Foto: © dpa/picture alliance / Anadolu | Hassan Jedi (ilustrativna fotografija)
Izići prosvjedovati, da pokažem da nisam anestezirana, da sam primijetila što se događa, da odbijam ostati pasivna – međutim na prosvjedu završim pod jednom zastavom, drugu zastavu vidim oskvrnjenu, netko tamo ispred baca boce, viče, vrijeđa, netko drugome želi smrt. Što ja tu radim, za Gazu?
Viviana Daloiso za dnevnik talijanske biskupske konferencije „Avvenire“, subota 27. rujna 2025.
Angažirati se na društvenim mrežama i među prijateljima, da se kaže kako je potrebna politička mobilizacija, snažan signal, da je potrebno riskirati kako bi oni koji nas vode odlučili djelovati, uzvratiti udarac – a ipak, tako završim u redovima jedne stranke, regrutirana protiv druge, i opet vrijeđanja, slogani, manipulacije. Što ja radim, tako, za Gazu?
Pišem – uvjeravam se da barem to ostaje – da dokumentiranim činjenicama ispričam pokolj nevinih koji svi moraju vidjeti – ali onda i pisac, poput mene, ponekad završi iskrivljujući činjenice, sjećajući se samo jednog pokolja, samo nekih nevinih života.
Na kraju to više ne mogu držati u sebi, moram reći naglas, moram pitati kolege na sastancima, roditelje ispred škole, prijatelje i obitelj – ali što mogu ja učiniti, ja, za Gazu?
Dopustite mi da vam ponudim kratak popis odgovora koje sam primila, u nadi da će vam barem jedan ili dva pružiti malo, trenutnog olakšanja od nemoći koja me obuzela.
„Možeš moliti, Papa nas na to poziva.“ Nije da to dosad nisam činila, osobito sama, noću, prije spavanja. Ali zasigurno mogu više, mogu to činiti sustavno pridružujući se zajedničkim inicijativama – molitva je djelovanje, molitva je vapaj, molitva mijenja svijet. Otkrivam da su mnoge župe organizirale okupljanja. Doznam preko vjeronaučne chat grupe da je u mojoj župi, u istočnom predgrađu Milana, svake srijede predviđeno vrijeme molitve i traže da povedemo i djecu. Okupljanje je prilika da im se o Gazi govori i na drugačiji način, izvan logike mržnje, vrijeđanja i manipulacija. Da im se objasni što se događa, da zajedno molimo, nadajući se da u svijetu koji će oni graditi neće biti mjesta za istu strahotu.
„Možeš bojkotirati izraelske proizvode, počevši od supermarketa.“ Doznajem, ovaj put iz kvartovske grupe, da kruži popis: jedna se mama raspitala putem velikih lanaca distribucije, mnoge su druge odlučili slijediti i tako se oblikovala jedna svjesna potrošačke skupina. Najuporniji su prikupili i adrese e-pošte nekih velikih međunarodnih kompanija i banaka koje su ulagale u Izrael ili financiraju razne aktivnosti, od nekretnina do proizvodnje oružja: šalju poruke naizmjenično (tehnika „bombardiranja“), tražeći kraj nasilja i gladi u Gazi. Kažu da se na taj način osjećaju korisnima, angažiranima u nečemu konkretnom, aktivnima, a ne pasivnima u odnosu na svakodnevne vijesti.
„Možeš dati donaciju onima koji pokušavaju spasiti ljudske živote, liječiti ili unijeti pomoć u Pojas Gaze.“ Caritas preko Latinskog jeruzalemskog patrijarhata, nevladine organizacije poput Oxfama, Emergencyja, Liječnika bez granica. Do danas nema sigurnosti da ta pomoć doista stiže na odredište (ne krivnjom onih koji je pokušavaju dostaviti, naravno), ali organizacije koje su odlučile sa svojim volonterima nastaviti djelovati na Bliskom istoku – i ne samo tamo – trebaju konkretnu potporu. Sad je trenutak da im se pruži.
„Možeš zastati i slušati, možeš odlučiti ostati čovjek.“ Ovu sam rečenicu čula upravo jučer, tijekom neformalnog ručka na Katoličkom sveučilištu gdje sam imala veliku sreću susresti Mayan Inon, Izraelku kojoj su roditelji ubijeni 7. listopada. Od tada se pridružila Parents Circleu, udruzi koja od 1998. okuplja Židove i Palestince koji su izgubili člana obitelji, promičući dijalog – izvanredna stvarnost o kojoj smo često pisali na stranicama Avvenirea.
Doznajem gdje su joj roditelji živjeli, kako su barbarski ubijeni, kako se kibuc zajednica u kojoj je odrasla u jednom trenutku raspala ostavivši nju i njezinu braću i sestre same na svijetu. Doznajem da je njezina najbolja prijateljica, koja je s njom radila u restoranu u Tel Avivu, bila Palestinka iz Gaze i da je i ona ubijena. Vidim istu tugu, istu bol u njezinim očima, koja ne pravi razliku između zastave ili stranke. Čujem kako ponavlja da između puta straha i mržnje i puta ljubavi – koji su joj se oboje otvorili nakon onoga što je proživjela – nije imala ni najmanje sumnje i odabrala je put ljubavi.
Nastaviti gledati drugoga, slušati njegovu priču i razloge, prihvatiti ga dok ga ne osjetimo pod svojom kožom, miješajući ga s vlastitima: prijatelja, neprijatelja, sličnog, drukčijeg, bliskog, dalekog, dobrog, zlog, žrtvu, počinitelja.
Na koncu, ono što možemo učiniti pred Zlom – ono što uistinu možemo učiniti, mi, za Gazu – jest odlučiti ostati ljudi (avvenire.it; fratellanza.net).