja“. Globalizacija jest otvorila tržišta, ali nije izgradila istinsku solidarnost. Ljudi se povezuju digitalno, a usamljenost raste. Papa Franjo poručuje da Crkva ne smije ostati promatrač, nego mora postati aktivni glas bratstva Evanđelja. To znači suprotstaviti se trenutnim tokovima – ne poistovjećivati se s političkim blokovima, nego postati savjest društva. Enciklika je u tom pogledu proročanska: ne nudi laka rješenja, već vraća ljude osnovnom kriteriju Evanđelja.
Enciklika „Fratelli Tutti“ traži više čitanja. Većina kritika, koje su se pojavile već dan nakon objave temelji se na površnom iščitavanju i zlonamjernom tumačenju Papinih riječi. Među mnogim neopravdanim i tendencioznim napadima nadbiskupa Athanasiusa Schneidera na račun enciklike „Fratelli tutti“ nalazi se tvrdnja koja pokazuje da on ne razumije kako Crkva treba pristupati svjetovnim pitanjima. Jasno je da je duboko ušančen u predkoncilskom razmišljanju. Navodi: „Enciklika Fratelli Tutti dodatno pogoršava desetljećima (sic) staru krizu slabljenja nadnaravnog vidokruga u životu Crkve. Posljedica je pretjeranog (!) prihvaćanja vremenitih stvarnosti i opasne sklonosti da se i duhovne teološke istine tumače naturalistički i racionalistički. To dovodi do razvodnjavanja Evanđelja u naturalistički humanizam i sužava pogled na život Crkve na uski horizont ovosvjetskih stvarnosti. Drugim riječima, istinsko Evanđelje vječnog života pretvara se u krivotvoreno Evanđelje usmjereno na prolazni i tjelesni život.“
Oštar rezime! Istovremeno, neizravna kritika upućena je i prethodnicima pape Franje. Biskup Schneider završava svoje razmišljanje molbom za zagovor svetog Franje da papa Franjo ostavi „pretjeranu zauzetost glede vremenitih poslova“ i podsjeća ga, citirajući svetog Hilarija iz Poitiera, koji je rekao da je „neprihvaćanje Krista najveća opasnost za svijet.” Očito je papa Franjo tu činjenicu smetnuo s uma, pa ga nadbiskup „bratski“ opominje.
Tužno je posebno reagiranje nadbiskupa Viganòa: „Letimično čitanje Fratelli Tutti pokazuje da ju je pisao mason (!!!), a ne ‘Kristov vikar’”. Viganò kaže da je istinsko bratstvo moguće samo pozivanjem Boga kao Oca i sjedinjenjem u Isusu Kristu. Upravo to papa Franjo naglašava, što najbolje potvrđuje njegovo središnje promišljanje o prispodobi dobrog Samarijanca. Viganò zaključuje da je „Fratelli Tutti“ Bergoglijev ideološki manifest „ispovijest masonske vjere“ i kandidatura za „predsjedavanje univerzalnom religijom“, te ga prikazuje kao „službenika novog svjetskog poretka“.
Dok se za Schneidera može, možda, kazati da ne živi u realnosti, te da preusko shvaća vjeru, ali da, vjerojatno, i vjeruje u to što govori, za Viganoa se može kazati da je pokvarena osoba osvetnički nastrojena prema papi Franji. Schneider, Vigano, Burke, Sarah i ostali koji su napadali papu Franju, stalno ‘tražeći dlaku u jajetu’, ne razumiju, ili ne žele prihvatiti, da nije dovoljno voditi samo „kršćanski život“, koji se svodi na klupu u župnoj crkvi i nekoliko molitava kod kuće, a pritom ignorirati goruće probleme koji pogađaju milijune ljudi. Svatko je uključen u društvene probleme i dužan je, ne samo kao vjernik i kao čovjek, sudjelovati u nastojanjima za pravedna i djelotvorna rješenja. To je stav svih papa od Lava XIII. naovamo.
U svemu tome još je najžalosnije da je bilo vrlo malo osvrta na monstruozne raščlambe Schneidera, Viganòa i ostalih, ponajprije u SAD-u, ali i u Hrvatskoj. Izostale su reakcije hrvatskih katoličkih medija i portala. Suočiti se s argumentima Schneidera i Viganòa zahtijeva posao. Javnost, koja ne čuje drugačije glasove, može pomisliti da Schneider i Viganò (i još neki!) predstavljaju legitimnu, ako ne i dominantnu, struju unutar Crkve. Moralni aspekt šutnje također je važan. Enciklika poziva na ljubav prema bližnjemu i borbu za pravdu; prešutjeti kritike znači propuštanje prilike za jasno zagovaranje tih vrijednosti u javnom prostoru.
Kroz ovu dirljivu encikliku papa Franjo je ‘pozvao’ bratstvo da se vrati kući – otvoreno, bez srama i s povjerenjem. Papa pruža vjernicima kršćansku leću za promatranje vrline bratstva. Bratstvo nije ‘prljava riječ’. Papa Franjo je napisao ovu encikliku zato što zna da, bez bratstva koj služi kao korektiv, druge ideje i vrline mogu skrenuti, i u Crkvi tako i izvan nje. Bez istinskog bratstva neće se riješiti duboka moralna kriza koja pogađa svijet. Ovo nije samo teološka rasprava; to je borba za dušu Crkve u 21. stoljeću. Enciklika „Fratelli Tutti“ je naneki način nova enciklike „Pacem in Terris“ pape Ivana XXIII., u kojoj poziva podijeljeni i ranjeni svijet da ponovno otkrije duh bratstva i zajedništva. Pedeset i sedam godina nakon Pacem in Terris, papa Franjo ponovno poziva na jedinstvo ljudske obitelji – ovog puta u svijetu razdiranom nacionalizmima i fragilnim suverenitetima, gdje se treći svjetski rat vodi u malim, razlomljenim dijelovima.
Zašto poziv na milosrđe, susret i bratstvo izaziva toliku otpornost? Odgovor leži u činjenici da papa Franjo enciklikom ne predlaže samo društveni program, već produbljuje jedan od najrevolucionarnijih pomaka Drugog vatikanskog koncila: shvaćanje da se Crkva mora u potpunosti uroniti u svijet kako bi svijetu donijela Evanđelje. Ona jasno nameće pitanje: Može li se vjera svesti na privatnu pobožnost i obrane identiteta, ili ona nužno zahtijeva ‘biti Samarijanac’ u ranjenom svijetu? Slovenski kardinal Franc Rodé u knjizi „Biti i opstati – O kršćanstvu, demokraciji i kulturi“ napisao je: „Naše je kršćanstvo iskvareno. Zapali smo u izvanjski formalizam i navike. Kršćanstvo koje živimo, a još više ono kakvim ga zamišljamo, slabašna je i neučinkovita vjera. Religija ceremonija i formalističkih pobožnosti. Religija za ukras i utjehu, bez dubole ozbiljnosti, a ponekad čak i bez iskrenosti. Religija izvan života. To je evanđelje koje je u našim rukama postalo nemoćno. Gdje se tu osjeća dah svemoćnog Duha koji će preporoditi i obnoviti lice Zemlje?“
U ovom razmatranju ostalo je nedotaknuto mnogo sadržaja enciklike, primjerice, Papina razmišljanja o smrtnoj kazni, vjerskom fanatizmu, nacionalizmu i pitanju migranata. Za temeljitu analizu enciklike, koja sadrži čak 288 stavaka, potreban je daleko veći prostor. Premda su možda neke ideje već ranije iznesene, sada su mnogi aspekti sustavno organizirani i predstavljeni na jednom mjestu (fratellanza.net).