„Tema ređenja žena ostaje otvorena jer se, unatoč tome što je crkveno učiteljstvo u prošlosti postavilo vrlo stroge zabrane, o njemu i dalje raspravlja. Gledajući unaprijed u budućnost, vjerujem da može proći jedno desetljeće, možda dva, ali imat ćemo i žene koje predvode euharistiju. To je nepovratan put jer zabrana ženskog ređenja nema dovoljno temeljâ u Svetom pismu.“ Tako tvrdi mons. Severino Dianich, „dekan“ talijanskih teologa (rođen u Rijeci 1934.), u raspravi koju je organizirala redakcija mjesečnika Jesus povodom šezdesete godišnjice završetka Drugog vatikanskog koncila (8. prosinca 1965.).
U raspravi, objavljenoj u prosinačkom broju časopisa pod naslovom „Ono što ostaje od Koncila – U korijenima sinodalne Crkve“, sudjelovali su i crkveni povjesničar Daniele Menozzi, kanonistica Donata Horak, teologinja Cristina Viganò i novinar te televizijski voditelj Marco Damilano.
Šezdeset godina nakon Drugog vatikanskog koncila, časopis Jesus želio je upitati pet pozvanih stručnjaka što je od koncilskih smjernica doista ostvareno, a što je ostalo samo na papiru. Dotaknuto je mnogo tema, stoji u bilješci: „od pitanja liturgije do sinodalnosti, od uloge laika do krize svećenika, od pitanja župa do ekumenskog dijaloga“. Razmišljanje je krenulo od teme liturgijske reforme, koju je Koncil želio, a kasnije proveo papa Pavao VI.
O toj temi povjesničar Daniele Menozzi je rekao: „Lefebvristički raskol od sredine sedamdesetih godina nadalje podigao je kao svoj stijeg očuvanje „mise od uvijek“. Iza toga slogana krije se velika zabluda ili, još gore, velika prijevara, jer „misa od uvijek“ ne postoji. Misa se neprestano mijenjala tijekom stoljeća.“ Zapravo, iza lefebvrističke pobune stoji, prema Menozziju, „opozicija čitavom skupu koncilskih dekreta, osobito onome što su tradicionalisti smatrali posebno štetnim: priznanju vjerske slobode i kraju kršćanske države“.
Liturgijska reforma Drugog vatikanskog koncila nije u potpunosti ostvarena, smatra kanonistica Donata Horak: „Uspjeti ostvariti Sacrosanctum Concilium, konstituciju Koncila o liturgiji, podrazumijevalo bi da je doista ostvarena Lumen Gentium, konstitucija o ekleziologiji. To jest, da je Božji narod postao svjestan svog dostojanstva krštenja i svoje mogućnosti da uzme riječ.“ Još i danas, primjećuje ona, „u liturgiji nikada nema trenutka u kojem Božji narod preuzima riječ s autoritetom. A nema ni zastupljenosti žena. Struktura ostaje ona Crkve utemeljene na nejednakosti… to jest na predkoncilskoj ekleziologiji“.
Nesumnjivo, na području sudjelovanja svih vjernika u životu Crkve mnogo je učinio papa Franjo, ponovno pokrenuvši pitanje sinodalnosti: prema Dianichu, posebno je iskustvo posljednje biskupske sinode „nešto što će ostaviti traga i što može donijeti mnogo plodova u godinama koje dolaze“, jer je „po prvi put u povijesti Crkve to bila sinoda biskupa i nebiskupa zajedno… s istim pravom glasa i riječî“ (ansa.it; fratellanza.net).